Posljednji razgovori sa Natašom Zimonjić-Čengić: Vezana sam za Sarajevo i nikada ga ne bi mijenjala

Nataša Zimonjić-Čengić bila je hrabra Sarajka koja nije dočekala da njen sin Goran dobije Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva, jer je, po navodnim procedurama, ne može dobiti posthumno iako ju je zbog svog životnog puta i sama zaslužila.

Nije dočekala ni da dvorana u Sarajevu bude nazvana po njemu zbog političkih nesuglasica. Ništa. Sramota za sve u Sarajevu.

Bio je 28. februar, kasno navečer, pola deset kada sam okrenuo broj tete Nataše Zimonjić-Čengić. Javila se. Kažem joj: ”Izvinite, teta Nataša, što je malo kasnije, ali morao sam nazvati.”

Našalila se, kaže: ”Almire, znaš i sam da nemam šta raditi otkako sam bolesna, osim čuti se s dragim ljudima.”

“Desilo mi se”, kažem joj, ”nešto čudno: javio mi se čovjek koji mi je rekao da ste bolesni, da se spremate za Beograd, kao i Vaši unuci.”

A Nataša vrlo spremno odgovara: ”Bolesna sam, znaš i sam od kada, koliko godina. A, nije, znaš da sam vezana za Sarajevo i nikada ga ne bih mijenjala. Ne bih zbog Ferida (muža), Igora (sina), Gorana (sina). Inače, svi su ukopani u sarajevskom groblju Bare. A ne bih ni zbog Roćka (Rodoljuba) za kojeg živim i koji mi daje snagu. A i Srđan i Vladimir, unuci, Goranovi sinovi, tu su, u Sarajevu.”

Sarajevo, Bosna i Hercegovina, 19. februar 2018: Goran Čengić bio je istaknuti rukometaš RK Bosna, RK Mlada Bosna i RK Crvena Zvezda. Sa samo 17 godina je igrao za ekipu RK Bosna u finalu Kupa Jugoslavije 1963. godine kada su nakon pobjede nad bjelovarskim Partizanom osvojili ovu prestižnu titulu. ( Elman Omić – AA)

Iskreno, bilo mi je drago da teta Nataša nije ni pomišljala o odlasku iz Sarajeva. Dva dana kasnije, na 1. mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, dobio sam pismo za gđu Natašu Zimonjić-Čengić s molbom da joj prenesem.

U njemu stoji: ”Poštovana gđo Nataša, svom dušom sam želio da Vas sretnem i pozdravim. Ovih dana sam boravio u Sarajevu, a već danas se vraćam za Beograd. Ja sam Goran L., Hercegovac, iz Stoca, student medicine u Beogradu. Znam svu priču o Vašem životu i životnim iskušenjima – to je istovremeno i blistavo i strašno. Posebno sam zadivljen vjerom i čašću svetog Petra hercegovačkog i sarajevskog, vašeg strica, prof. dr. Bogdana Zimonjića, jednog od osničava Medicinskog fakulteta u Sarajevu. A onda i Vašeg plemenitog i lijepog sina Gorana Čengića. Boli me Vaša žalost, ponosan sam na Vaše dostojanstvo. Imam veliku vjeru da će nešto čudesno lijepo procvjetati iz Vaših suza na našoj zemlji. Nekad, za daleko neko pokoljenje. Ne klonite duhom, ne dajte slutnji da unese nemir. Ljudi su kvarljiva šaka daha, a opet zadano nam je među ljudima Boga gledati. Vi ste plemstvo ove zemlje, a plemstvo je Gospodom darovano da svijet ohrabri. Pozdravljam Vas i vjerujem u ljepotu Vašeg dostojanstva! S iskrenim poštovanjem, Goran L.”

Rastužilo je pismo koje sam joj pročitao. Jer svi koji u sebi imaju imalo ljudskog razumjeli su životne patnje tete Nataše. A mnogo ljudi me inače molilo da ih povežem da se sretnu s tetom Natašom. Jedan od njih bio je protojerej Srpske pravoslavne crkve Danilo Dangubić s kojim sam posjetio tetu Natašu, a koji je nakon našeg susreta napisao poduži tekst pod naslovom Natašini krstovi.

Na početku teksta protojerej Dangubić piše kako je na jednom od sarajevskih portala naišao na tekst o stravičnom ubistvu na Grbavici žurno se spremajući da ode u posjetu majci tragično postradalog Gorana Čengića. “Nisam ništa znao o ovom događaju. Vladika Grigorije mi je jednom prilikom rekao da bi bilo lijepo da posjetim staricu i da se raspitam o sudbini ove porodice. Tih dana sam bio izuzetno zauzet i činilo mi se da bi možda bolje bilo da još jednom odgodim ovu posjetu. Međutim, novinar Almir Terzić mi je rekao da je gospođa Nataša prilično lošeg zdravlja i da moramo biti pažljivi. Ne bi bilo lijepo da danas, rekao je Almir, ne odemo tamo ako smo se već najavili. Ona nas očekuje. Tako sam, ipak, nakon odslužene svete liturgije u hramu na Veljinama u Istočnom Sarajevu, tog izuzetno tmurnog februarskog jutra, u društvu novinara Almira, posjetio gospođu Natašu Zimonjić-Čengić, majku pokojnog tragično postradalog rukometaša Gorana Čengića”, piše protojerej Dangubić.

O susretu s tetom Natašom protojerej Dangubić piše: ”Gospođa Nataša sa svojim oboljelim sinom Roćkom živi u naselju Mojmilo u sarajevskoj opštini Novi Grad. Došli smo u tačno najavljeno vrijeme, a gospođa Nataša je ležala jer je već šest godina nepokretna. Tužno izgleda, iako s dostojanstvenošću i otmjenošću odiše njen bistri pogled iz staračkih vjeđa. Kuk koji je polomljen, kako ona veli, vrijeđa mišiće i prijeti da joj napravi velike rane. Zakovanost za krevet i nemoć da sama o sebi brine nju samu ne podsjećaju na hitru Natašu, a to je zaista izuzetno bolno.”

“Neizdrživo je to, moja djeco, neizdrživo je to što ne mogu da se krećem, ali to što kad se pomjerim izaziva užasan bol odista nemam riječi da opišem kako utiče na čovjeka. Bol je čudna imanentnost ljudske prirode. Šta da radimo, smrtna smo bića!”, rekla je Nataša.

O svom utisku o Nataši protojerej Dangubić zapisuje: ”Odmah sam primijetio kako je u pitanju obrazovana, elokventna i trezvena žena. Jednostavno, kao da je žaljenje način i preduslov da ova ponosna starica i dama otpočne bilo kakav razgovor, jer je očigledno u svom životu bila od onih žena koje sve rade maksimalno i koje ne kalkulišu, pa je predočavanjem zdravstvene situacije izražavala svojevrsno izvinjenje…“ Protojerej Danilo Dangubić dalje nastavlja iznositi svoja zapažanja o našem susretu s Natašom. Inače, Nataši su se često događale čudne stvari.

Tako mi je jednom prilikom na dan poziva za snimanje za zakazani intervju ispričala i jednu veoma čudnu koincidenciju. Noć uoči našeg razgovora počela je da piše tekst o sestri Kseniji koju su zaklali četnici, Stevi kojeg su ubili na Banjici, sinu Goranu koga su ubili na Grbavici… “Ja sam to napisala i slike njihove stavila i odredila da nađem nekoga da mi to objavi. Kada sam legla, počelo mi je srce strašno da lupa, digla sam se, bio je veliki pritisak. Inače, dva puta sam imala udar usljed visokog pritiska, onda sam poderala to, ostavila slike i rekla sam: Nataša, za ljubav Roćka kome ti trebaš ne možeš više to tako raditi. Ali ste se vi pojavili. Vrlo interesantno. Ono što ja nisam htjela sinoć, desilo se to danas. Inače, meni se ponekad dese stvari koje me iznenade”, rekla je Nataša Zimonjić-Čengić.

Nataša Zimonjić-Čengić bila je hrabra Sarajka koja nije dočekala da njen sin Goran dobije Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva, jer je, po navodnim procedurama, ne može dobiti posthumno iako ju je zbog svog životnog puta i sama zaslužila. Nije dočekala ni da dvorana u Sarajevu bude nazvana po njemu zbog političkih nesuglasica. Ništa. Sramota za sve u Sarajevu.