Posao spaja Dubrovnik i Trebinje

Zbog blizine crnogorskog primorja građani Trebinja su godinama bili jeftina radna snaga u Crnoj Gori. Ove godine najviše ih je u Dubrovniku, gdje je samo protekle sezone otišlo više stotina. Na trebinjskom Zavodu za zapošljavanje nemaju tačan podatak, budući da u Dubrovnik ne odlaze samo nezaposleni, već i oni iz radnog odnosa.

Zvanični Dubrovnik i Trebinje od proteklog rata još uvijek nisu uspostavili saradnju. Dok dubrovački gradonačelnik Mato Franković čeka izvinjenje trebinjskih zvaničnika, iz ovog grada poručuju da je javno žaljenje zbog ratnih događanja već izrazio bivši gradonačelnik Dobroslav Ćuk. Napretka u diplomatskim odnosima nema, ali zato građani sarađuju.

Dubrovčani u potrazi za boljim životom odlaze u druge zemlje Evropske unije, pa Hrvati manjak radne snage nadoknađuju dovođenjem radnika iz susjednog Trebinja.

Odlaze sve struke

Pored građevinskih radnika, kuhara, konobara, spremača, vozača, nije zanemariv broj visokoobrazovanih osoba koje idu na posao u Dubrovnik. Na odlazak se ne usuđuju samo mladi, već radnici svih životnih dobi, a nerijetko odlaze i porodice. Vozare ili sa poslodavcem dogovaraju smještaj. Isplativije je, saglasni su, jer su plate najmanje dva puta veće nego u Trebinju.

Pored želje da živi i radi u Trebinju, magistar računarstva i informatike Momir Stanković, ostvarenje svog poslovnog sna, našao je u Dubrovniku. Nakon niza neuspješnih pokušaja da pronađe posao u Trebinju, odlučio je da sigurnost potraži negdje drugo.

Želio sam da radim posao za koji sam se školovao, da budem prijavljen, da imam veću platu i sigurnost i da radim u okruženju koje će mi omogućiti da napredujem. To sam uspio u Dubrovniku. Često čujem priču da u Trebinju ima posla, ali da ljudi neće da rade. To je smiješno, jer ko je išao na fakultet, ne može se zadovoljiti sa platom od 400 ili 500 maraka. Sasvim je logično da ljudi traže neki bolji život“, priča Momir.

Nikakva šansa za posao

Iz grada turizma u potragu za poslom otišao je i menadžer turizma Aleksandar Milošević. Na jednom dubrovačkom ostrvu nije našao posao u struci, ali je pronašao posao koji mu je donio pristojnu zaradu, na koju u Trebinju ni na najtežim poslovima nije mogao da računa.

„Otišao sam zbog politike koja sve diktira u gradu, nikakvih šansi za zaposlenje nije bilo, a o zaposlenju u struci da ne govorim. Radio sam kao nabavljač u jednom hotelu. Bilo je teško i naporno i pomalo monotono na ostrvu, ali poslodavac je ispoštovao dogovor, isplaćeno mi je sve što sam zaradio. Imao sam obezbijeđen smještaj, hranu, bonus na rad nedjeljom i zadovoljan sam platom”, kaže Aleksandar koji uskoro planira da se vrati u Dubrovnik.

Radnik jednog trebinjskog restorana kaže da se kaje što sezonu nije odradio u Dubrovniku. Ponuda je bilo, ali grešku će, kaže, ispraviti već sljedeće sezone.

“Među kolegama se već može čuti priča da se spremaju za odlazak. Neki su već otišli. Ja tamo mogu mnogo više da zaradim nego sto zaradim ovdje. Svi mi radimo za novac, naravno”, kaže on.

Iskustva radnika koji su ljeto proveli na dubrovačkom primorju su, pak, različita, pa prema nekima polodavci nisu ispoštovali prvobitni dogovor i nisu im isplatili dogovorene plate.

Radnici se sami snalaze

BiH i Hrvatska nemaju potpisan međunarodni sporazum o zapošljavanju, pa radnici uglavnom sami pronalaze poslove.

Direktor trebinjske filijale Zavoda za zapošljavanje Dragan Popović ističe da je trend odlaska radnika ove godine u značajnom porastu u odnosu na prethodne. Posljedica toga je nedostatak radnika domaćim poslodavcima.

„Hrvatska je znatno povećala broj radnih dozvola, jer njihovi radnici, takođe, odlaze, jer imaju bolje plate. Mi nemamo neku evidenciju, osim što imamo izjave nezaposlenih lica koja su otišla da rade u Hrvatsku i taj je broj 56. Njih sigurno ima mnogo više“, kaže Popović za Deutsche Welle.

Poslodavci ćute

Trebinjski poslodavci o odlasku radnika uglavnom ne žele javno da govore. U neformalnim razgovorima kazali su nam da su imali problem sa pronalaskom radnika i da već strahuju za sljedeću ljetnu sezonu, kada bi odlazak radnika, procjene su, mogao biti mnogo veći.

Na pitanja šta su učinili da zadrže radnike, nemaju odgovor. Kažu da nisu u prilici da podignu plate do te mjere da se porede sa platama u susjednoj EU. Nedostatak građevinaca protekle sezone nadoknađivali su radnici iz drugih dijelova BiH.

Onaj ko je spreman da plati više, dobiće boljeg radnika. No, upućeni u ovu problematiku su saglasni da radnici ne odlaze samo zbog zarade, već je u pitanju i poslovna klima, poremećeni sistem vrijednosti, obezvrijeđeno obrazovanje, načini dolaska do posla…

Ekonomski analitičar Zoran Pavlović naglašava da je problem odlaska radnika iz BiH višestruki i da vlasti još uvijek nisu spremne da ga rješavaju. Dok vlast ne počne da radi na smanjenju poreskih opterećenja privrednika, poslodavci ne promijene odnos prema radnicima i ne shvate da na račun niskih plata ne mogu zasnivati svoj luksuz, radnici će odlaziti. Dodatno je opterećenje, smatra Pavlović, to što obrazovni sistem nije usaglašen sa potrebama tržišta.

“S jedne strane imamo gubitak kvalifikovane radne snage, s druge strane imamo to da se visoko kvalifikovani radnici prekvalifikuju za neki niži nivo poslova koji je mnogo bolje plaćen. Tu štetu trpi BiH i naši privrednici, jer ostaju bez radnika stručnjaka. U ovoj situaciji na dobitku su radnici i onaj koji je te radnike dobio bez da je u njih išta uložio. Još je lošija situacija kada ti radnici odluče da ostanu živjeti tamo”, smatra naš sagovornik.

Neizvjesna situacija

Misle li dobro domaćoj privredi, naglašava on, nadležna ministarstva moraju krenuti u rješavanje ovog problema. U suprotvom, tvrdi, trend odlaska radnika bi mogao da postane i intenzivniji.

“Prvi uslov je da se smanje opterećenja na plate i da što više ljudi bude zaposleno, jer će prihodi u fondovima biti dosta veći. Vlada RS je to smanjila za nekih 15 eura, ali to je jako malo”, zaključuje Pavlović.

Još uvijek je neizvijesno kakva će situacija biti naredne ljetne sezone. Dok jedni već kuju planove za Dubrovnik i druge destinacije, drugi se, mahom stranačkim putevima, pokušaju domoći zaposlenja, a treći su već daleko od zavičaja.