Porodice srebreničkih žrtava nezadovoljne na početku procesa isplate odštete

Vrata sarajevskog ureda su otvorena, a internetska stranica Nizozemske komisije za naknadu štete Potočari je u funkciji. Međutim, Munira Subašić, predsjednica Udruženja Pokret “Majke enklava Srebrenica i Žepa”, zasad nema namjeru tražiti naknadu štete za smrt svog sina Nermina dok se ne ispune uslovi koje su porodice postavile, piše Detektor.

Prije više od trinaest godina porodice žrtava genocida u Srebrenici pokrenule su postupak protiv države Holandije. Činilo se da je pravna bitka završena, ali se srodnici ne slažu sa nekim detaljima nagodbe. To se uglavnom odnosi na činjenicu da Holandija ne nadoknađuje troškove advokata porodica.

“Ja sam rekla 15 dana je rok ako može da prihvatite naše zahtjeve, ako ne, prekidamo sve. Mi ćemo se žaliti u Strazburu da se nismo mogli dogovoriti”, kazala je Subašić.

Subašić je osim sina izgubila i muža, te više od 20 drugih srodnika.

Odgovornost za ubistva

Na dan 11. juli 1995. godine, kada je Vojska Republike Srpske (VRS) zauzela Srebrenicu, holandski vojnici koji su bili zaduženi za sigurnost u toj zoni pod zastavom UN-a nisu spriječili počinjenje genocida. Više od 7.000 muškaraca i dječaka je ubijeno.

Tokom 2019. godine holandski Vrhovni sud je presudio da je država Holandija odgovorna, u vrlo ograničenoj mjeri, za smrt otprilike 350 žrtava. To se odnosi na grupu muškaraca koji su iz baze Holandskog bataljona otpremljeni u kasnim popodnevnim satima 13. jula 1995. godine.

Prema Vrhovnom sudu, Holandski bataljon je djelovao nezakonito, jer je znao da su muške izbjeglice iz Srebrenice bile u ozbiljnoj opasnosti da budu napadnute ili ubijene. Navodi se da bi, u slučaju da je tim muškarcima dozvoljeno da ostanu u bazi, njihova šansa za preživljavanje bila mala, ali ne i zanemarljiva, te je na kraju procijenjena na deset posto. Shodno tome, najbliži srodnici tih 350 žrtava mogu smatrati državu Holandiju odgovornom za deset posto štete koju su pretrpjeli.

Sin Munire Subašić, Nermin, bio je jedan od njih. Njegove su zadnje riječi bile: “Mama, nemoj se birnuti. Biće sve uredu.”

“Znate li koliko sam kostiju pronašla? Onoliko koliko su oni priznali odgovornost – deset posto od ukupnog tijela”, navodi Subašić.

Apelacioni sud u Haagu prethodno je presudio da je odgovornost države Holandije 30 posto. Odluka Vrhovnog suda bila je iznenađujuća, a trenutno je još uvijek u toku postupak pred Evropskim sudom za ljudska prava, jer je, prema riječima advokata “Majki Srebrenice” Simona van der Sluijsa, prekršeno pravo na pravično suđenje. Subašić se nada da će sudija u Strasbourgu ipak vratiti odgovornost na 30 posto, ali Van der Sluijs smatra da su šanse za to veoma male.

Uvrede i poniženja

“Ne znam zašto Holandija neće jednostavno da zatvori ovo poglavlje o Srebrenici na lijep način”, kaže Van der Sluijs.

“Cijela ova nagodba postoji samo zbog sudske presude. Nikada nije pokazan nikakav oblik blagonaklonosti ili suosjećanja”, dodaje on.

Prema Van der Sluijsu, Vlada tvrdi da je ova nagodba rezultat pregovora, ali je u praksi bilo malo sudjelovanja javnosti. Prva verzija ove nagodbe pojavila se u decembru 2020. godine bez da su advokati ili rodbina rekli bilo šta o tome.

“Potom smo identifikovali dosta problematičnih pitanja, nakon čega je nagodba djelimično prilagođena”, objašnjava Van der Sluijsu.

Sada sva braća i sestre žrtava imaju pravo na naknadu, bez obzira da li su punoljetni i da li su u to vrijeme živjeli u istom domaćinstvu. Preživjeli koji su bili u braku ili srodnici prvog reda također mogu podnijeti više zahtjeva. Naprimjer, u slučaju da je neka žena izgubila i muža i sina.

“Ali nema pregovora”, nastavlja Van der Sluijs: “To je više kao nalog. To je to, i s tim se morate nositi.”

Prošlog ponedjeljka u Haagu je održan sastanak između srodnika i nadležnih ministarstava, odbrane i vanjskih poslova, o trenutnim propisima koji su predstavljeni prije dvije sedmice.

Prema Van der Sluijsu, oni i dalje zauzimaju kruto stajalište.

“Oni nude samo 200.000 eura za troškove, za sve srodnike. Ali to nipošto nije dovoljno da pokrije sve troškove”, govori on.

Srodnici kažu kako je uvredljivo i ponižavajuće što Holandija zauzima takav stav. Van der Sluijs to smatra potpuno neshvatljivim.

“Ako se preduzmu novi pravni koraci, država će izgubiti mnogo više novca nego da jednostavno pristane na zahtjeve najbližih srodnika. Vlada primjenjuje metodu ‘zavadi pa vladaj’: da li ćete odmah prihvatiti manje dobru nagodbu ili ćete nastaviti sa parničenjem još godinama. Ove žene, koje su izgubile svoje muževe i djecu, ne bi trebalo da se suočavaju sa tako teškim izborom”, smatra advokat.

Glasnogovornik ministarstava Klass Meijer je rekao da su izmjene uredbu učinile velikodušnijom nego prije, te da to nadilazi zakonsku obavezu.

“To je jedinstvena situacija. Nažalost, ‘Majke’ se ne mogu obratiti počiniteljima, a UN uživa imunitet, tako da im ostaje samo pravni sistem Holandije za nadoknadu određenih troškova”, kaže Meijer.

Troškovi holandskih advokata su plaćeni. Meijer navodi da je još uvijek u pregovorima sa najbližim srodnicima o drugim troškovima, te da očekuje da će doći do dogovora.

Van der Sluijs tvrdi: “Ja nisam stekao takav dojam tokom sastanka. Predstavnici su bili vrlo odrješiti, ne ostavljajući prostora za dalju raspravu. Ali, volio bih da to toga dođe ako je moguće.”

Brza i jednostavna procedura

Van der Sluijs naglašava da od danas svaki pojedinac ima pravo da zatraži naknadu štete.

Mirsada Malagić kaže da ima spremnu dokumentaciju, koju je predala u udruženje.

“Meni je važnije od tih para da je neko priznao, odnosno holandska vlada da je odgovorna za ovo što se desilo u Srebrenici. (…) Po meni je to jedno priznanje da su ipak krivi, da su odgovorni za to što se deislo u bazi UNPROFOR-a u Potočarima”, kaže ona.

Njen sin Elvir, koji je tada imao 22 godine, pomagao je u evakuaciji povrijeđenih iz bolnice.

“Bio je u jednom od kamiona, cerade su bile poderane. Ja sam njega vidjela i još jednog njegovog prijatelja, oni su meni dignuli ruku”, kaže Malagić.

Tada ga je vidjela zadnji put. Malagić nije bila u bazi, ali izjave svjedoka pokazuju da je Elvir bio u UN-ovoj bazi u Potočarima 13. jula i da je izručen srpskim snagama.

“Srebrenica je bila zaštićena zona. Svi smo bili uprli oči u taj svijet koji nas je na kraju izdao”, govori ona.

Iznosi naknade prema ovoj uredbi su 15.000 eura za udovice i 10.000 eura za druge preživjele srodnike. Glasnogovornik komisije koja implementira ovu uredbu Frank Neervoort kaže da je procedura jednostavna i brza.

“Komisija bi vas u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva trebala obavijestiti da li je zahtjev odobren. Nakon potpisivanja sporazuma o nagodbi, iznos naknade će biti prebačen na račun srodnika u roku od nekoliko sati”, kažu iz komisije.

“Naravno da je teško utvrditi iznos takve naknade. Nikoga time nećete vratiti”, kaže Van der Sluijs.

“Ali, svakako, pošto se radi o deset procenata štete, koja uključuje i materijalnu i nematerijalnu štetu, holandska je država mogla biti malo velikodušnija.”

Van der Sluijs to naziva špekuliranjem.

“To ima više veze sa političkom voljom. Šta vi dajete tim ljudima? Što se mene tiče, Holandija ima moralnu obavezu, baš kao i zakonsku. Ali ja ništa od toga ne vidim. Ni u vladinom stavu o tome, niti u tome šta ona zaista radi za najbliže srodnike”, dodaje on.