Policija u Republici Srpskoj zastrašuje mlade koji propituju ratnu prošlost

Mladi fotograf Nidal Šaljić nedavno je dobio poziv da se u Policijskoj stanici Bijeljina pojavi na saslušanju zbog posjete prostoru nekadašnjeg logora “Batković”. Već nekoliko godina on dokumentuje sadašnji izgled mjesta gdje su tokom rata zlostavljani pritvorenici, ali je u bijeljinskoj policiji morao odgovoriti zašto je došao tu.

“Sam poziv i trenutak kada sam dobio papir da se pozivam na saslušanje bio je neprijatan, kao i svakoj osobi kada ga poziva policija, a kamoli kada mu na vrata dostavi papir da se mora javiti 150 kilometara mimo svog grada”, kaže Šaljić za Detektor.

“Upotreba drona” krivično je djelo zbog kojeg je Šaljić saslušan u pratnji pravne savjetnice. Iako, prema objašnjenju advokata, takvo krivično djelo ne prepoznaje niti jedan krivični zakon u Bosni i Hercegovini, on je inspektorima morao odgovoriti da li je i zašto koristio dron u Bijeljini na lokaciji na kojoj nije pronašao bilo kakve zabrane za snimanje dronom.

“Svako ko koristi dron zna da postoje mape i lokacije na kojima nije dozvoljeno snimanje, kao što su Ambasada SAD-a ili u blizini aerodroma. Tako da, zaista mi nije bilo jasno zbog čega se ja pozivam na saslušanje, jer znam da nisam ništa skrivio”, dodaje Šaljić.

Batković je samo jedna od više od stotinu lokacija koje je Šaljić posjetio proteklih godina, dokumentirajući objekte nekadašnjih logora, ali jedina zbog koje ga je policija dva puta kontaktirala. Kaže da je prvu neugodnu situaciju doživio prije nekoliko godina, kada ga je policija, tada telefonski, pozvala da im kaže zašto je bio na lokalitetu Batković i šta je tamo radio.

U ovom logoru kod Bijeljine koji je formiran 1. aprila 1992. godine, prema Tužilaštvu BiH, bilo je zatočeno 1.700 civila i ratnih zarobljenika, dok iz Saveza udruženja logoraša Tuzlanskog kantona navode da je kroz ovaj logor prošlo oko 4.000 osoba, od kojih je 80 ubijeno. Dok Nidal smatra da je to lokacija koja bi morala biti obilježena i o kojoj trebaju učiti buduće generacije, dodaje da veliki problem stvaraju institucije koje mlade ne podstiču na istraživanje tema od javnog značaja, kakve su suočavanje s ratnom prošlošću.

Zbog toga oni koji se usude istraživati nailaze na pritiske i pitanja vlasti, što zabrinjava i njegove roditelje.

“Znači, to je jednorežimski, sistem pojedinaca ili institucija koje će mene pozvati i pokušati možda zastrašiti, te time pokušati obeshrabriti mene da radim dalje na istraživanjima. Mlađim generacijama slučaj poput mog kada izađe u medijima njih samo stavi u neki ćošak, gdje kažu: ‘Pa eto imao sam možda neku dobru ideju, ali što bih ja da mene iko zove, da me iko saslušava, da me neko zastrašuje’”, smatra Nidal.

Njegov slučaj nije jedinstven u BiH i brojne druge lokacije na kojima su počinjeni masovni zločini bile su predmet policijskih ili drugih zabrana. Majke iz Srebrenice već godinama ne mogu ući u zgradu nekadašnje poljoprivredne zadruge u Kravici kod Srebrenice, gdje je u genocidu ubijeno više od 1.000 muškaraca i dječaka tokom jula 1995. godine. Bivšim logorašima zabranjeno je da posjete lokalitete nekadašnjih logora “Heliodrom” i “Dretelj”, a roditelji ubijene djece iz Prijedora već deceniju pokušavaju da dobiju dozvolu za izgradnju spomenika.

Aktivisti i pravni stručnjaci objašnjavaju da zabrana prilaska takvim lokacijama i postavljanja spomen-obilježja ili snimanja i izvještavanja o mjestima zatočenja i masovnih zločina šalje jasnu poruku. Oni ih vide kao metod zastrašivanja kojim se vrši pritisak na one koji tragaju za istinom, kao i pokušaj brisanja prošlosti.

“Ja bih rekao da je tu cilj iscrpljivanje organizacija, iscrpljivanje međunarodne zajednice. Sve je manje podrške za suočavanje s prošlošću, sve je manje nas koji se bavimo ovom temom, a sve više smo na udaru države”, kaže Edvin Kanka Ćudić iz Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije.

On pojašnjava da zabrane nisu jedine metode izbjegavanja utvrđenih činjenica o ratu, te da su često suočeni sa institucionalnom šutnjom, ali i društvom koje ne staje u zaštitu aktivista.

Sadašnjost u BiH je da oni koji zakonito i legitimno postavljaju pitanja, istražuju prošlost i posjećuju mjesta stradanja postaju mete ispitivanja i zastrašivanja, smatra Jovana Kisin Zagajac, Šaljićeva pravna zastupnica.

“Maltretirati ljude ili ucjenjivati, ili ih neiscrpno pozivati i pitati: ‘A što ti to radiš, a zašto si tu, a nemoj da dolaziš’, jeste jedna krajnje neprijateljska situacija koja, nažalost, može samo da podsjeća na ovu prošlost s kojom treba da se suočimo”, dodaje Kisin Zagajac.

Njen kolega, banjalučki advokat Aleksandar Jokić kaže kako je problematična svaka zloupotreba krivičnog zakona za suzbijanje ponašanja koje ne predstavljaju krivična djela. Navodi primjer snimanja dronom ili drugim uređajima koji nisu prepoznati u krivičnom zakonu i za koje ne postoje izričite zabrane. Posebno je to važno u temama koje su od javnog interesa i zbog toga je potrebno uključiti javnost.

“Javnosti treba objasniti da je to u interesu javnosti, animirati javnost da stane u zaštitu novinara, da shvati da su novinari posljednji stub zaštite javnog interesa, i onda možemo govoriti o nekoj vrsti zaštite. Do tada novinari su, naprosto, sami na vjetrometini”, kaže Jokić.

Kanka Ćudić pojašnjava kako primjeri zastrašivanja pokazuju neaktivnost civilnog društva, koje bi moralo stati u zaštitu svih onih koji se bore za suočavanje s prošlošću i istinu o ratnim zločinima, kao što je Nidal Šaljić.

“Na ovakvom slučaju mislim da smo mi već trebali da se organizujemo, peticijama, potpisima, izvršiti pritisak preko institucija međunarodne zajednice, odnosno države BiH, na MUP Republike Srpske da se takvo nešto ne smije događati. Međutim, cilj je iscrpljivanje aktivista, njihovo zastrašivanje i, na kraju krajeva, povlačenje iz javnog prostora”, kaže Kanka Ćudić.