Pogled iz Zagreba: Zašto bi osuda “šestorke” u Haagu bila dobra za Hrvatsku?

Kako se približava izricanje drugostupanjske presude hercegovačkoj šestorki u Haagu 28. studenog, u hrvatskoj se javnosti zahuktala desno-klerikalna kampanja kojom se građane želi uvjeriti da su bivši lideri Herceg-Bosne Slobodan Praljak, Jadranko Prlić, Valentin Ćorić, Bruno Stojić, Milivoj Petković i Berislav Pušić veliki heroji Domovinskog rata, piše Gordan Duhaček na portalu Index.hr.

Svi u Hrvatskoj bi trebali biti jako bijesni ako ih se posve ne oslobodi svake krivnje za ono što im je već sveukupno presuđeno 111 godina zatvorskih kazni 2013. godine. Bivši predsjednik Vlade Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Jadranko Prlić osuđen je na 25 godina zatvora, ministar obrane Bruno Stojić na 20 godina zatvora, dvojica načelnika stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina, zapovjednik Vojne policije HVO-a Valentin Ćorić na 16 godina, a predstojnik Odjela za zatočene Berislav Pušić na 10 godina zatvora.

Suci Haaškog suda zaključili su 2013. da je hercegovačka šestorka sudjelovala u udruženom zločinačkom pothvatu s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, ministrom obrane Gojkom Šuškom i generalom Jankom Bobetkom te još nekim ljudima iz vrha RH i Herceg-Bosne kojemu je cilj bio etničko čišćenje prostora Herceg-Bosne i njezino pripajanje ili stvaranje nove hrvatske republike na tom prostoru. “Vijeće je većinom glasova odlučilo da je sukob između HVO-a i Armije BiH bio međunarodni. Vojnici HV-a zajedno su se borili s vojnicima HVO-a”, napisali su suci i dodali kako su optuženi počinili zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija te kršili zakon i običaje ratovanja.

I dalje je nejasno zašto bi Tuđmanova politika prema BiH bila u interesu Hrvatske

Narativ koji nameću desno-klerikalne snage jest da Hrvatska danas treba opravdati svaku odluku Franje Tuđmana iz HDZ-a iz 1990-ih, ali je posve nejasno zašto bi to uopće bilo u hrvatskom interesu. RH se tako želi držati taocem Tuđmanove politike prema BiH, zbog koje je – ne zaboravimo, Hrvatska drugu polovicu devedesetih provela u međunarodnoj izolaciji. Dakle, Tuđmanova politika prema BiH i podržavanje Herceg-Bosna – svojevrsnog ekvivalenta Republike Srpske, u kojoj je postojao i zloglasni logor za Bošnjake Dretelj – nisu bili u interesu RH ni tada, a nisu ni sada. Umjesto da se Hrvatska distancira od i suoči s Tuđmanovim promašajima (a politika prema BiH je samo jedan u dugom nizu; tu su još pljačkaška privatizacija, ograničavanje demokratskih sloboda, tajne službe koje su masovno prisluškivale novinare, ratni zločini nad civilima i zarobljenicima itd.), cijela propaganda halabuka oko drugostupanjske presude hercegovačkoj šestorci ima cilj zauvijek nas vezati za sve to, te od te šestorke stvoriti još jedan set heroja i/ili mučenika za “našu stvar”, koji će onda u hrvatskom društvu uredovati o tome što se smije govoriti i propitivati. Za Hrvatsku može samo biti dobro ako se sve katastrofe Tuđmanove politike razotkriju i osude, nikako loše. Nije nacionalni interes zataškavati zločine, nego ih raščišćavati.

Znakovito je pak koliko je taj val propagande oko hercegovačke šestorke kao ljudi o čijoj konačnoj presudi ovisi cijela Hrvatska nekoherentan. Vesna Alaburić, odvjetnica Milivoja Petkovića, tako je već više puta u javnosti napomenula da presuda čelnicima bosanskohercegovačkih Hrvata nije presuda Hrvatskoj, pogotovo ne za agresiju. “Žrtve zločina ne mogu tražiti odštetu od Zagreba”, izjavila je neki dan Alaburić. Ako je tako, onda u čemu je problem? No, ako i nije tako, u čemu je problem? Zašto bi to bilo katastrofalno za Hrvatsku da u Haagu bude osuđena Tuđmanova politika prema BiH iz 1990-ih?

Sve te nedavne promocije knjiga po crkvenim prostorima i ostale propagandne aktivnosti pokušavaju hrvatsku javnost uvjeriti da je sve što je Hrvatska 1990-ih činila u BiH bilo “čisto kao suza” (usput, iznimno idiotska fraza; ako je sve čisto, čemu suze?), pa i to da su se iz Zagreba smjenjivali predsjednici HDZ BiH, imenovali vojni zapovjednici HVO-a itd. Tuđman i Šušak su de facto odlučivali tko će biti čelni ljudi stranaka i paravojnih struktura u susjednoj državi, ali to je sve bilo košer? Pa u to ni pučkoškolci ne bi povjerovali.

Bosanskohercegovački Hrvati kao instrument politike Zagreba

Priča o Herceg-Bosni je zapravo priča o tome kako su se bosanskohercegovački Hrvati iz pozicije političkog subjekta u BiH, ljudi npr. koji imaju premijera države, odlučili prevesti u poziciju objekta i instrumenta politike iz Zagreba, dakle politike neke druge države. To zapravo najviše dokazuju uobičajeno teze desno-nacionalističkog narativa o HVO-u i Herceg-Bosni, primjerice često ponavljana kako se u Hercegovini obranio Split i slično. HVO je dakle branio vojne interese druge države, a ne svoje vlastite – Bosne i Hercegovine. Pokušava nas se uvjeriti unatoč samim Tuđmanovim riječima iz pregršt objavljenih transkripata s Pantovčaka da su njegove namjere bile samo plemenite, da nikad nije htio dijeliti BiH ili dovodio u pitanje njenu državnost.

Dapače, ne samo da ne smijemo vjerovati svemu onome što je Tuđman govorio, nego ne smijemo vjerovati ni izjavama jednog ih hercegovačke šestorke, kada je 2001. razgovarao s haaškim istražiteljima. Tada je Jadranko Prlić rekao za HDZ BiH da je i u ratno i poratno doba imala “snažnu primjesu klerofašističkih elemenata”. “Svjestan sam činjenice da sam odmah protiv sebe dobio i Crkvu i ostale, ali to me ne interesira. Želim u toj borbi ne pobijediti, nego želim izvesti i moj narod i Bosnu i Hercegovinu na put koji je moguć. Te fašiste trebate kazniti i ja ću reći koje su to snage”, govorio je tada Prlić. Kasnije je naravno promijenio ploču, kao i mnogi drugi u vezi svojih izjava i postupaka iz 1990-ih, a od hrvatskih se građana sad očekuje da sve to zaborave i još jednom padnu u nacionalističku vrućicu zbog Herceg-Bosne.

Želimo li lagati sebe i druge kao što to rade Vučić i Dodik?

Koliko je u pitanju pogrešna i manipulativna politika pokazuje i to da sve zajedno jako podsjeća na ono što se iz Srbije i RS-a može čuti u vezi rata u BiH i nedavne osude Ratka Mladića. Dok se u Hrvatskoj organiziraju mise za hercegovačku šestorku, patrijarh SPC-a Irinej Haag opisuje kao sotonski, a Mladića kao junaka. Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović o Praljku govori kao o “hrvatskom uzniku” čiji je “doprinos obrani Hrvatske i BiH od velikosrpske agresije te obrani i opstojnosti hrvatskog naroda na njegovim povijesnim prostorima tijekom Domovinskoga rata od velike je važnosti”, što zvuči skoro pa isto kao skandalozne izjave predsjednika RS-a Milorada Dodika o ratnom zločincu Mladiću kao “legendi srpskog naroda” i to “bez obzira na presudu”. Treba biti doista kratkovid i nacionalistički zadojen ako se de facto prevladavajući narativ poricanja u Srbiji i RS-u smatra dobrim i za Hrvatsku i njenu budućnost, sa sitnim preinakama u skladu s nacionalnom mitologijom.

Kada je riječ o odnosu prema ratovima iz 1990-ih, Srbija i RS Hrvatskoj mogu biti samo uzor u tome kako se ne bi trebalo raditi i kako ne treba lagati sebe i druge o svojoj tadašnjoj ulozi, ali ono što se ovih dana nudi o strane niza medija, iz Crkve, od nekih desničarskih povjesničara i same predsjednice RH jest da Hrvatska treba lagati baš kao Srbija. Aleksandar Vučić i Dodik kao uzor, to može pasti na pamet kao dobra ideja samo falsifikatorima i poricateljima činjenica s hrvatske klerikalno-nacionalističke desnice. Zapravo je to izjednačavanje Hrvatske i Srbije u kontekstu ratova devedesetih!

Zašto bi Hrvatska izjednačila prava pripadnika HV-a i HVO-a?

O tome da narativ o bezgrešnosti Tuđmana i njegove Hrvatske koji se ovih dana propagandno nameće nema smisla pokazuje i novi prijedlog zakona o braniteljima, u kojem se predlaže izjednačavanje prava pripadnika HV-a i HVO-a. Zašto bi RH dala ista prava vojnim formacijama iz neke druge države? Odnosno, ako je HVO bio pod kontrolom Zagreba i djelovao po naredbama Zagreba – a zakon baš to sugerira – kako onda Tuđman, Šušak i ekipa nisu odgovorni za zločine HVO-a? Ili je jedno ili je drugo, ne može oboje.

U svakom slučaju, potvrda prvostupanjske presude hercegovačkoj šestorci nije nikakva katastrofa za Hrvatsku. Dapače, moglo bi biti od značajne koristi da se – za razliku od većine Srba – hrvatsko društvo počne ponovno suočavati sa zločinačkim aspektima Tuđmanove politike prema BiH. Moguća oslobađajuća presuda bi zapravo donijela više problema Hrvatskoj, jer bi dobili još kanoniziranih nacionalnih junaka pred kojima bismo morali ničice padati od oduševljenja, jer će nas inače razne veteranske udruge proglašavati veleizdajnicima i pokušati dodatno ograničavati našu slobodu govora. U tom slučaju bi pak bilo jako zabavno što bi Haag isti oni koji su ga do jučer pokušavali posve diskreditirati sada koristili kao neupitnu instancu i argument s kojim se želi okončati propitivanje.

Kakva god bila presuda hercegovačkoj šestorki, ona neće biti kraj rasprave

No stvari načelno stoje isto i u slučaju hercegovačke šestorke kao i u slučaju Tomislava Horvatinčića. Sudske odluke trebamo poštovati, što ne znači da se s njima trebamo slagati ili da je sud zaštićen od kritike. Bila hercegovačka šestorka za dva dana osuđena ili oslobođena, to sigurno neće biti kraj rasprave o Tuđmanovoj politici prema BiH, niti bi trebao biti. Hrvatska iz 2017. godine ništa ne duguje ni Tuđmanu ni Herceg-Bosni, niti si treba oko vrata vezati takav kamen. Hrvatska ne bi bila ni prva ni zadnja država na svijetu koja ima crne mrlje u svojoj povijesti, uostalom toga su SAD (genocid domorodaca, ropstvo itd.) i Njemačka (nacizam) najpoznatiji primjeri. Stvar je u tome kako se društvo prema tome odnosi, želi li to nadići ili slaviti.

Ključni je sadašnji nacionalni interes Hrvatske njena budućnost i ako to znači da treba radikalno preispitati dio hrvatske prošlosti, onda to treba i učiniti. Bilo kakav rezultat presude hercegovačkoj šestorki u Haagu trebao bi prvenstveno biti poticaj za to. Naime, već imamo dovoljno ratnih heroja i ”heroja”, veterana i “veterana”, budžet ih više ne može preživjeti.