Počinje obnova dva vijeka stare kuće porodice Ćejvan u Banjoj Luci

Članovi Banjalučkog socijalnog centra (BASOC) počeli su obnovu kuće u kojoj je smještena ova organizacija. Radi se o objektu u banjalučkom naselju Obilićevo, starijem od 200 godina, koji pripada potomcima porodice Ćejvan.

Bedra Jović, rođena Ćejvan, rodila se i odrasla u ovoj kući. Njeni roditelji, Hajrudin i Bisera Ćejvan, imali su dvoje djece, Bedru i Ahmeta. Sada je vlasnica kuće Ahmetova kćerka koja živi u Americi.

“Mislim da je ova kuća napravljena prije 200 godina. Nisam sigurna, jer dok sam bila dijete nije mi mi ni na kraj pameti bilo da pitam roditelje kada je izgrađena, a kad sam ih mogla pitati, više ih nije bilo. Tako da ja mislim da je preko 200 godina stara, sigurno”, ispričala je za Anadolu Agency (AA) Bedra Jović.

U kući Bedrinog djetinjstva

U toj kući provela je najljepše dane djetinjstva i nikada do 1969. godine nije je napuštala. Tu su živjele i njene, tetke koje su ostale bez kuće za vrijeme Drugog svjetskog rata.

“Moj otac ih je primio, u stvari, učinio je i njima uslugu, a kasnije i nama, jer su nam one poslije, kada su naši roditelji umrli, bile nadomjestak za roditelje”, rekla je Bedra.

Na pitanje koliko se kuća promijenila od njenog djetinjstva, objasnila je da je raniji ulaz u kuću zazidan, a ulaz koji se danas koristi bio je ulaz za magaze u kojima se ostavljalo žito.

“Moj otac je bio zemljoposjednik, imao je zemlju koju je davao u napolicu, pa ljudi koji su je obrađivali pola su uzimali sebi, a pola su nama davali, tako da je u tim magazama uvijek bilo brašno, krompir, tikve, povrće, voće, sve što se uzgajalo na toj zemlji.”

Glavni ulaz nije se mogao koristiti nakon zemljotresa koji je pogodio Banjaluku 1969. godine. Pošto je kuća izgrađena od ćerpića, oni su tokom zemljotresa ispadali, a ostale su grede. Zahvaljujući tome, ova kuća je mnogo manje oštećena u zemljotresu nego druge banjalučke kuće, sagrađene kasnije.

Porodica Ćejvan živjela je na spratu. Imali su četiri sobe, kuhinju, kupatilo, špajz i veliki hodnik – hajat, iz kojeg se ulazilo u sve sobe.

Sergen, šišeta, drvene stepenice…

U jednoj od soba ostao je sačuvan sergen, a Bedra Jović navodi da je to preteča plakara. Drvena vrata sergena ukrašena su rezbarijom. Sergeni su korišteni za ostavljanje posteljina i dušeka na kojima se spavalo prije nego što je porodica Ćejvan počela koristiti krevete.

Mnogi drugi detalji, rezbarija na gredama, drveni podovi, strme drvene stepenice te plafon prekriven drvenim daskama – šišeta svjedoče o vijekovima istorije ove kuće. Bedra se prisjeća da su šišete uvijek bile svijetlih boja, uglavnom različite od boje greda.

Kameni zidovi oko velikog dvorišta ove kuće i danas štite njene stanovnike od pogleda prolaznika. Dvorište se najviše mjenjalo, prema riječima Bedre Jović, u njemu su prije bili razni pomoćni objekti, a prije njenog rođenja, tu se nalazila i štala.

Bedra Jović je izuzetno emotivna dok priča o ovoj kući. Kaže da joj bratove kćerke govore da je previše sentimentalna, jer je u pitanju “samo kuća”.

“Jeste kuća, ali ja sam u toj kući provela veliki dio svog života i to najljepši dio svog života. Kad god dođem u nju, ja sam radosna, kad idem, ali znam da postoji još uvijek, i drago mi je doći. Sad sam sretna što ovi dečki ovdje budu i što i oni imaju želju da očuvaju tu starinu koja bi trebala da se njeguje, jer mi smo izgleda jedan od rijetkih naroda koji ne voli svoju starinu”, kaže sagovornica AA.

Prisjeća se da su u kući jedno vrijeme bile smještene Merhametove kancelarije i ambulanta. Nakon što je ostala prazna Ahmet Ćejvan, Bedrin brat, koji je između ostalog bio direktor banjalučke Gimnazije, Muzeja, a volio je i šah, imao je namjeru da je renovira.

“Imao je želju da napravi jednu bosansku kuću u koju će se moći doći da se popije kafa, da se popriča, a kako je bio šahista, osnovno je bilo da se može doći i u dvorište i u kuću da se može igrati šah”, kaže ona.

U ostvarenju želje spriječio ga je nesrećan slučaj u kojem je izgubio život. Njegova sestra ne gubi nadu da će kuća biti sačuvana u izvornom obliku, što pokušava i BASOC.

“Od avgusta prošle godine smo ovdje, super nam je. Posla ima dosta, jer kuća zahtijeva puno da se radi u njoj, svaki dan. Dugoročni planovi su pokušati iz više izvora finansirati otkup kuće da bi se na neki način legalizovala kroz oblik zadužbine ili vakufa gdje bi je pokušali otkupiti i zadržati u izvornom obliku, da se ne ruši”, rekao je Dražen Crnomat iz BASOC-a.

Objasnio je da ne žele da ovaj prostor završi kao građevinska parcela, nego kao zajednički prostor sa sačuvanom kućom, kao zadužbinom. Kuću doživljavaju kao spomenik zbog čega smatraju da sve što se u njoj nalazi, kao i sam objekat, treba očuvati u što izvornijem obliku.

Koliko će novca biti potrebno za obnovu, Crnomat ne može procjeniti bez stručnije analize, ali misli da su velike cifre u pitanju.

Za obnovu prikupljena skromna sredstva

Uz pomoć prijatelja arhitekte Adnana Dervića i Dejana Kosanića iz Mostara, koji je išao na radionice i praktičnu nastavu izrade ćerpića, starog materijala za izradu kuće, planirani su osnovni radovi.

“Vidjećemo kako će radovi teći i mislim da je sad bitno da se spremimo za zimu”, rekao je Crnomat.

Dodao je da su za prve radove prikupili iz više izvora oko 10.000 KM što je, kaže, mali iznos: “S jedne strane, narušavamo kuću jer smo stalno u njoj, a s druge strane sprečavamo dalje ruiniranje.”

Porodica Ćejvan je stara i poznata banjaluča porodica. Osim Bedrinog brata Ahmeta, po kojem danas šahovski klub i turnir u gradu na Vrbasu nose ime, poznati su i Adem i Muhamed Ćejvan.

Adem i Muhamed, najpoznatiji Ćejvani

Za Adema, Bedra kaže da je najbolje znao ispričati istoriju plemena Ćejvan, unazad četiri vijeka. Sačuvala je cijelu fasciklu punu isječaka Ademovih intervjua u kojima je pričao o porodici. Adem je bio glumac, a osim u Banjaluci, radio je i u sarajevskom Narodnom pozorištu, Hrvatskom narodnom kazalištu te Jugoslovenskom dramskom pozorištu.

“On je svagdje gostovao, ali uvijek se vraćao u Banjaluku, jer Banjaluka je bila i ostala njegov grad koji je volio. Bio je veliki boem, ljudina koji je živio za ljude i oko kojeg su se uvijek skupljali ljudi. Nikad ga niste mogli vidjeti samog”, kaže Bedra i dodaje da je slavu stekla zahvaljujući brojnim ulogama u filmovima i serijama.

Muhamed Ćejvan, takođe je bio glumac, stariji od Adema, ali pošto je imao prekrasan glas, otišao je u Beograd na Akademiju.

“Tamo ga je neko zapazio, on je bio prvi čovjek koji je snimio na Polydor gramofonskoj ploči sevdalinke”, dodaje Bedra Jović.

Iako je jedna rodica sačuvala primjerke Muhamedovih ploča, Bedra nije imala priliku da ih čuje, već su ih poklonile Muhamedovom sinu Muhamedu Ćejvanu, poznatijem kao Aki, koji je slikar i živi u Švedskoj.