“Plavi jezik” pustoši stada u BiH, uzročnik komarac iz Afrike

Hanefija Zupčić već 20 godina na svom imanju pored Goražda uzgaja stoku, kako je prije njega radio njegov otac. Supruga mu je nezaposlena, a troje djece prehranjuju od onoga što zarade i uzgoje na svojoj farmi.

Međutim, posljednjih sedmica zabrinuti su za budućnost. Otkrili su da je njihova stoka zaražena bolešću “plavog jezika”, koja se prvi put pojavila u Bosni i Hercegovini, a zbog njenog ubrzanog širenja uspostavljeni su i krizni štabovi u zemlji, javlja Al Jazeera.

“Od ovoga ja bukvalno živim. Od sto i nešto ovaca, do sada mi je sedam uginulo, a četrdesetak je zaraženo. Nikada nisam vidio da se nešto ovako dešava. Svakom’ je nešto zaraženo”, kaže Zupčić, pokazujući na leš životinje koji mora zakopati.

Uzročnik komarac iz Afrike

Bolest “plavog jezika” prenosi komarac iz Afrike, koji prije nikada nije bio prisutan u Bosni i Hercegovini, a zbog promjene klime i toplijeg vremena, stručnjaci se boje da će se virus još više proširiti, a bolest potrajati. Ona se ne prenosi sa životinja na ljude, niti čovjeku može naškoditi zaraženo meso, ali je za siromašne seljake šteta ogromna.

“Dobije temperaturu, onda počne baliti i razvije se otok između vilica. Ne mogu više gutati hranu, uginu od gladi. Ja se obradujem kada vidim da ovce pojedu jednu travku”, govori Zupčić dok drži jednu od zaraženih ovaca.

Vlasti još ne znaju koliko stoke je oboljelo i uginulo u Bosni i Hercegovini, dok veterinari na terenu tvrde da se radi o hiljadama zaraženih životinja te da nadležni nemaju odgovor za ovu situaciju. Nevesinje, Foča, Pale, Goražde, Kalinovik, Mostar, Stolac, Čajniče, Grahovo, Ilijaš, Prozor-Rama i Kalesija mjesta su gdje je bolest za sada zabilježena i ubrzano se širi.

“Ko će meni nadoknaditi sve to, i svima nama? Moj komšija nije znao da mu je stoka zaražena, a ograda me dijeli od njegovih ovaca. Ljudi bacaju leševe životinja u Drinu, potoke, u šumu…”, kaže Zupčić.

‘Trebalo bi 100 veterinara da ovo riješi’

Od bolesti ugine od dva do 30 posto zaražene stoke, a ona koja preživi postaje rezervoar virusa koji se nalazi u njihovoj krvi. Vakcinu država za sada nema, a ona se svakako može dati jedino u periodu od januara do marta. Zbog toga su vetereniraske stanice prvobitno dobile instrukcije da se oboljela stoka ubije, međutim, za to ne postoje resursi, a vlasnici često ne žele obilježiti životinju kako je zakonom propisano, strahujući da im to niko neće nadoknaditi.

“Nas ima pet, da obiđemo svako imanje, da dijagnosticiramo, da provedemo mjere – faktički trebalo bi 100 veterinara u Goraždu da to provede. Drugo, hajde nek’ neko kaže seljaku da će mu ubiti životinje, ali da ne zna da li će to država njemu nadoknaditi. Prije nekoliko sedmica bio je Kurban bajram i na ovom području je zakalno i otkupljeno 5.100 grla ovaca. Pretpostavka je da je među tim životinjama vjerovatno bilo onih koje su zaražene, ali sretna okolnost je da se bolest ne prenosi na čovjeka”, objašnjava Enver Borovina, direktor Veterinarske stanice Goražde, koji se upravo vratio sa sastanka Kriznog štaba sazvanog zbog širenja bolesti.

Zbog toga su, dodaje, vlasti izdale blaže instrukcije, rekvši da se životinje trebaju “neškodljivo ukloniti”, za njihovu dobrobit, jer pate – što znači izvršiti eutanaziju. Međutim, cijeli taj postupak za jednu životinju seljaka bi koštao do 60 konvertabilnih maraka (30 eura). Također, trebao bi platiti i komunalne usluge zakopavanja.

Zbog toga su, dodaje Borovina, tražili od komunalnih preduzeća da besplatno uklanjaju životine. Lokalne vlasti dale su im pomoć od 3.000 KM (1.500 eura), od čega su kupili sredstva za dezinskeciju, koju dijele besplatno seljacima kako bi poprskali štale i uništili komarce.

‘Državu iznenadila bolest’

Po svoju dozu u Veterinarsku stanicu u Goraždu stalno pristižu zabrinuti vlasnici zaražene stoke te traže savjete.

“Tri ovce su mi uginule, jedna sinoć. Tri su oboljele i njih sam odvojio. Vodim ih na livadu, ali neće da pasu i počnu da bale. Ja sam u Prači, pa pripadam Veterinarskoj stanici sa Pala [u bh. entitetu Republika Srpska], ali neće oni da pogledaju, pa sam došao ovdje. Bio sam jutros i u Ministarstvu, da se nešto uradi, jer se ovo masovno širi”, kaže jedan od očajnih stočara.

Na sastanak u Veterinarsku stanicu došao je i ministar privrede Bosansko-podrinjskog kantona Meho Mašala.

“Trenutno situacija nije povoljna, ali činimo napore da suzbijemo bolest. Nema dovoljno ljudi, a u ovom trenutku nema reakcije viših novih nivoa vlasti u smislu ispomoći. Očigledno je da nisu dovoljno spremni za ove situacije, da ih je iznenadila bolest”, kaže.

Na pitanje o nadoknadi štete za seljake, odgovara da je zakonski regulirano na koji način se ostvaruje pravo na to.

“Moraju obilježiti stoku. Sada je samo pitanje odakle će se to finansirati, pošto to do kraja nije izdefinisano, to je nešto sa čim ćemo se suočiti, sada nastojim da suzbijemo bolest, a onda ćemo se posvetiti tom problemu”, dodaje.

U Uredu za veterinarstvo Bosne i Hercegovine trenutno nemaju informaciju o broju zaražene i uginule stoke. Kažu da je u toku “epidemiološko izviđanje od strane nadležnih veterinarskih inspektora, nakon čega će biti kompletirana ta informacija”.

‘Kako da preživim sljedeće godine?’

Kako je saopćeno, formiran je zajednički centar za kontrolu bolesti “plavog jezika”, u koji su uključena sva nadležna veterinarska tijela u Bosni i Hercegovini, a koji koordinira sve aktivnosti da se virus suzbije. Bolest “plavog jezika” nalazi se na A-listi Svjetske organizacije za zaštitu životinja. Ipak, ona nije na listi države ili entiteta, upozorava Borovina.

“Da je ona na toj listi, država bi morala stajati iza ovih mjera koje treba provesti i iza nadoknade štete vlasnicima. Tada bi možda i bilo neke pomoći i sredstava od Evropske unije, drugih organizacija. Recimo, posljednjih godina je švedska organizacija za razvoj SIDA finansirala mjere vakcinacije malih preživara protiv bruceloze. Doduše, ovo je nova bolest kod nas, pa do sada možda vlasti nisu imale priliku da je uvrste na listu.”

Do tada je za seljake čija je stoka obolila najveći problem kako preživjeti ukoliko ne dobiju nikakvu pomoć.

“Gdje ja sad da nadoknadim 30- 40 ovaca, a jednu sam platio 200 KM [100 eura], da bih opstao iduće godine, da moja porodica preživi?”, pita se Zupčić.