Pismo bivše uposlenice HDZ-a Čoviću: Otkaz dajem zato što ste me učili da mrzim

Ivana Rodić bivša je uposlenica Centrale HDZ-a BiH u Sarajevu. Po profesiji je diplomirani žurnalist. Prije dvije godine i tri mjeseca tu je dala otkaz i od tada je nezaposlena. Nedavno je uputila pismo Draganu Čoviću članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda i predsjedniku HDZ-a BiH. Odgovora nema, kao i na ono koje je njemu i članovima Predsjedništva HDZ-a napisala u aprilu 2016. godine. Žurnal je uz Ivaninu saglasnost objavio pismo u cjelosti.

N/r člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda i

predsjednika HDZ-a BiH prof.dr. Dragana Čovića 13.11.2017.

Poštovani g-dine Čović,

povod za ovo pisanje Vama jeste Vaš intervju koji ste dali 08.11. 2017. godine za „Deutsche Welle”, a u kojem ste izjavili da u Sarajevu živi svega jedan posto Hrvata i da je to etnički čist prostor. Skoro da ste u pravu, ali zaboravili ste navesti i glavnog krivca zbog čega je to tako. Ja Vas podsjećam i ponovo Vam dostavljam moje pismo od 13.04.2016. godine, koje sam Vam poslala kao svom bivšem Poslodavcu, a na koje nikad nisam dobila odgovor. Na kraju tog pisma napisala sam Vam sljedeće:

„Ako na kraju, ipak, budem primorana napustiti ovu zemlju, ne želim biti dijelom vaše statistike i retorike o ugroženim Hrvatima koji su napustili Sarajevo. Ako budem primorana otići, bit će to stoga što nikad nisam pristajala na to da budem ugrožena na nacionalnoj osnovi. Izgleda da mi, koji predstavljamo mostove u ovoj zemlji, koji smo oduvijek živjeli jedni s drugima bez pomirenja (nama pomirenje nikad nije ni trebalo, jer se nikad nismo ni zavadili), najviše smetamo u ovoj zemlji!”

Pročitajte još jednom moje pismo i nemojte, jer na to nemate nikakvo pravo, govoriti u ime sarajevskih Hrvata. (HDZ BiH u Sarajevu osvoji tek 1500 glasova, a u Sarajevu, prema izjavi sadašnjeg predsjednika HDZ-a BiH Sarajevo Dražena Trlina iz marta 2016. godine, živi 16 793 Hrvata, što znači da 15 000 sarajevskih Hrvata Vi sigurno ne zastupate.)

Jasno mi je da mi, koji smo odgojeni da živimo jedni s drugima, najviše smetamo onima koji vrlo lagodno žive od priče kako ne možemo živjeti jedni s drugima.

Ja napuštam ovu zemlju, jer mi politike mržnje ne dozvoljavaju da se zaposlim u gradu u kojem sam rođena, u kojem sam završila osnovnu školu, gimnaziju i fakultet i u kojem sam, sa roditeljima, provela i cijeli ratni period.

Licemjerno je od Vas što govorite o odlasku sarajevskih Hrvata, dok, istovremeno, u tom istom mrskom Vam Sarajevu od ponedeljka do petka borave Hrvati iz Hercegovine i rade za sramotno velike plate dok im država isplaćuje i naknade za odvojeni život i za vikend karte.

U tom svijetu, u koji ja i ljudi poput mene planiramo otići, živjet ćemo sa 20 različitih nacija, sa ljudima raznih religija. Učit ćemo tuđe, potpuno strane nam jezike i trudit se da približimo sebi različite kulture i običaje, da ih razumijemo i zavolimo. Stoga, vjerujem da niko, ko danas napušta ovu zemlju, ne odlazi iz razloga koje Vi navodite. Odlazi, jer je zgrožen politikom koju Vi i vaši politički istomišljenici decenijama provodite. Odlazi, jer želi spasiti ovo preostalog života i time, barem donekle, nadomjestiti onih 25 izgubljenih, ukradenih i uništenih godina.

Ivana Rodić

Pismo bivše zaposlenice HDZ-a BiH u Sarajevu Ivane Rodić

Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine

N/r predsjednika prof.dr. Dragana Čovića

N/r zamjenice predsjednika HDZ-a BiH Borjane Krišto i

dopredsjednika HDZ-a BiH Marinka Čavare

N/r glavnog tajnika HDZ-a BiH

Sarajevo, 13.04.2016.

Poštovani,

u prilogu Vam dostavljam otkaz na radno mjesto tehničkog tajnika u Uredu HDZ-a BiH u Sarajevu na kojem sam, kao uposlenik Središnjice HDZ-a BiH Mostar, bila uposlena od 01.02.2010. godine. Već više od šest mjeseci sam na Birou za zapošljavanje Kantona Sarajevo, bez posla i bez ikakvih novčanih primanja, svjesnom odlukom na koju sam, zapravo, bila primorana.

Vidjet ćete, iz dostavljenog Vam otkaza, da sam isti dala: zato što sam pet godina i osam mjeseci sa visokom stručnom spremom (VSS-diplomirani žurnalist-VII stupanj stručne spreme) radila na mjestu srednje, jer sam pet godina i osam mjeseci radila u Uredu u kojem nije bilo čistačice, a čime nije bila ispoštovana zaštita na radu uposlenika te zato što sam, više od tri godine, bila mobingovana i ponižavana od jedne grupacije u Vrhbosanskom županijskom odboru HDZ BiH Sarajevo.

Radeći na poslovima srednje stručne spreme, od prvog radnog dana, za predsjednika Županijskog odbora Antona Rilla, obavljala sam poslove i visoke stručne spreme za koje jesam bila kvalificirana, ali ne i plaćena. Pisala sam priopćenja za javnost ispred Ureda VŽO HDZ BiH Sarajevo, intervjue sa g-dinom Rillom, govore za g-dina Rilla, demantije, izvješća, zapisnike sa sjednica Županijskog odbora. U predizbornom periodu, vikende sam, po potrebi, provodila radeći u Uredu neplaćeno te sam nebrojeno puta, poslije radnog vremena, ostajala neplaćeno na sjednicama VŽO HDZ BiH Sarajevo.

U nekoliko navrata sam se, i pismeno, Središnjici HDZ BiH Mostar žalila na mobing od strane jedne grupacije u Vrhbosanskom županijskom odboru HDZ BiH Sarajevo. Svojim manipulacija i perfidnošću u mobingu nada mnom prednjačili su: g-din Anton Rill i sadašnji predsjednik OO HDZ BiH Novo Sarajevo Vlatko Pešikan, a koji je i generalni tajnik Udruge HVO-a Sarajevo. Ponovit ću i situaciju iz prosinca 2012. godine kada je g-din Rill od mene, u nekoliko navrata, tražio da od portira preuzmem ključeve od tad već napuštene zgrade u Titovoj 9A u Sarajevu gdje su sve političke stranke, pa i HDZ BiH, bile u fazi iseljenja, a što sam ja izričito odbila. Ovakvo moje ponašanje okarakterizirano je kao teži prekršaj na radu. Ne treba napominjati šta mi se poslije toga dogodilo.

Sarajevski HDZ BiH već 20 godina drže isti ljudi.

Među članovima HDZ-a BiH u Sarajevu ima dosta onih koji su u ratnom periodu bili van BiH, ali su redovne zvanice na prijemima HVO-a Sarajevo te uživaju u fotografiranjima na istim.

Kad vidim sve to, sjetim se svih onih strašnih sarajevskih godina kada sam, između granata, išla u školu i kada se neki od mojih školskih drugova i drugarica više nisu vratili kući. Na tom putu radosti i odrastanja, zauvijek su zaustavljeni. Nisu stigli odrasti, voljeti, živjeti. I onda kada, 20 godina nakon sarajevskog pakla, na fotografijama sa okupljanja sarajevskog HVO-a vidite ljude koji u ratu uopće nisu bili tu i slušate iste, ne možete, a da takvima ne kažete: “Da je u Sarajevu poginulo više od 11.540 vaših sugrađana, da smo svi bili na prvim linijama odbrane i da nam na pamet nije padalo da to unovčimo”.

U tom sarajevskom Županijskom odboru, bilo je i onih koji su, zahvaljujući sudskim presudama, dobili i radni staž za period rata u kojem su “morali” biti odsutni s posla i iz države. Poslije su završavali fakultete u Vitezu (žive i rade u Sarajevu, a studiraju u Vitezu) i odmah potom bivali unaprijeđeni.

U vremenu kad ste bili u opoziciji bila sam Vaš radnik, radeći svoj posao korektno i pošteno. Saznajem kako su, posljednjih mjeseci, predsjednici općinskih odbora HDZ-a BiH Sarajevo zaposlili svoje sestre, svoje sinove, svoje bratične i svoje sestrične i to pojedini, na pojedina radna mjesta, za koja uopće nemaju odgovarajuću stručnu spremu. Ja, koja sam tu ostavila, pet godina i osam mjeseci svog radnog vijeka, sad sam bez posla.

Obzirom da sam dala otkaz, nisam imala pravo na otpremnine koje bi mi u, drugačijem slučaju, zakonski pripale. Nisam dobila čak ni naknade na Birou za zapošljavanje koje bi mi, također, u nekom drugom slučaju, pripale. Fino ste me, dakle, izmobingovali dok konačno, nakon godina borbe da zadržim kakvo-takvo dobijeno radno mjesto, sama nisam odustala.

Na tom radnom mjestu, učena sam da mrzim svoj rodni grad Sarajevo radeći za one koji imaju barem 5-6 puta veću plaću od one za koju sam ja radila i koji u tom gradu žive vrlo komotno od ponedeljka do petka, iskorištavajući sve zakonske novčane pogodnosti koje im pruža život na daljinu, odvojenost od obitelji i sl. Od svega gore pomenutog, to mi je najteže padalo-ta svakodnevna mantra o Hrvatima, Srbima i Bošnjacima. Vraćala me je u rat. Više nego ikad prije, razmišljala sam o ratu. Strahota proživljenog činila mi se veća tad nego onda u tim strašnim godinama. Po prvi put počelo mi se dešavati da zaplačem na samu pomisao o ratu. Sve se vraćalo u puno intenzivnijem obliku dok sam, radeći u sarajevskom HDZ-u, bila okružena onima koji rata nisu vidjeli, koji su iz njega pobjegli u prvim danima, a onda se vratili da meni objašnjavaju kako mi je ustvari bilo, ko me je ubijao, ko me je izgladnjivao i zašto je zapravo toliko bitna ta mantra o Hrvatima, Srbima i Bošnjacima. Kao da nismo ništa drugo. Kao da je sve ono što jesmo nebitno naspram toga jesmo li Hrvati, Bošnjaci ili Srbi?! A to je datost, ono što nam je dato. Niko od nas to nije mogao izabrati. Kako je onda moguće da nas takve stvari mogu učiniti boljim ljudima? Nije moguće. Uprkos nerazumijevanju pomenute materije, bila sam profesionalan i korektan radnik. Odbijajući da mrzim, okružena onima koji najviše mrze onog koji ne umije da mrzi i onima koji se, zarad očuvanja osobne komocije, odriču sopstvenog stava, prošla sam tako kako sam prošla.

Suština je, dakle, ta da ja, kao Sarajka, koja sam u Sarajevu završila i osnovnu školu, i gimnaziju, i fakultet i koja sam u Sarajevu, sa roditeljima, provela i cijeli ratni period, ovdje ne mogu dobiti posla. Svi oni koji nisu bili ovdje, do posla dolaze puno lakše.

Vama sarajevski Hrvati, sa sarajevskim fakultetima, služe kao tehničke tajnice. Hercegovcima se ne isplati raditi u Sarajevu na takvim poslovima, jer nemaju gdje boraviti i onda angažirate nas smatrajući da nam činite uslugu. Ako se i nađe neki sarajevski Hrvat koji je adekvatno zaposlen, to je uvijek onaj koji ovdje nije bio u ratu (koji je s vama bio u ratu). Ali zato osoba koja je završila poslovnu ekonomiju Sveučilišta u Vitezu radi kao savjetnica ministrice kulture. Mora da se razumije u likovnu umjetnost, scensku umjetnost, glazbenu umjetnost, književnost, povijest umjetnosti? Ma pojma ta nema o tome! Ali, bez kompleksa, radi taj posao. Pa i ministrica kulture je socijalni radnik. Dečko koji je završio sigurnosne studije radi na mjestu stručnog suradnika za međunarodnu pravnu pomoć u Ministarstvu pravde BiH. Interesantno bi bilo proučavati te mentalne sklopove koji pristaju raditi ozbiljne i odgovorne poslove o kojima nemaju niti mogu imati pojma. U konačnici, odgovornost snose oni koji donesu odluku da se na važna radna mjesta zapošljavanju nekompetentni, nestručni ljudi. Svim ovim primjerima, zajedničko je to da su oni ili njihovi očevi visoko pozicionirani u strukturama HDZ-a. A ja, pošto nisam “podoban” Hrvat, s visokom spremom trebam raditi na mjestu srednje i to kod vas u političkoj organizaciji! Pa zašto svoju djecu tu ne zaposlite?Kod Vas, dakle, ljudi rade u tuđim strukama, a meni ne date ni u mojoj. I da li zakon uopće dopušta zapošljavanje ljudi s visokom spremom na radna mjesta srednje spreme?

Ja imam Potvrdu svog bivšeg Poslodavca Središnjice HDZ BiH Mostar gdje stoji da sam “radeći na poslovima tehničke tajnice, od prvog radnog dana volonterski obavljala poslove voditelja Odjela za informiranje HDZ BiH Sarajevske županije”. I tako i jeste bilo! Ali kako onda u Rješenju o prestanku radnog odnosa, Poslodavac može navesti da, u sistematizaciji radnih mjesta, ne postoji mjesto koje odgovara mojoj stručnoj spremi? Kako ne postoji, kad imam Potvrdu od Vas da sam od prvog radnog dana neplaćeno obavljala poslove iz svoje struke? To je, otprilike, kao da diplomirani pravnik radi u advokatskom uredu na poslovima tehničkog tajnika, a istovremeno obavlja neplaćeno i pravničke poslove.

U sarajevski HDZ BiH zasigurno više nikad kročiti neću. Kao Vaš bivši radnik, kao neko ko je hrvatske nacionalnosti, a vi “vodite brigu o Hrvatima u BiH” (moj otac Ivo rođen je u Kraljevoj Sutjesci; majka Gordana je Sarajka, trinaestostruka prvakinja BiH u šahu i šahovska reprezentativka SFRJ i BiH), a prije svega kao neko ko je stručan u svom poslu, tražim da mi se pomogne da nađem posao u svom gradu.

Pa valjda i ja imam pravo na život?! Ili ipak nemam?

Ovo je država u kojoj djeca osuđenih ratnih zločinaca rade u gradu kojeg su njihovi očevi nemilosrdno razorili. Ovo je zemlja u kojoj se na ugroženost uporno pozivaju oni koji ovdje imaju sve privilegije (ogromne plate, naknade za odvojeni život, naknade za rad u odborima, komisijama i sl). Ovo je zemlja koju napuštaju oni koji su u njoj, s njom i za nju bili cijeli rat.

Ovdje se putem zapošljavanja manipulira svima nama. Ovdje nas se ucjenjuje radnim mjestima i strahom od gubitka posla. Ovdje se, na radnim mjestima, mobinguju oni koji ne pristaju biti ucjenjeni.

Ako na kraju, ipak, budem primorana napustiti ovu zemlju, ne želim biti dijelom vaše statistike i retorike o ugroženim Hrvatima koji su napustili Sarajevo. Ako budem primorana otići, bit će to stoga što nikad nisam pristajala na to da budem ugrožena na nacionalnoj osnovi. Izgleda da mi, koji predstavljamo mostove u ovoj zemlji, koji smo oduvijek živjeli jedni s drugima bez pomirenja (nama pomirenje nikad nije ni trebalo, jer se nikad nismo ni zavadili), najviše smetamo u ovoj zemlji!

S poštovanjem,

Ivana Rodić