Pisma iz 1994. koja nisu stigla na željenu adresu: Srebreničani nisu gubili nadu

“Želim mir, želim da živim, to su riječi jednog djeteta”, stoji je u jednom od pisama, najvjerovatnije jednog srebreničkog dječaka iz 1994. godine u Srebrenici. Nacrtana šaka, a na njoj ime: Hasan Hasanović i citat: “Bosna da prostiš jedna zemlja imade i hladna i gladna da prostiš al’ prkosna od sna”.

Ovo kao i još nekoliko različitih pisama, ali i video snimaka Srebrenice i Potočara te ‘94-te ekipi Anadolu Agency (AA) pokazao je Osman Avdić, jedan od preživjelih genocida u Srebrenici. Ovo je prvi put da su ova pisma i snimci javno prezentovani.

Osman ih je dobio od jednog holandskog vojnika koji se u to vrijeme nalazio na službi u Potočarima. Vojniku su pisma i snimke dali Srebreničani koji su na ovaj način pokušavali uspostaviti neku komunikaciju sa rodbinom u drugim dijelovima svijeta. Pokušali su im prenijeti dešavanja iz Srebrenice i Potočara, ali i reći da su dobro i da će se ako Bog da vidjeti. Međutim, nije poznato da li su autori pisama, koja nikada nisu stigla na željene adrese, jedni od rijetkih koji su preživjeli srebrenički genocid tog jula 1995. godine.

Srebreničani nisu gubili nadu

Osman je rođen u Milićima, a s porodicom je u srebreničku enklavu došao 1993. godine. Godinu kasnije je ostao bez oca i njih sedmero djece ostali su sami s majkom. Stanovali su blizu baze holandskih vojnika. Družili su se s njima, učili engleski jezik, ali i razmjenjivali različite stvari za namirnice. Nakon svega toga ostao je u kontaktu sa nekim od njih.

“U januaru ove godine sam bio u Holandiji. Išao sam da se nađem sa jednim bivšim vojnikom kojeg smo upoznao 1994. godine u Srebrenici. Kada smo prvi put stupili u kontakt rekao mi je da posjeduje neke video kasete i pisma iz tog perioda. Kada se vratio u Holandiju nije uspio pronaći te porodice kojima je trebao predati ta pisma nakon čega bi znali da je njihova familija živa”, ispričao je Osman za AA dok čita pismo Hasana Hasanovića u kojem navodi da su “oni u Srebrenici, na kraju svijeta za muslimane, dobro”.

Pisma su napisana 10. jula 1994. godine, dakle, godinu dana prije pada Srebrenice i genocida koji će biti počinjen na tom području.

“To su snimci iz ratne Srebrenice, život ljudi u toj ratnoj godini. Pisma u kojima ljudi pišu o razdvojenosti od svojih porodica, opisuju stanje u ovom gradu…U jednom pismu čovjek opisuje malog dječaka, kako bi volio da se s njim igra, da uživa, ide na posao. Da se druže…”, kazao je Osman.

Pisma u to vrijeme su važila za sigurniju komunikaciju sa onima koji se u to vrijeme nisu nalazili u Srebrenici. Jedan od načina da ih pošalju bili su holandski vojnici koji su u to vrijeme bili dio zaštićene zone UN-a koja je proglašena 1993. godine.

I novac, pisma i video kasete, prema Osmanovim riječima, slali su u Holandiji odakle je trebalo biti poslano dalje prema Njemačkoj, Engleskoj i drugim zemljama u kojima se nalazila rodbina tih Srebreničana.

“Koliko sam mogao razumjeti, neke stvari su uspjeli proslijediti, međutim, neke i ne. Puno je ljudi, koji su živjeli tamo, željelo da stupi u kontakt sa nekim svojim, da nešto pošalju. Njima je to možda izgledalo i naporno, dosadno, nisu možda razumjeli tu situaciju”, poručio je Osman koji u posjedu ima četiri pisma od oko dvije familije koje su živjele u blizini baze u Potočarima.

Kada se, naglasio je, pročitaju neka pisma, može se vidjeti da ti ljudi te ‘94-te u Srebrenici, ipak, nisu gubili nadu.

Pisma i snimke holandski vojnik čuvao dvije decenije

“Napisali su: Jednog dana kada se sretnemo radit ćemo to i to. Nadam se da se proći ova situacija u gradu, sa puno ljudi, a malo prostora. Da će jednog dana to da stane i da će ljudi da se sretnu”, pojasnio je Osman.

Pisma i snimke je više od 20 godina čuvao ovaj holandski vojnik, čije ime ostaje anonimno.

“Kaže da je želio da to sačuva jer možda jednog dana pronađe te ljude i bude jedna lijepa uspomena jer možda neki ljudi, sa tih snimaka, nisu više ni živi”, ispričao je Osman koji je dodao da će pisma i snimci biti kod njega sve dok se ne jave neki ljudi koji se možda prepoznaju u pismima ili snimcima ili se javi neki muzej koji bude htio posjedovati ove uspomene nekih Srebreničana iz tih teških ‘90-ih godina u tom dijelu svijeta.

Hiljade Srebreničana, među kojima je bilo i žena i djece, je tog jula 1995. godine krenulo na “put spasa ili smrti”. Mnogi su ubijeni u šumama oko Srebrenice, ali ima i onih koji su uspjeli doći do slobodne teritorije Nezuka.

U Memorijalnom centru u Potočarima 11. jula bit će klanjana dženaza-namaz i obavljen ukop na desetine novih identifikovanih posmrtnih ostataka žrtava genocida, kojeg su u julu 1995. godine počinile vojska i policija RS-a, kao i paravojne formacije iz RS-a i Srbije nad Bošnjacima ”zaštićene zone UN-a”.