Picula: EU neće odustati od stimuliranja BiH da napravi ključne iskorake

Više prijedloga je u opticaju kako bi se nastavio proces proširenja Evropske unije (EU) i izašlo iz škripca u koji su članice dovele i sebe i zemlje Zapadnog Balkana. Takođe, dobro je što se proces proširenja vratio u centar političke debate – izjavio je u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) hrvatski europoslanik, Tonino Picula.

Obnovljeni interes za Zapadni Balkan odnosi se i na BiH. Ali, pruženu ruku treba znati prihvatiti, poručio je on.

Ovaj poslanik Republike Hrvatske u Evropskom parlamentu krajem novembra je dobio zadatak da izradi Izvještaj s preporukama za otklanjanje blokada u procesu proširenja koji će biti predstavljen na samitu EU – Zapadni Balkan. Samit je najavljen za početak maja 2020. godine, pet mjeseci nakon što Hrvatska preuzme predsjedavanje Vijećem Evropske unije.

Kao izvjestilac, u čemu vidite poseban značaj pripreme preporuka za zemlje Zapadnog Balkana koje će se naći na dnevnom redu Evropskog parlamenta najkasnije u aprilu a u maju na skupu u Zagrebu?

Picula: Prije svega želim kazati da sam zadovoljan što sam dobio ulogu izvjestitelja za preporuke o Zapadnom Balkanu pred nadolazeći Samit u Zagrebu. To nije običan posao draftiranja rutinskog dokumenta nego se radi o pokušaju da se izrazi podrška procesu koji je obilježio uopće evropski projekt u posljednjih 60 godina. Taj proces se našao u ozbiljnoj krizi ne samo nekoliko posljednjih mjeseci nego i nekoliko posljednjih godina. Upravo, politika proširenja nailazi na otpore unutar same EU, što je kulminiralo stajalištem francuskog predsjednika Macrona, koji je blokirao otvaranje pristupnih pregovora dvjema balkanskim državama – Sjevernoj Makedoniji i Albaniji.

Moj zadatak u Evropskom parlamentu je da pronađem način ili metodu kako se taj proces može odblokirati. Sve to s ciljem da se za vrijeme hrvatskog predsjedavanja idućih šest mjeseci, odnosno u Zagrebu na Samitu u svibnju, omogući novi zamah proširenju. To neću moći napraviti bez saradnje sa svim onim koji podržavaju proces proširenja ali moram čuti i kritičare, one koji smatraju da dosadašnja metodologija pregovaranja sa novim kandidatima ne zadovoljava.

Treba naći prostora za kritike ali isto tako treba biti jasan prema podršci procesu proširenja, jer smatram da EU ne može biti utjecajna kao ranije ukoliko ne otvori sebe kao projekat, svim onim koji žele da se pridruže.

Očekujete li da će zagrebački samit ponuditi tu podršku, odnosno jasniju perspektivu proširenja zemljama Zapadnog Balkana?

Picula: Iskreno, ja očekujem da se neke pozitivne promjene dogode i prije zagrebačkog skupa u svibnju 2020. godine. Očekujem da se na nekim sastancima prije svega šefova vlada, na Evropskom vijeću, pronađe neka vrsta kompromisa, da se filtriraju ideje koje bi mogle u Zagrebu dobiti punu političku potvrdu. Taj samit je prije svega skup onih koji odlučuju o politikama nacionalnih vlada prema proširenju. On će biti završnica jednog procesa koji je već uzeo maha jer je formirana nova Evropska komisija koja je već izrazila svoje ambicije a jedna od njih je da bude upamćena kao geopolitička komisija – ona koja širi utjecaj i temeljne evropske vrijednosti i izvan našeg kontinenta.

Mislim da se Komisija, prije svega, treba dokazati u svom najbližem susjedstvu ako tako možemo nazvati Zapadni Balkan, a ja smatram da je on dio evropske priče. Mislim da će tome doprinijeti predsjednica Evropske komisije, Ursula von der Leyen (Ursula fon der Lajen) koja je odnos prema Zapadnom Balkanu u svom govoru stavila ispred transatlantskih odnosa, da će to učiniti Josep Borrell (Žozep Borelj) kao visoki predstavnik Europske unije za vanjsku politiku i sigurnost, koji je među prvim posjetama najavio odlazak u Prištinu. Također se nadam da će se obistiniti ono što je kao nadu iznio novi evropski povjerenik za proširenje Oliver Varhelyi (Varhelji) – da će u njegovom mandatu bar jedna od zemalja Zapadnog Balkana postati punopravna članica EU.

Evropska komisija bi krajem siječnja trebala izaći sa svojom strategijom, svojim pogledom na nastavak procesa proširenja. Nedavno je devet zemalja članica EU ponudilo svoj dokument kao neku vrstu nastavka onog što je francuski predsjednik Macron predložio. Tako da je puno prijedloga u zraku i trebalo bi sve te inicijative posložiti kako bi se na zagrebačkom samitu, točno 20 godina nakon prvog samita održanog u glavnom gradu Hrvatske na kojem sam osobno sudjelovao kao ministar vanjskih poslova Hrvatske, dogodio podsticaj politici proširenja što je, vjerujem, pitanje identiteta cjelokupne EU.

Uz novi prijedlog Francuske o proširenju EU, vlastito zajedničko viđenje o tome je objavilo i devet država članica Unije (Austrija, Češka, Estonija, Italija, Letonija, Litva, Malta, Poljska i Slovenija). Kako tumačite ove prijedloge nakon “hladnog tuša” o zaustavljanju procesa proširenja?

Picula: Ne podcjenjujem probleme koje je izazvao stav francuskog predsjednika ali on je završnica jednog pokreta odbijanja proširenja koji tinja već nekoliko godina. Nakon prijema Hrvatske 2014. bilo je posve jasno da je proširenje svoje vrhunce već doživjelo i da je ta politika sve više gurana u stranu i zbog problema s kojim su se nosile neke zemlje članice ali i zbog nekih općih prilika u evropskom susjedstvu.

Ovo što se sada događa je dobra stvar zato što se politika proširenja vratila u centar političke debate. Tako da imamo više prijedloga kako izaći iz ovog škripca u koji su se članice EU dovele jer nisu problem isfiltrirale prije nekoliko godina. Devet zemalja se nadovezuje na francuski prijedlog koji je umnogome radikalan – on doista predstavlja posve drugačiju alternativu modelu koji imamo sada. Mislim da on nije do kraja korektan jer kritizira pregovaranje u 35 poglavlja što nije nastalo preko noći ni iz vakuuma nego je posljedica promišljanja i strukturiranja kako neka zemlja kandidatkinja može postati članica a vremenom je ta metodologija dograđivana.

Smatram da je za zemlje Zapadnog Balkana važno da prate diskusiju, iako one imaj nejednaku poziciju. Smatram da postoje tri para država – s jedne strane su Srbija i Crna Gora koje su odmakle u pregovorima a posebno Crna Gora, zatim su u paru Sjeverna Makedonija i Albanija koje su odavno zemlje kandidatkinje i nikako da počnu pregovore, i imamo BiH i Kosovo koje zaostaju i za koje bih rekao, ne želeći da budem ciničan, da je njima sasvim svejedno pod kojim će uvjetima otpočeti pregovore.

Bili ste šef Delegacije Evropskog parlamenta za BiH i Kosovo, i dalje ste član te delegacije ali ste i dobar poznavalac bh. političkih prilika. Kako ocjenjujete proces integrisanja ove zemlje, gdje su ključni zastoji?

Picula: Tu treba biti sasvim jasan – za višegodišnju stagnaciju BiH nije kriv ni Brexit (Bregzit), niti je kriva kriza na istoku Ukrajine ni migracijska kriza iz sjeverne Afrike ili sa Bliskog istoka. Za tu stagnaciju kriva je isključivo politika u BiH koja još uvijek nije uspjela otključati, prije svega već davno prepoznate disfunkcionalnosti postojećeg sustava dejtonskog poretka. Dok se tu ne naprave ključni iskoraci, oni koji upravljaju procesima u BiH biće zaštićeni, jer će se uvijek sakriti iza izbornog legitimiteta, iza toga da su ih ljudi birali.

Međutim, jasno je da u njihovom interesu nisu dugoročne ili radikalne reforme koje bi dovele u pitanje političku i svaku drugu poziciju izabranih osoba. Tako da sve dok se ne izvrši jedna vrsta kvalitetnog pritiska ili motivacije izvana ali i pokaže drugačije ponašanje građana koji bi možda trebali birati druge političke opcije, ne vjerujem da će se BiH pripremiti kako bi prihvatila bilo koji od prijedloga za proširenje, koji su sada u opticaju.

Ako analizirate situaciju u okruženju BiH, sve zemlje vide svoju budućnost u EU. Postavljam pitanje šta je alternativa za BiH koja zaista ima na raspolaganju prirodne resurse i političku baštinu, ali ima i blokade koje – iako prepoznate, nisu otklonjene već 20 godina. Prema tome, ključno bi bilo drugačije ponašanje na strani političke ponude ali i na strani političke podrške.

Evropski parlament i EU neće odustati od stimuliranja BiH da napravi ključne iskorake. Obnovljeni interes za Zapadni Balkan odnosi se i na BiH. Ali, pruženu ruku treba znati prihvatiti.