Petković i Stojić žele prijevremeno puštanje na slobodu: Suosjećaju s porodicama bošnjačkih žrtava

Nakon što je to u avgustu ove godine zatražila odbrana osuđenog Brune Stojića, nekadašnjeg ministra odbrane Hrvatske zajednice Herceg Bosna (HZ HB), i odbrana bivšeg načelnika Glavnog stožera HVO-a Milivoja Petkovića je od Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove (MRMKS) 25. novembra također zatražila prijevremeno puštanje na slobodu, piše Deutsche Welle.

I Stojić i Petković pred haškim sudom osuđeni su na po 20 godina zatvora u zajedničkom predmetu ‘Prlić i ostali’ za zločine nad Bošnjacima na području nekadašnje “Herceg-Bosne” (H-B) i ispunjavaju uvjete za puštanje na prijevremenu slobodu – nakon izdržane dvije trećine zatvorske kazne.

Šestorica nekadašnjih vojnih i političkih čelnik bh. Hrvata, 29. novembra 2017. godine pred haškim sudom pravomoćno su osuđeni na ukupno 111 godina zatvora uz kvalifikaciju udruženog zločinačkog pothvata.

Jadranko Prlić, bivši predsjednik “Vlade H-B” osuđen je na najveću kaznu, 25 godina. General Petković i Stojić, kao i bivši načelnik Glavnog stožera HVO-a general Slobodan Praljak osuđeni su na 20 godina zatvora. Bivši komandant Vojne policije HVO Valentin Ćorić osuđen je na 16 godina i od januara prošle godine je na prijevremenoj slobodi, a već odavno na slobodi je i predsjednik Komisije za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić, koji je osuđen na 10 godina zatvora. Oni danas žive mirnim porodičnim životom, bez istupa u javnosti.

Sva šestorica su u haškom pritvoru proveli oko 11 godina, a predmet ‘Prlić i ostali’ zabilježen je i kao najdugotrajniji tokom postojanja Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Njime je ujedno i završeno postojanje MKSJ, a njegovo naslijeđe je preuzeo MRMKS. No, kraj suđenja šestorki obilježilo je i samoubistvo Slobodana Praljka pred cjelokupnom javnošću koja je pratila izricanje presude u haškoj sudnici. On je, ne prihvaćajući presudu, popio skrivenu otrovnu supstancu te nakon toga preminuo.

Ukoliko MRMKS odobri puštanje na prijevremenu slobodu Petkovića i Stojića, na izdržavanju kazne ostaje još samo prvooptuženi Prlić, a koji bi to imao pravo zatražiti tek za četiri i pol godine. Međutim, dok je prijašnjih godina odsluženih dvije trećine kazne bio značajniji uvijet za puštanje na prijevremenu slobodu, u posljednje vrijeme naglašen je i drugi, možda i važniji. O tome će odlučivati čelni ljudi Mehanizma, predsjedavajući sudija Carmel Agius i tužitelj Serge Brammertz, a razmatraju se i izvještaji iz zatvora u Belgiji i Austriji, gdje Petković i Stojić izdržavaju kaznu.

Rehabilitacija nakon prihvaćanja krivice

Advokatice i Petkovića i Stojića za Deutsche Welle potvrdile su da su podnijeti zahtjevi njihovih branjenika za puštanje na prijevremenu slobodu. Obojica su zasigurno ispunili jedan uvijet – odslužili su dvije trećina zatvorske kazne.

“Gospodinu Stojiću u januaru ističu dvije trećine kazne i do tog vremena očekujemo odluku. O našem zahtjevu referirati će se i Tužiteljstvo, dostavljeno će biti i mišljenje iz zatvora gdje osuđeni izdržava kaznu kao i sudsko vijeće koje će odlučivati i je li se osuđenik rehabilitirao. To nije novina u praksi, ali su strožiji kriteriji – uzimati će se u obzir ponašanje tokom suđenja, shvaćanje težine djela, kajanje itd”, pojasnila je Senka Nožića, advokatica Brune Stojića za DW.

Vesna Alaburić, advokatica Milivoja Petkovića za DW je samo potvrdila informaciju o predanom zahtjevu za prijevremeno puštanje na slobodu njenog branjenika, kako je kazala, u skladu s Pravilima po kojima osuđenik može biti pušten na slobodu nakon izdržane dvije trećine kazne.

Međutim, obje obrane uputile su vrlo sličan zahtjev-podnesak, a što se može vidjeti i na službenim stranicama MRMKS-a.

“Mea culpa”

“Koristim priliku ispričati se svim žrtvama koje su počinili bilo koji pripadnici HVO-a, a posebno se ispričavam muslimanima, onim Bošnjacima s kojima sam počeo braniti BiH 1992. Žao mi je što jedinstvo naroda nije trajalo tijekom rata, četiri godine. I da smo gotovo 12 mjeseci bili neprijatelji u BiH”, navode se Petkovićeve riječi u podnesku Mehanizmu za prijevremeno puštanje na slobodu.

Također se navodi da je prihvatio pravomoćnu presudu kao i svoju osobnu odgovornost za zločine za koje je osuđen i izrečenu kaznu.

Milivoje Petković “izražava iskreno kajanje zbog svojih djela ili propusta koji su doveli ili doprinijeli počinjenju zločina i duboko sućut žrtvama muslimanske/bošnjačke nacionalnosti i njihovoj obitelji. Taj će osobni teret nositi do kraja svog života. Nada se da će imati priliku osobno doprinijeti miru i pomirenju među narodima u bivšoj Jugoslaviji općenito, a posebno u BiH”, stoji, između ostaloga, u podnesku koje je u ime generala HVO-a podnijela njegova obrana, navodeći da će nakon puštanja na slobodu Petković živjeti s porodicom u Splitu.

I Stojićeva odbrana naglašava njegovo “uzorno ponašanje” tokom suđenja kao i činjenicu da se i on dobrovoljno predao haškom sudu te njegovo suosjećanje prema bošnjačkim žrtvama.

“Časni Sude, želim kazati jednu od najvažnijih stvari, a to su žrtve ovog rata. Najteži trenuci u mom životu bili su kad sam slušao te ljude, kada sam ih gledao ovdje u sudnici…Od srca bih želio reći da osjećam suosjećanje prema tim ljudima, prema žrtvama rata, a posebno prema muslimanskim žrtvama jer su one bile predmet ovog postupka”, navode se Stojićeve riječi.

Advokatica Nožica je u zahtjevu MMKS-u navela da kod njenog branjenika “osjećaj krivice i odgovornosti za patnju žrtava pogađa Stojićevo mentalno zdravlje” i da on “ne pokazuje rizik od ponavljanja zločina i da njegovo puštanje ne predstavlja opasnost za javnost”.

Nema slobode bez pokajanja

No, izdržane dvije trećine kazne ne znači i sigurnu slobodu. Predsjednik MMKS-a, sudija Carmel Agius do sada je odbio tri zahtjeva za prijevremeno puštanje na slobodu, upravo jer je smatrao da ova tri osuđena nisu pokazali znakove pokajanja, krivnje i rehabilitacije.

U septembru 2018. odbijen je zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu Radivoja Miletića, bivšeg načelnika Odjela za operativno‐nastavne poslove Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, nakon što je odslužio dvije trećine od 18 godina kazne zatvora zbog zločina u Srebrenici.

U januaru ove godine odbijen je isti zahtjev Miroslava Cicka Brale, bivšeg pripadnika jedinice ‘Džokeri’ HVO-a, iz švedskog zatvora gdje izdržava kaznu od 20 godina zbog zločina počinjenih 1993. nad Bošnjacima u selu Ahmići.

Također, obijen je i zahtjev Radoslava Brđanina, bivšeg političkog vođe Autonomne regije Krajina (ARK), osuđenog na 30 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti, koji je na izdržavanju kazne u zatvoru u Danskoj.

Manipulacija ratom i ratnim zločinima

Zašto je rehabilitacija osuđenika sada posebno naglašena pri donošenju odluke o puštanju na prijevremenu slobodu, za DW komentira Denis Džidić, izvršni direktor i urednik Balkanske istraživačke mreže u BiH (BIRN BiH), medijske nevladine organizacije sa sjedištem u Sarajevu, specijalizirane za praćenje i izvješćivanje o suđenjima za ratne zločine.

“Od dolaska na čelo Tribunla u Haagu, odnosno, MRMKS-a sudije Carmela Agiusa, pitanje rehabilitacije došlo je u prvi plan pri odlučivanju hoće li osuđenici biti pušteni nakon izdržavanja dvije trećine kazne. Prije dolaska Agiusa, iako nije postojao pravni presedan, uobičajeno je bilo da se osuđenici puste nakon dvije trećine, iako nisu prihvaćali zločine za koje su osuđeni i, u nekim slučajevima, čak i ako su aktivno kritizirali i osporavali sam Tribunal. Agius je ovu praksu stopirao, naglasivši da neprihvaćanje odgovornosti za zločine i odbijanje prihvaćanja samog Suda predstavljaju ometanje pravde”, kaže Džidić.

On podsjeća da je BIRN o tome izvjestio još prošle godine, nakon što je odbijeno nekoliko zahtjeva za puštanje na prijevremenu slobodu, pa čak i u slučajevima kada je osuđenik napisao da prihvaća odgovornost, Agius je tražio dokaze za to je li to zaista tako.

Ovakvu praksu, kako pojašnjava, pozdravili su predstavnici udruženja žrtava rata u BiH. “To logično, obzirom da smo u proteklih 15 godina zaista imali priliku vidjeti neke zabrinjavajuće trendove – od toga da se Haški osuđenici glorificiraju, do toga da im se organizira doček, da sami osuđenici osporavaju svoje presude po izlasku i dovode ih u pitanje – pa čak u slučajevima kada su priznavali krivicu, kao u slučaju Biljane Plavšić”, smatra urednik BIRN-a.

Međutim, kako ističe, nacionalističke politike često potpuno manipuliraju ratom i ratnim zločinima. “U RS smo vidjeli da je Haški osuđenik Radovan Karadžić dobio studentski dom koji je nazvan po njemu. Ukoliko znamo da je on osuđen za genocid, teroriziranje civila i ratne zločine, a da istovremeno negira te zločine, takva „nagrada” predstavlja izrazito zabrinjavajući trend u smislu pomirenja i izgradnje dugotrajnog mira. S obzirom da u BiH nismo vidjeli razvoj mehanizama tranzicijske pravde, manipulacija ratom i ratnim zločinima omogućava nacionalističkim strankama mobilizaciju putem razvoja straha”, zaključuje urednik BIRN-a.