Pet ključnih tema na izborima u BiH

Neven Anđelić sa Regent's univerziteta u Londonu za ‘Zašto?’ analizira najvažnija pitanja i izborne utrke uoči opštih izbora u BiH 7. oktobra.

Bosna i Hercegovina sa svoja tri podijeljena društva ulazi u izbore koji su dijelom jedinstveni, ali je borba prvenstveno unutar etniciteta. Još od 1990, svi izbori su bili obilježeni unutar-etničkim političkim nadmetanjima, pri čemu su drugi etniciteti služili jedino za prijetnju strahom od drugih, te retoričko argumentiranje neophodnosti davanja glasa nacionalistima u sopstvenom etnicitetu, javlja Radio Slobodna Evropa.

Samo u dva navrata je uspjelo partijama koje nisu nacionalističke da skrenu pažnju na pitanja ekonomije i prosperiteta, te da se umiješaju u post-izborne manipulacije vladanjem, i oba puta su pali na ispitu.

Stoga i ovi izbori imaju karakteristike prethodnih. Moguće je tvrditi da se vode tri paralelne kampanje sa različitim izbornim pitanjima.

Kampanja u Republici Srpskoj je obilježena iskazima ljubavi prema Srbiji i Rusiji, prijetnjama prema Zapadu, a ne prema Sarajevu. Činjenica da prijetnje dolaze iz Beograda i Moskve, i usmjerene su zapadnije od Sarajeva, govori o realnosti BiH i ograničenom suverenitetu države.

Bitne odluke o budućnosti ne donose se ni u Sarajevu, niti u Banja Luci, kao ni u ma kojem dijelu Mostara. U Moskvi tako kažu da je Dayton čvrsto utvrđen i nepromjenljiv, potom to isto naglase u Beogradu, a na kraju u Banja Luci nezavisno zauzmu čvrsti stav koji je identičan. Ipak, disonantan je u ovom horu povremeni srpski glas za uvođenje zakona o spojenim posudama na Balkanu, po kojem bi priznanje Kosova značilo otcjepljenje Republike Srpske.

Alternativa vulgarnom iskazu nacionalizma vladajućeg Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika — koji nakon dva mandata kao predsjednik RS sada želi u Predsjedništvu BiH zamijeniti Mladena Ivanića iz Saveza za pobjedu — samim time, ima male izglede na uspjeh ukoliko ignoriše ove teme. Njegova jedina realna šansa je masovni gnjev zbog samovolje vlasti u Banja Luci iskazan kroz pokret “Pravda za Davida”. Ostatak BiH skoro nijemo posmatra ovu borbu jer nemaju faktičku mogućnost utjecaja.

U hrvatskom etničkom korpusu upravo je izborni zakon predmet sučeljavanja u kampanji. Nacionalisti pod okriljem HDZ-a su kivni na bošnjačke političke partije koje nisu dozvolile donošenje novog izbornog zakona po hercegovačkim željama. Tvrde da su uspješno pretvorili sopstveni gnjev u masovnu podršku, samo među Hrvatima, za HDZ i kandidata za Predsjedništvo BiH Dragana Čovića.

Tu je možda najvažniji element ovogodišnjih izbora jer Čović, i pored navodne masovne podrške među Hrvatima, možda neće obnoviti mandat u Predsjedništvu BiH zbog protivkandidata iz multietničke Demokratske fronte, Željka Komšića, koji je već dva puta bio biran u Predsjedništvo ispred Socijaldemokratske partije (SDP). Komšićeva, kao i još nekoliko partija iz Sarajeva, jeste građanska i multietnička, ali je istovremeno i dominantno bošnjačka, što vodi ka hadezeovskom argumentu da im Bošnjaci biraju hrvatskog člana Predsjedništva.

Ukoliko se ostvari, a lako je moguće, da mobilizacija Hrvata van Sarajeva oko Čovića i ne bude dovoljna za poraz Komšića, nusprodukt ovoga će biti potpuna dominacija HDZ-a u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. U praksi, to znači da će HDZ blokirati rad državnih institucija, a moguće i entitetskih, jer malo ko očekuje od mnogih potencijalnih Komšićevih glasača da daju glas i njegovoj partiji na izborima.

Od bošnjačkog glasačkog tijela se očekuje da glasaju za Stranku demokratske akcije (SDA), SDP i Stranku za bolju budućnost (SBB), te niz manjih partija sa upitnim utjecajem. Znatan dio glasova za Komšića će vjerovatno završiti među ove tri partije, i možda poremetiti tradicionalnu dominaciju nacionalista iz SDA. Uzajamni odnos ove tri partije teško da će išta bitnije promijeniti na državnom nivou u slučaju uspjeha Dodika i Čovića.

Treći član Predsjedništva će biti jedan od tri kandidata koji se razlikuju po partijskoj pripadnosti, ali čiji pogledi na državno uređenje nisu bitno različiti. Ko god od njih pobijedi, bice jednako neprihvatljiv i Dodiku i Čoviću.

Međutim, moguće ja da u uredima u zgradi Predsjedništva završe Komšić i Ivanić, što bi onda bitno promijenilo značaj toga ko od Bošnjaka im je sustanar. Kandidat SDA, Šefik Džaferović bi, u tom slučaju, bio neprihvatljiv. SDP-ov kandidat Denis Bećirović bi mogao biti adekvatan sugovornik u raspravama o reformi države, kao i lider SBB-a Fahrudin Radončić koji, oslobođen nekoliko ozbiljnih sudskih optužbi, sada nastoji u politici materijalizirati poslovne i sudske uspjehe. Ne treba zaboraviti da je upravo on, tokom kratkog učešća u izvršnoj vlasti, pomno pratio signale iz američke ambasade i, za razliku od svih SDA-ovih političara, protjerao neke iranske diplomate.

Sva tri biračka tijela, dakle, iskazaće svojim glasovima da li žele kooperativne kandidate i partije, ili su pioniri globalnog populizma i dalje neprikosnoveni u Bosni i Hercegovini. Ne zaboravimo, ovo što se dešava u svijetu posljednjih godina – veliki val populizma – u BiH je počelo još 1990. i nije prestalo od tada.

Razlika je što se sada međunarodni saveznici ne traže samo na Zapadu. SDA sebe sve više pozicionira kao bosansku podružnicu pan-erdoganskog pokreta, i ukoliko zadrže prevagu među Bošnjacima to će biti znak jačanja turkofilije, barem u Sarajevu, Zenici i Tuzli.

Obnova statusa vožda Dodiku, nakon višekratno iskazanog poltronstva, ali i bliskosti, s Putinom pokazuje smjer odakle sunce dolazi, makar u Banja Luku. Tako se stvara situacija u kojoj su hercegovački populisti iz HDZ-a postali dežurni tumači i zagovornici europeizacije BiH. Rastom krajnje desnice širom zemalja Evropske Unije, i oni dobivaju na međunarodnoj legitimnosti, te manje gledaju prema njemačkoj kancelarki Angeli Merkel kao zaštitnici.

Može li, onda, ovakvo društvo u evropske integracije? Evropa je očajna zbog rasta utjecaja Rusije i Turske u regiji, te jedino taj očaj može pomoći BiH da napravi sljedeći korak ka evropskoj integraciji. Iskorak prema NATO-u u ovom trenutku ne treba očekivati, ma ko pobijedio među Srbima.