Otvoreno pismo akademika i profesora: Gdje griješi Željko Komšić

Pišu:

Akademik prof. dr. Mirko Pejanović

Prof.dr. Anto Domazet

Prof.dr. Omer Hamzić

Doc.dr. Benjamina Londrc

Doc.dr. Goran Behmen

Otkako je obnovljen savez između DF-a i GS-a, a zapravo između trojca Komšić-Bajrović/Suljagić, u prilici smo slušati uporne pozive potonjeg dvojca Denisu Bećiroviću da povuče kandidaturu za člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka.

Iako Bajrović i Suljagić izjavljuju da ljude tjeraju da glasaju za Željka Komšića, čini se da puno više energije troše na tjeranje ljudi da ne glasaju za Bećirovića. Nesumnjivo je da ova kampanja zapravo najviše šteti Komšiću, budući da su glasači ljevice tradicionalno posebno osjetljivi na poticanje međusobnih sukoba i na izborima u pravilu kažnjavaju one koji ih potiču.

Sada je to ponajprije Željko Komšić, kao vodeće ime u tom timu. S druge strane, argumentacija spomenutog dvojca je poprilično slaba, manjkava i djeluje krajnje neiskreno.

Da podsjetim, ključni argument je da će se povlačenjem Bećirovića otvoriti prostor sigurnoj pobjedi Komšića u odnosu na Čovića, koji je eto ključni i jedini dušmanin države Bosne i Hercegovine koji će je uništiti i razoriti ako bude u Predsjedništvu BiH.

Šta je ovdje problem?

1. a) Nedosljednost
2. Ako je poraz Dragana Čovića jedini sveti svedržavni cilj, onda ostaje nejasno zašto 2014. godine Emir Suljagić nije povukao kandidaturu u korist drugog kandidata DF-a iz reda hrvatskog naroda na tadašnjim izborima? Napominjemo da je tada uz Suljagića DF za Predsjedništvo BiH kandidovao i Hrvata Antu Popovića. Povlačenjem Suljagićeve kandidature i podrškom svom kandidatu iz reda hrvatskog naroda mogli su tada poraziti Čovića. Niti se tada povukao Suljagić, niti su pozvali SDP-ovog Bakira Hadžiomerovića da povuče kandidaturu u korist Popovića. Anto Popović je prošao krajnje neslavno, očito i zato jer nije imao odgovarajuću podršku svoje stranke, DF-a. Štoviše, odmah nakon izbora DF sa Suljagićem i Bajrovićem kao Komšićevim prvim vedetama u to vrijeme je odmah krenuo u formiranje vlasti sa HDZ-om BiH, kojem su zajedno sa SDA prepustili mnogo više funkcija od onoga što im realno pripada na svim razinama i tako su Čoviću dali stvarnu moć da razvaljuje državu BiH, ako mu je to cilj.
3. Najgovorljiviji protivnik Komšićeve kandidature, koju je ovaj objavio početkom 2018., bio je upravo Emir Suljagić, koji je o Komšićevoj kandidaturi otvoreno izjavio: ‘Mi mislimo da je to loše za BiH, to bi Draganu Čoviću dalo sve ono čemu nije mogao da se nada da će dobiti.’ Evoluiranje i promjena mišljenja nije rijetkost, ali da do takvog kopernikanskog obrata dođe u nekoliko sedmica, pa da Komšićevu kandidaturu od propasti za BiH počnete tumačiti kao jedini spas za BiH, jednostavno djeluje sumnjivo.
4. b) Neuvjerljivost

Teza da bi Čović kroz poziciju u Predsjedništvu BiH rušio državu ima više rupa od švicarskog sira. Već je rečeno da su ključne poluge moći i vlasti Čoviću zapravo prepustili koalicijski partneri SDA i DF nakon izbora 2014. godine. Pa opet, niti se država raspala, niti je Čović išta bliže ostvarenju tog cilja.

Druga stvar je što ne postoji nikakva ustavna ili zakonska mogućnost da članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine odlučuju o bilo kakvom preustroju ili podjeli države. Predsjedništvo BiH ima ovlaštenja prevashodno u oblasti vanjskih poslova i diplomatije. Niti jedna od nadležnosti nema ni približnu vezu i ne nudi nikakvu mogućnost Predsjedništvu da se upliće u ustavno-teritorijalni poredak zemlje.

Sve ključne aktivnosti na podrivanju države i na njenoj podjeli HDZ je poduzimao u Parlamentu BiH, a ne u Predsjedništvu, koje nema kapacitet za provedbu takvih inicijativa. HDZ je u saradnji sa SNSD-om u državnom Parlamentu pokušao nametnuti izmjene Izbornog zakona sa tri izborne jedinice, kao i zakon o uspostavi javnog TV kanala na hrvatskom jeziku. Sve ove inicijative su doživjele neuspjeh. U Parlamentu BiH su HDZ i SNSD spriječili usvajanje izmjena Zakona o krivičnom postupku, izmjena Ustava i Izbornog zakona kojim bi se ispoštovale sve presude Evropskog suda za ljudska prava. „Aprilski paket“ opsežnih izmjena Ustava BiH je također blokiran isključivo i jedino u Parlamentu Bosne i Hercegovine, sa čim nikakve veze nema Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.

Neovisno o tome što su ovlaštenja članova Predsjedništva ograničena i iznimno mala u odnosu na Parlament BiH, izuzetno je važno za državu Bosnu i Hercegovinu da član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda bošnjačkog naroda bude neko ko nije, poput SDA, višedecenijski saradnik HDZ-a i SNSD-a ili SDS-a i njihovih ideoloških očeva iz Zagreba i Beograda. O tome najbolje govori činjenica koliko je destruktivno bilo djelovanje trenutnog člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda. Samo zato što je to član Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda omogućio i u tome učestvovao, propala je mogućnost revizije tužbe protiv Srbije za genocid u BiH. Bez podrške i saučesništva člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda ne bi bilo moguće otvaranje neustavnog ureda Dragana Čovića u Mostaru, kao ni izbacivanje stranih članova iz Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, koji su nepristrasno štitili državne interese, kao što to čine strane sudije u Ustavnom sudu.

1. c) Posljedice i motivi

Jedina izvjesna posljedica povlačenja kandidature Denisa Bećirovića bila bi izbor Šefika Džaferovića u Predsjedništvo BiH. Pozivanje Bećirovića da odustane od kandidature, iako je vjerovatan pobjednik za člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka, zapravo pobuđuje mnoge sumnje u stvarne motive koalicije DF-GS, i to im sigurno šteti kod birača. Sumnje su dodatno podgrijane svojevremenim Komšićevim priznanjem s početka ove godine da je i uoči izbora 2014. godine postigao dogovor sa Izetbegovićem i SDA da se osigura tadašnja Izetbegovićeva pobjeda.

U otvorenom pismu, Komšić Izetbegovića podsjeća na sastanak u Mostaru pred izbore 2014. godine i kaže: „…a rezultat tog sastanka jeste izbor Izetbegovića u Predsjedništvo BiH. Na Vašem mjestu, ja bih pokazao bar malo zahvalnosti za to.“ Ovdje Komšić otvoreno priznaje da su zapravo SDA i DF tada radili za SDA na štetu Radončića. Sam kaže: „Jedini ko je oštećen tim sastankom jeste Radončić kojem je malo nedostajalo da tada postane član Predsjedništva BiH.“ Čak je Suljagić, koji je 2014. bio kandidat DF-a za Predsjedništvo BiH, potom izjavio: „Mojih 115 hiljada glasova je bilo uprkos ne samo SDA, nego i DF-u.“

Prema tome, kao što je tada po vlastitom priznanju postojao dogovor DF-a i SDA o pomaganju izboru Izetbegovića na štetu Radončića, logično je da se birači ljevice pitaju postoji li opet neki tajni dogovor o pomaganju Džaferoviću na štetu Bećirovića? Nema sumnje da istupi Bajrovića i Suljagića i napadi na Bećirovića podgrijavaju te sumnje, naročito naprasni prevrat u njihovom mišljenju o Komšićevoj kandidaturi od katastrofe do spasenja države.

Zaključak

Izvjesno je da pozivanje Bećirovića da odustane od kandidature neće naštetiti Bećiroviću nego će dodatno mobilizirati njegove „zainaćene“ glasače. Izvjesno je samim tim da ova priča neće pomoći ni Šefiku Džaferoviću, koji po svim javnim anketama debelo zaostaje za Bećirovićem. Jedina prava šteta koja se može učiniti je šteta kandidaturi Željka Komšića. Nema dileme da nastavak autodestruktivne kampanje protiv ljevice dvojca iz GS-a ponajviše šteti Komšiću i njegovim šansama za pobjedu. Način na koji Komšić može još uvijek preokrenuti priču u svoju korist jeste da učini ono što je učinio predsjednik SDP-a Nermin Nikšić koji je otvoreno i javno rekao da je njegova lična želja i želja SDP-a da Komšić pobijedi Čovića. Javnost sada čeka da Komšić otvoreno kaže da želi da Bećirović pobijedi Džaferovića. Što javnost duže bude čekala na tu izjavu, to će Komšićev izbor biti neizvjesniji.