Otplaćuje “dug“ podstanarima za koje nije ni znala
Ono čega se mjesecima pribojava desilo se prilikom posljednje isplate penzije. Starica Muniza Oprašić, prognanica, udovica, povratnica u mjesto Hanište, u višegradskoj mjesnoj zajednici Okrugla, od svoje minimalne penzije mora otplaćivati navodna ulaganja u kuću koju je morala napustiti 1992. godine.
Kuća je spaljena i opljačkana, a nakon rata višegradski Štab za smještaj izbjeglica u nju je smjestio porodicu Mladena i Bogdana Jokića sa Pala. Jokićima je doniran građevinski materijal, koji je ugrađen u Munizin objekat, a da o svemu vlasnica nije ni obaviještena, niti je dala saglasnost.
Po povratku u Okruglu, 2002. godine, porodicu Oprašić dočekale su tužbe, a potom i presude Osnovnog suda u Višegradu i Okružnog suda iz Istočnog Sarajeva po kojima se Jokićima treba isplatiti nadoknada od 8.816 KM sa zateznim kamatama.
Prije osam godina Munizin suprug Esad je preminuo, pa je starica danas sama i prepuštena nemilosti sudstva i vlasti u RS-u.
“Svakog mjeseca sam živa, Bogami, trnila. E, sad me je za jedan'esti mjesec pročit'o, kaže: ‘Nano, obustavljeno ti je sto maraka od suda.’ Ja se umalo nisam preturila. Šta ću, primila sam 220 maraka na ruke, i eto”, kaže nana Muniza u razgovoru za AA.
Težak život ove žene sada je postao još teži, jer Muniza ima 76 godina, a mjesečno samo za lijekove izdvaja oko 100 maraka, pa od preostalih 100 KM mora kupiti hranu, ogrijev, platiti račune…
“Zašto? Što su ulazili u moju kuću? Jednu su mi srušili, eno zidina stoje, ja nemam šta da lažem. Nek’ dođe koga interesuje. Ova mi kuća ostala, sad i nju da plaćam, a otkud. Meni je 76 godina, ja se borim da imam glavicu luka i kilu krompira, da ne bih kupila, a valja skupiti za drva i sve ostalo. Oni, bolan, namjeravaju da mi je oduzmu, a ja ne dam. Imam da živim, ako Bog da, stotinu godina”, dodaje Muniza.
Obećanja da će joj se pomoći bilo je sa raznih adresa, ali Oprašić je ipak ostala bez dijela najniže penzije. Da je suprug Esad živ, sve bi bilo lakše. Za njega se udala sa 16 godina i u sretnom braku živjela 53 godine. Nikad nisu dizali kredite, nikome dužni nisu bili, a djecu su školovali baveći se poljoprivredom i stočarstvom. Imali su svu mehanizaciju, pomoćne objekte, gradili od cigle koju su sami, ručno pravili, a bez svega su ostali kada su početkom rata morali spašavati goli život. Sa Esadom je gradila i kuću za koju danas mora plaćati.
“Svu noć sam kuhala da ljudima dam doručak, ručak, šta ja znam, šta je i bilo. Sa njim sve radila. I šalovala, e, jedino nisam beton miješala, imali smo mašine. A, za ovu drugu kuću, štale i sve ostalo, sve sam sa njim uporedo, lopata njemu, lopata meni”, sjeća se Muniza.
Ova povratnica ratno je siroče iz Drugog svjetskog rata, a othranila je nana. Dva puta u životu ostajala je bez svega što je imala. Posljednji put bježala je kroz šumu pet dana i noći pješačeći u zbjegu prema slobodnoj teritoriji.
Promijenila je izbjegličke adrese od Goražda, preko Tarčina i Fojnice do Ilidže, a kada se vratila tamo gdje je cijeli njen život, ponovo preživljava pakao. Umjesto da njoj budu plaćene sve traume koje je pretrpjela i ruševine koje i danas gleda, da barem posljednje godine života provede spokojno, prinuđena je plaćati poratnim “podstanarima” kojima nije ni dozvolila da uđu u njen dom, i koji su iza sebe, pored ostalog, kako kaže Muniza, ostavili stari bojler, šuplju kadu i umivaonik zavezan žicom.
Uprkos svemu, Muniza je odlučna da ostane u Okrugloj i da ne dozvoli da ostane bez decenijama, teškim radom, stvarane imovine.
