Otomanizacija Sarajeva: Abdulah Skaka opasno i podlo mijenja duh i karakter grada

Sjećanje je važna komponenta nas samih, dio našeg bića. Način i odabir onoga čega se trebamo i moramo sjećati jedno je od suštinskih pitanja našeg društva. Nažalost, kod nas je društveno sjećanje selektivno i filtrirano kroz političko-društveni odnos u kojem se historijski događaji posmatraju bez konteksta i korelacije s vremenom u kojem su se odigrali. Politička elita predvođena gradonačelnikom Sarajeva, Abdulahom Skakom iz SDA (Stranka Demokratske Akcije) opasno i podlo mijenja duh i karakter grada, piše bh. reditelj Dino Mustafić na portalu Peščanik.net.

Sada to želi i ovjeriti kroz Odluku o 1. februaru kao Danu osnivanja Sarajeva. Gradonačelnikova komisija sačinjena isključivo od orijentalista predložila je da se 1. februar obilježava kao datum osnivanja Sarajeva, tvrdeći kako je to „prvi dan mjeseca u kojem je legalizacija vakufname Isa-bega Ishakovića izvršena“. Nisu naišli na razumijevanje vrlo racionalna i argumentovana protivljenja historičara ili kulturnih djelatnika kako svođenje Sarajeva samo na vakufnamu Isa-bega Ishakovića suštinski zanemaruje dugu historiju življenja u ovom gradu i razvoja civilizacije koja ima puno dublje korijene od vakufname Isa-bega Ishakovića, koja jeste važna za utemeljenje osmanskog Sarajeva, ali je posve pogrešno čin utemeljenja Sarajeva svoditi samo na jednu osmansku vakufnamu.

Autorski tekst eminentnog historičara Husnije Kamberovića u kojem ukazuje na političko ideološku pozadinu ove inicijative nedvojbeno dokazuje kako uz neolitsku kulturu i municipalne ustanove u starom vijeku, postoje sasvim jasni dokazi o postojanju srednjovjekovnog naselja na tim prostorima. On se pita kroz objavljeni svojevrsni naučni apel: „Zašto to treba odbaciti ili zanemariti? Također i niz drugih nalaza, koji se sada čuvaju u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, dokazuju da je na prostoru današnjeg Sarajeva i prije osmanskog osvajanja postojalo naselje i razvijala se kultura. Identitet današnjeg Sarajeva baštini predosmansku historiju i tradiciju, jednako kao i osmansku i postosmansku, austrijsku, socijalističku i postsocijalističku. Ništa od toga Sarajevo ne treba odbacivati!“

O postojanju predosmanske tradicije i naselja na prostoru današnjeg Sarajeva govore mnogi arheološki i povijesni izvori, a i brojna literatura o tome, što nije predmet ovog teksta. S druge strane, sasvim je normalno da historičari imaju različite interpretacije o povijesnim pojavama, ali uvijek je opasno kada se nađu dobro plaćeni „stručnjaci“ koji te interpretacije usklađuju sa aktuelnom politikom. A u ovom slučaju prijedloga o ustanovljenju datuma osnivanja Sarajeva, gradonačelnik Skaka „demokratski“ slijedi model koji je primijenjen prije četiri godine kada se od Instituta za historiju tražila potvrda da je Mustafa Busuladžić ubijen samo zato što je bio ideološki protivnik komunista. Tom logikom je i ovaj Nacrt odluke o 1. februaru odaslan na razne adrese naučnih institucija (Institutu za historiju, Filozofskom fakultetu, Akademiji nauka i drugim naučnim institucijama koje se bave historijom) kako bi se zadovoljila demokratska procedura javne rasprave, a da im nije palo na pamet da se stručno diskutuje o urađenom Elaboratu povodom ove inicijative, već o gotovom i politički pripremljenom dokumentu koji samo još treba naučnu verifikaciju.

Tako su i Odsjek za historiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i Institut za historiju trebali diskutovati o odluci kako obilježiti 1. februar kao datum osnivanja Sarajeva, a ne o tome da li je nalaz stručne Komisije, sadržan u Elaboratu, historijski utemeljen i činjenično tačan. Očito, Gradskom vijeću predvođenim većinom koju okuplja SDA ne treba nepristrasno mišljenje historičara, nego samo potvrda naučnih institucija za već unaprijed donesenu odluku. Časni izuzeci poput Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta koji je odbio sudjelovati u ovoj sramoti neće promijeniti naum SDA-ovske većine da nametne odluku koja će imati dalekosežne historijske posljedice po budućnost Sarajeva kao multietničkog glavnog grada i kulturnog centra u BiH. Time se nastavlja praksa koja je uspostavljena u vrijeme kada je aktuelan bio i „slučaj Busuladžić“ u kojem se koriste naučne institucije za novouspostavljene „istine“ jedne političke stranke ili jedne nacionalne zajednice. Sigurno da to znaju i dogradonačelnici koji Statutom grada dolaze iz reda druga dva naroda, u ovom slučaju srpskog i hrvatskog, pa nisu dali svoju saglasnost da Nacrt odluke ide kao tačka dnevnog reda pred vijećnike Sarajeva. Međutim, poznavajući bahatost SDA-ovih funkcionera koju su demonstrirali i prilikom nedavne posjete gradonačelnika Istanbula iz opozicione CHP stranke Ekrema Imamoglua, vjerovatno će slično proći i protivljenje dogradonačelnika Sarajeva.

Gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka napravio je prvorazredni skandal: gradonačelnika Istanbula nije primio u svoj ured. Gradonačelnikov šef Bakir Izetbegović, inače blizak prijatelj Recepa Tayyipa Erdogana, odavno je odredio političku sudbinu svog naroda i zajednice isključivo je vezujući za ideološki srodnu Islamsko-konzervativnu Stranku pravde i razvoja (AKP).

Upravo je Bakir Izetbegović autor mita o bratskoj vezi Bošnjaka i Turaka, preko priče da je njegov otac, Alija Izetbegović na samrti rekao Erdoganu „Pazite mi na Bosnu“. Erdogan i sam često pokazuje kako je to „bratstvo“ uzeo za ozbiljno, pa je tokom svakog boravka u Bosni naglašavao da je u zemlji koja je „najbliskiji turski komšija“. Ova ljubav ima i svoju praktičnu primjenu, pa je Erdogan uvijek pomagao Bakira Izetbegovića u izbornoj kampanji, a i ovaj njega. Oni se dobro razumiju. A gostima koji nisu dragi Erdoganu ne samo da se ne pridaje pažnja, već se otimaju dodijeljene nagrade kritičarima njegovog režima. Tako je Gradska uprava prvo izglasala, a kasnije korigovala odluku da se Orhanu Pamuku, dodijeli nagrada „Počasnog građanina Sarajeva“ jer navodno nije dovoljno učinio za Sarajevo da dobije tu nagradu. Pamuk je oštar kritičar Erdoganove autokratske vlasti, čime je učinio neoprostivi grijeh za SDA-ove funkcionere.

Godinama SDA radi na kreiranju atmosfere u kojoj Bošnjaci treba da vide Tursku kao silu zaštitnicu, a Erdogana kao čovjeka koji je Tursku ponovo učinio jakom i koji neće dati na Bosnu. Osim toga, on predstavlja zemlju koja je oko 500 godina vladala većim dijelom Balkana i Bosnom što je i sukladno misionarskoj roli rekonstrukcije otomanske moći u ličnosti Erdogana. Nažalost, slučaj Pamuk nije izolovana blamaža Gradskog vijeća Sarajeva koje je isto tako donijelo odluku da se i profesoru Aliju Lafciogluu koji predaje u sistemu škola „Bosna – Sema“ dodijeli „Plaketa grada Sarajeva“, a onda mu je to isto Vijeće oduzelo priznanje – da se Sarajevo ne zamjeri Erdoganu – jer ovaj ugledni profesor predaje u školi koja je označena kao politički protivnik aktuelnog turskog režima. Erdoganov apetit prema podanicima iz Bosne svakim posjetom raste, pa je od vlasti tokom posljednjeg boravka u Sarajevu tražio da se izruče određeni turski državljani koji su po optužbama turske vlasti sljedbenici Fetullaha Gulena.

Svojevrsni pravni skandal protekli mjesec je tresao BiH radi privođenja profesora Fatiha Keskina, direktora Richmond Park Schoola iz Bihaća koji je postao žrtva modusa koji primjenjuju organi bh vlasti kada se pozovu određene osobe u određene organe unutrašnjih poslova i onda se po hitnoj proceduri zatvore. Traži se od tih ljudi da potpišu dokument koji je unaprijed dogovoren, strpaju se u auto i nakon provedene jednog dana ili jedne noći u pritvoru odvode se u avion i deportuju se van BiH. Čak im se zabranjuje da govore da su uopšte bili u imigracionom centru ili prostorijama gdje se to odvijalo. Zato je teško povjerovati kako je dolazak Imamoglua u službenu posjetu Sarajevu i njegov srdačan prijem od strane opozicione vlasti u Kantonu Sarajeva slučajan.

Lider turske opozicije Imamoglu je posjetio mezar Alije Izetbegovića, klanjao džumu u džamiji koja potiče iz Osmanskog carstva, a po povratka kući ovaj nosilac nade za promjene u Turskoj samouvjereno je rekao da je „razgovarao sa svima koji su se s njim željeli sresti, i da je optimista kada je riječ o onima koji sada nisu na to bili spremni i da će „u skoroj budućnosti“ i s njima uspostaviti kontakt“. Koliko će gost iz Istanbula morati biti strpljiv, vidjećemo uskoro, jer je pred novogodišnje praznike pokrenuta i procedura za smjenu kantonalne vlasti radi novouspostavljene parlamentarne većine okupljene oko SDA. Da li će nova/stara kantonalna vlast koju će predvoditi SDA u 2020. godini koincidirati sa utemeljenjem datuma osnivanja Sarajeva? To je sigurno politički pokušaj marginaliziranja značaja 6. aprila 1945. godine, koji se u Sarajevu obilježava kao Dan Sarajeva. S obzirom na emocionalni naboj Sarajlija prema ovom fatumskom danu u historiji njihovog grada, da se ne bi ukinulo obilježavanje 6. aprila kreira se još jedan datum koji će se obilježavati kao datum osnivanja. Autor ovog teksta nema dilemu da je jedini motiv za ustanovljenje datuma osnivanja grada to da se dodatno uruši antifašistička historija Sarajeva. Sarajlije su branile i osvajale na ovaj datum 6. aprila vlastitu slobodu i pravo da sami upravljaju svojim gradom.

Oslobođenje 1945. godine i otpor 1992. jeste veliki datum „Šesti april“ koji nije ni politički, ni ideološki praznik, već najveće civilizacijsko dostignuće u historiji jednog grada, odbrane kosmopolitskog duha Sarajeva .

„Šesti april“ ima sarajevsku, bezvremensku historijsku težinu koja mu daje veliki simbolički potencijal dana oslobođenja koji povezuje gubitak slobode i nezavisnosti 1435. i njeno vraćanje nakon 510 godina, šestog aprila 1945. pobjedom nad fašističkim okupatorom. Po tom impulsu Sarajlije su pružile otpor na taj dan 1992. novom remoduliranom fašizmu Karadžićevih sljedbenika koji su htjeli etnički podijeliti i pokoriti grad. Zato je Šesti april gradski praznik svih najviših vrijednosti, slobode i oslobođenja svih građana bez obzira na etničku i vjersku pripadnost.