Otac ubijene djece iz Prijedora: Da mi je da im kažem, što mi ubi dijete?

“Meni je strijeljana čitava porodica, izvedeno je na strijeljanje 33 člana, a od njih je samo troje preživjelo. Ispred porodične kuće u naselju Zecovima, zaseoku Gradina strijeljano je mojih dvoje djece, kćerka Nermina, koja je imala šest godina i sin Nermin koji je imao 12 godina”, kaže Fikret Bačić, predsjednik inicijative roditelja za izgradnju spomenika za ubijenu djecu u Prijedoru.

On je danas zajedno sa drugim građanima učestvovao u obilježavanju Međunarodnog dana bijelih traka u Prijedoru, pri čemu je cilj okupljanja bila podrška roditeljima 102 djece ubijene 1992. godine u Prijedoru, koji traže od lokalnih vlasti da im se odobri izgradnja spomenika djeci u centru grada.

[pull_quote_right]Tijela do danas nisu pronađena, Fikret Bačić je zahvaljujući sopstvenom istraživanju došao do dvije potencijalne lokacije, koje i dalje nisu istražene[/pull_quote_right]

Fikret Bačić nosio je dvije bijele ruže, u znak sjećanja na Nerminu i Nermina, javlja Anadolu Agency (AA).

“Supruga, majka, moje tri snahe sa njihovom djecom, bratići, bratičine, stričevići, strina, njena djeca, njeni unuci, strijeljani su 25. jula, a onda su tijela nestala, odnesena su u nepoznatom pravcu i do danas nisu pronađena”, kaže Bačić.

Prema njegovim riječima od ubijene djece najmlađi je bio bratić Ernest koji je imao dvije godine, a najstariji 16 godina stičević Zikret.

Tijela do danas nisu pronađena, Fikret Bačić je zahvaljujući sopstvenom istraživanju došao do dvije potencijalne lokacije, koje i dalje nisu istražene.

[pull_quote_left]Rekao sam i tužiocu, i na sudu, volio bih da to nije suđenje kakvo je sada, pošto sam ja s tim ljudima sjedio, igrao fudbal, gledao u kinu filmove[/pull_quote_left]

“Bio sam u Njemačkoj 1992. godine na terenu sa firmom, kada me to zadesilo. Napustio sam 1998. godine Njemačku, mogao sam ostati i raditi dalje, ali sam s namjerom došao, mislio sam da je to država, da su zakoni, da pronađem tijela, da ih ukopamo tamo gdje im je mjesto u šehidsko mezarje, da imamo gdje otići da proučimo fatihu. Međutim, razočarao sam se, jer od 1998. godine do danas jedino što se desilo jeste da su pohapšeni osumnjičeni i da im se sada sudi u sudu BiH. Tijela nismo uspjeli pronaći, još uvijek tragamo za njima, mislim da bi to bilo olakšanje i kraj moje misije”, kaže Bečić.

Prema njegovim riječima u vezi sa strijeljanjem njegove porodice uhapšene su tri osobe, koje su prepoznate, protiv njih se vodi postupak, a još ima 11 osoba koje su optužene za čišćenje Zecova.

“Vjerovatno je i od njih neko bio na strijeljanju moje porodice”, kaže Fikret Bačić.

On već godinama zna i sretao je osobe koje su kasnije uhapšene.

“Rekao sam i tužiocu, i na sudu, volio bih da to nije suđenje kakvo je sada, pošto sam ja s tim ljudima sjedio, igrao fudbal, gledao u kinu filmove. Išli smo jedni kod drugih na ispraćaj u vojsku, svadbe. Volio bi da sjednemo za sto da pričamo, da kažem tom čovjeku, tom Grbiću, tom Grujičiću, tom Zoriću da im kažem, što mi ubi dijete?”, kaže otac ubijenih Nermine i Nermina.

Kaže da bi, iako nikada nije pomišljao na osvetu i nikada ne bi mogao ubiti, rekao optuženima:

“Daj svoje djete jedno, naći ćemo nekoga ko će ga ubiti i ti kaži koliko ću ležati, a ti hajde na slobodu, pa se ti nosi sa onim s čim se ja nosim sada, odnosno svi mi koji smo izgubili djecu”.