“Otac je ubijen osam mjeseci prije mog rođenja, imam samo jednu njegovu sliku”

Fotografija koju je Rusmir kao uspomenu ostavio njegovoj majci Zalki jedino je podsjećanje 24-godišnjem Nerminu Brđaninu na oca. Rusmir je u 25. godini krajem jula 1995. godine stradao u Žepi, a Nermin je rođen u martu 1996. godine, gotovo osam mjeseci nakon smrti svoga oca.

Nije ga ni zapamtio. Slika i priče njegove majke, dede i nane s majčine strane sve su što Nermin zna o svom ocu Rusmiru. To što niti jednog trenutka nije proveo s njim mu, kaže Nermin u razgovoru za Anadolu Agency (AA), najteže pada.

Na lokalnom mezarju Kaldrma u Žepi, dok uči Fatihu na mezarju oca Rusmira, Nermin čvrsto steže jedinu uspomenu na njega – fotografiju.

Ove subote, 27. jula bit će obilježeno 24 godine od pada nekadašnje zaštičene zone UN-a Žepa u koju su te 1995. godine ušle snage bosanskih Srba uz prijetnju lokalnom stanovništvu da se preda ili će biti ubijeno. Tim povodom u Žepi će biti otkriveno centralno spomen-obilježje svim šehidima stradalim u ratu na području Žepe u periodu od 1992. do 1995. godine.

Težak život uz sjećanja na oca uz jednu fotografiju

Među žrtvama rata Žepe je i Nerminov dajdža Zejnil Čavčić koji je među prvim žrtvama stradalim u Žepi i to u prvom napadu na taj kraj jula 1992. godine. Zejnil je ubijen u 21. godini.

O tome kakav je bio njegov život bez oca kojeg nije zapamtio Nermin je govorio za Anadolu Agency (AA).

“Tačno je da ga nisam upamtio, jer sam se ja rodio poslije rata, 5. marta 1996. godine, a on je poginuo 26. jula 1995. godine. Cijelo vrijeme živjeti, sve ove godine, bez oca je veoma teško, jer je to oslonac u kući. I kome god da kažem kakvi su osjećaji teško je. Suvišno je bilo šta reći osim teško i tužno. Od oca mi je ostala samo jedna slika koju i sada čuvam, a koju je prenijela moja mama padom Žepe. Veoma je teško živjeti u sjećanju na oca samo uz jednu sliku. Osjećao bih se bolje da sam bar zapamtio negov lik ili nešto, a ne da ga ovako gledam samo preko slike. Bilo bi mi puno lakše, a ovako mi je veoma teško”, kaže Nermin.

Ostala sjećanja na svoga oca Nermin ima samo iz priče njegove majke Zalke.

“Pričala mi je, kaže da dosta likom ličim na njega, i da imamo dosta sličnih osobina što se tiče toga. Govori mi da je bio dobar, da je htio svakome pomoći kao i ja. To je ono što znam”, ističe Nermin.

Dio priče o svom ocu dobio je i od dede Ibre i nane Merke s majčine strane.

“Otac mi je bio mašin bravar. Školovao se i živio u Rogatici i povremeno je dolazio, uglavnom vikendom u Žepu, kada im je trebala neka pomoć sa drvima, sijenom… Jer, to su bile stvari i načini kako se tu prije dosta godina život odvijao. Nije kao sada”, ističe Nermin.

Nermin ne želi da mrzi niti da se sveti

Kaže kako je 24. godišnjica pada Žepe za njega posebna, jer mu je otac poginuo u 25. godini, skoro koliko i sam ima godina.

“Tačno tako. Naravno, da su ove godine, uz sve te momente posebna sjećanja i neki posebni trenuci koji se nikako ne mogu riječima opisati”, priča Nermin.

Najteži period odrastanja bez oca, kaže Nermin, mu je bilo rano školsko doba.

“Tada mi je bilo najteže bez oca. Nedostajao mi je u dobrim savjetima, kako da odrastem u dobrog čovjeka, kao što je to uspjela da uradi moja majka Zalka, ali sama. Pomogla mi je da postanem dobar čovjek i da se snalazim kroz život dalje. Ali, bez njegove pomoći. Uz njega, oca, bi to bilo daleko lakše. Nedostajao mi je stoga u tim školskim danima”, navodi Nermin.

Teško mu pada, kaže, što nije imao priliku da upozna i dajdžu Zejnila koji je poginuo na lokalitetu Budučin potok.

I pored sveukupne tragedije kroz koju je prošao, gubitka oca, dajdže, rođenja u izbjeglištvu Nermin, kaže, ne mrzi nikoga.

“Poruka mladim je da se bore. Život ide dalje, a da svoje osjećaje i svoje misli nose sa sobom. Nikada nisam pomislio da bih se nekome trebao osvetiti za sve što me zadesilo ili da treba da mrzim. Jer ne razdvajam ljude po naciji. Samo ih razdvajam u dobre i loše. Sukobi i rat koji su se desili su bili uzaludni. Bolje bi bilo da je ostala sloga i mir, da niko nije stradao, nego što se desila ova ovolika tragedija. Mnogi ljudi su ostali bez svojih očeva, majki, porodice, familije. To nije trebalo da se desi. Bolje da je uvijek bio mir i sloga”, Nerminova je poruka.

U neposrednoj blizini mezarja Kaldrma nalazi se i selo Čavčići u kojem žive Nerminovi dedo Ibro i nana Merka. Nermin često dolazi u Žepu i zbog njih, ali i zbog mezara svoga oca Rusmira. Ima svoje viđenje o sadašnjem životu u Žepi.

“Kada bi bio neki povratak jači bilo bi života u Žepi. Ovako teško. Žepa izgleda za koju godinu ostaje pusta. Niko se ne vraća, mladi, stariji narod umire i takva je situacija u Žepi”, navodi Nermin.

Ono što podsjeća da je Žepa nekada bilo mjesto u kojem je vrvilo od života samo su bijeli nišani na lokalnim mezarjima.

“Nišani svjedoče da su ljudi bili, da su radili i živjeli u tim krajevima. To su po pričama mog dede Ibre bili dobri ljudi i bili dobri radnici što se tiče područja Žepe”, ističe Nermin.

Iako sada živi na području općine Ilijaš, Nermin kaže da bi se rado vratio u Žepu, kada bi za to bilo određenih preduslova.

“Naravno da bih se vratio kada bi bili bolji uslovi. Za sada ne. Samo mogu doći vikendom ili nekada povremeno preko dana. A, šta su bolji uslovi kao preduslov povratka? Da ima prodavnica, hitna pomoć (ljekar)… Jer, ti si udaljen najmanje 120 kilometara od Sarajeva. Loši su uslovi za život”, priča Nermin.

Težak zimski život u Žepi

Ističe da je posebno težak život u Žepi tokom zime. Ionako loše puteve niko ne čisti, osim za potrebe ribnjaka koji je spas za narod Žepe, jer se zbog njega kako-tako održavaju prohodnim putevi u zimskom periodu.

“Živio sam jedno vrijeme kao dijete s dedom Ibrom i nanom Merkom kada se desio povratak u Žepu, nakon 2000. godine. Sjećam se da je i tada veoma teško bilo, posebno zimi. Uslovi su bili i tada loši, a i sada nisu baš najbolji, ali bolji su nego prije. Najviše ovom kraju, Žepi, treba povratak, ljekar, market ili trgovina. To je najpotrebnije narodu Žepe jer su i jedno i drugo udaljeni mnogo od Žepe. Potrebne su i bolje komunikacije, putevi. Jer, imaju samo dva autoprevoznika koji dolaze ponedjeljkom, srijedom i petkom, Fikret i Esad Čavčić. Obojica prevoze putnike i plus toga Esad dovozi namirnice i ono što treba ovom kraju na području Žepe”, priča Nermin.

Ono što posebno ističe da je važno, kao preduslov povratka posebno mladih, jeste rješavanje pitanja njihovog obrazovanja.

“Ovdje u Žepi nisam išao u školu, ali neki su išli. Ovdje je bila samo škola za prva četiri razreda. Kasnije su morali sami da se prebacuju. Ako im je familija u Sarajevu ili negdje drugo, morali su da dolaze tu ili kod nekoga da bi završili školu. I to je jedan od problema s kojim se suoćavaju ljudi na području Žepe”, ističe Nermin.

I posao je, kaže, u Žepi težak, odnosno teži nego u drugim krajevima. Teško se, veli, može živjeti od svog rada.

“Trebaš biti povezan s nekim ko će da ti otkupljuje ono što proizvodiš, što uzgajaš ili čime se baviš. Težak život za mladog čovjeka u Žepi, posebno kada počinješ ispočetka”, zaključuje Nermin.

Do Žepe nema redovne autobuske linije, a stiže se za oko četrdesetak minuta uskim i rupama uništenim asfaltnim putem nakon skretanja kod Han-Pijeska.

Središte Žepe je gotovo potpuno pusto, a ništa bolja situacija nije ni u ostalim selima u njenoj okolini. Žepa je mjesto koje nema prodavnice, apoteke, a i ljekarske usluge su svedene na minimum uz povremeni boravak ljekara.

U Žepi je kažu, bilo daleko više stanovnika na početku povratka 2000. godine nego 19 godina poslije. Stoga iz Žepe šalju apel: ne dozvolite da Žepa ponovno zamre.