Općina u BiH koju svi znaju, a nema policijsku upravu, mesnicu, apoteku, pijacu…

U Bosni i Hercegovini postoji općina u kojoj građani nemaju policijsku upravu, mesnicu, apoteku, pijacu. Nemaju nijednu zanatsku radnju, a autobusna stanica nije u funkciji više od pet godina. Od tri banke koje su imali, dvije su zatvorile svoja vrata, a pitanja je dana kada će i treća. Riječ je o Srebrenici, koju je genocid ostavio bez svega, osim bez bola i praznine. U ovoj priči nema političara. O Srebrenici pričaju oni koji se tamo bude i liježu, unatoč svemu – Srebreničani, piše Federalna.

Naslonjenu na ogradu svog dvorišta i sa dalekim pogledom niz praznu ulicu zatekli smo Hajru Salimović, rođenu Srebreničanku. Kuće u kojima bi trebale biti njene komšije i prijatelji su uglavnom prazne i pod ključem jer, priča nam Hajra, rijetki su oni koji odluče ostati u Srebrenici. Razumije ih naša sagovornica jer u Srebrenici, osim tuge, nije ostalo gotovo ništa. Najteže je, kaže, penzionerima.

„Meni sada treba da odem da kupim lijek obični – Andol npr. Ja moram nekome platiti i košta me više nego što košta Andol, a kamo li ostale lijekove što kupujem. I ako potražiš – nema, pa moraš ići u Bratunac“.

Uz apoteku, Srebreničanima nedostaje i mesnica, autobuska stanica, radnja sa odjećom ili obućom. Preduzeća se zatvaraju, a uzrok je odlazak stanovništva. Prije rata, na području Srebrenice živjelo je više od 36 hiljada ljudi. Danas je, prema riječima mještana, taj broj pao na samo pet hiljada stanovnika. Stoga ih zatvaranje jednog po jednog objekta ne iznenađuje.

„Kako odlazi stanovništvo, tako zamiru i one osnovne funkcije koje treba da ima jedna čaršija, toga nema, tako da moramo svoje potrebe zadovoljavati u Bratuncu ili u Federaciji“, priča Amir Mehmedović

Bisera Jusupović dodaje kako uvjeta za život nema: „Nemaju posla, nemaju prihoda, nemaju od čega živjeti, stvarati svoju porodicu i to je to“.

Nije Srebrenica uvijek bila ovakva. Kakva je bila prije rata, najbolje znaju oni koji su o njoj pisali, što kroz novinarske tekstove, što kroz književnost. Srebrenica je bila puna života, prisjećaju se. Turistički resursi su bili u punom potencijalu, moteli i pansioni su brojali goste, a Banja Guber i njene ljekovite vode su bile nosilac razvoja. Devedesetih godina zabilježeno je prosječno 1.700 noćenja u jednom danu.

„Srebrenica je bila jedna od razvijenijih čaršija. Imali smo dva rudnika, razvijenu drvnu industriju, a posebno je krasila ovaj grad i ta Banja Guber. Jednsotavno – živjelo se lijepo, nije se gledalo ni na nacionalnost ni na vjeroispovijest“, sjeća se Mirsad Mustafić, književnik iz Srebrenice.

Marinko Sekulić srebrenički je novinar u penziji: „Bilo je puno više ljudi. Bilo je puno više radnji, zanata, lokala, kafana, bezbroj svega. Banja je bila puna gostiju. Danas, trideset godina poslije, voda teče u kanalizaciju, a ta Banja bi bila faktor da se u Srebrenicu neko vrati i da Srebrenica se digne“.

O ponovnom pokretanju banjskog turizma u Srebrenici se stalno govori, no malo se radi. U Strategiji razvoja općine Srebrenica za period od 2018. do 2022. godine pisalo je da se aktivno radi na savladavanju prepreka, no i taj period je prošao, a ništa se nije desilo. Na pitanje očekuju li promjene i kakva je Srebrenica danas, mještani odgovaraju:

„Tužna, nevesela. 11. jula dođu svi, slikaju se, odu, a mi ostanemo ovdje da patimo. Eto kakav je život“, kaže Amir Mehmedović.

O tome kakav je život danas u Srebrenici dovoljno ne mogu kazati ni ljudi, niti njihove prazne kući niti prazne ulice. O tome kakav je život u Srebrenici danas najglasnije govori tišina.