Opasna banjalučka igra bez pobjednika

Piše: Andrej Nikolaidis

Svi znaju jeziva pravila igre, svi znaju da je to igra u kojoj se u ime laži poziva na istinu i u ime smrti poziva na život, svi znaju da nema sudije koji bi označio kraj igre, svi znaju da u toj igri nema pobjednika, svi znaju da igra ima samo jedan ishod: tragediju. Pa svi, ipak, igraju.

U ovonedjeljnom kolu, u Banja Luci su igrali predsjednik Dodik i biskup Komarica. Kako bi rekli sportski komentatori čiji smo glas slušali na radiju svake nedjelje, dok smo pratili multiprenos jugoslovenske fudbalske lige, u onoj zemlji i u ono vrijeme gdje i kada su ustaše i četnici još uvijek bili fašisti i izdajnici, a ne „nevine žrtve“ nad čijom zlom sudbinom leleču državnici, umjetnici i kler, utakmica je bila tvrda, prava prvenstvena.

Pripreme za meč u Banja Luci biskup Komarica je održao u Bleiburgu, gdje se svake godine okupi svakakvoga svijeta. Bude tamo i sva sila hrvatskih fašista, ali to biskupu Komarici nije smetalo. A i zašto bi: kad fašisti u publici ne smetaju mitropolitu Amfilohiju Radoviću dok drži opela četnicima, zašto bi smetali biskupu Komarici dok oplakuje ustaše? Sve su to Božija djeca, sve je to stado dato im na čuvanje. A crkvi u Srba i u Hrvata zajedničko je barem jedno: uvjerenje da to što je poneko jagnje božije crno i na glavi ima slovo U ili kokardu, ne znači da ga treba prepustiti komunističkim vukovima.

Slobodna Dalmacija je javila da je u svojoj propovijedi „biskup Komarica istaknuo i da je Bleiburg najizrazitiji simbol totalitarizama i ideologija koje su strahovito i duboko ponizile ljudsko dostojanstvo i osramotile ljudski rod, gazeći bezočno ljudsko dostojanstvo, prava i slobode i uništavajući čovjekov osjećaj za suodgovornost i moralne i etičke vrijednosti“.

„Efendija, ti ne ugoneta oko šta se ovo okupilo, no si s kraja počeo tanjega“, rekao bi biskupu Komarici kolega u Hristu, vladika Njegoš.

Da je propovijed bila drugačija

Neka je biskup Komarica otišao u Bleiburg i neka je držao propovijed. Ali zamislite da je propovijed bila samo malo drugačija. Da je biskup rekao kako ubijeni nisu imali pravedno suđenje, da je osudio egzekucije u Bleiburgu, a onda u citatu koji je prenijela štampa izmijenio samo jednu riječ. Da je rekao: „Jasenovac je najizrazitiji simbol totalitarizama i ideologija koje su strahovito i duboko ponizile ljudsko dostojanstvo i osramotile ljudski rod, gazeći bezočno ljudsko dostojanstvo, prava i slobode i uništavajući čovjekov osjećaj za suodgovornost i moralne i etičke vrijednosti“.
Sve bi bilo posve drugačije. Najprije, biskup bi rekao istinu. U kom smislu i u kojim parametrima je, moliću lijepo, Bleiburg izrazitiji simbol totalitarizma i gaženja ljudskog dostojanstva od Jasenovca? Pored svih nacističkih koncentracionih logora, „najizrazitiji“ je primjer sloma etičkih vrijednosti – stradanje nacista?

Da je biskup rekao tako, on bi, prije nego bi osudio pokolj ustaša, osudio ustaške zločine. Istinit govor o Bleiburgu nije moguć bez nedvosmislene osude Jasenovca, osude koja ne može biti izrečena tamo gdje se pribjegava sitnim lukavstvima uma. Na primjer tako što će se Jasenovac i nacizam pokušati skriti u pluralu, među „totalitarizmima i ideologijama“ čiju je opasnost biskup ilustrovao baš komunističkim, a ne fašističkim zločinom, i to baš onim počinjenim nad fašistima.

Ali… da je biskup rekao tako, bio bi izviždan na Bleiburgu, a njegov derbi sa Dodikom bio bi odložen za drugu priliku.

Meč je, kao što znamo, ipak održan. Novinari iz Republike Srpske su u Banja Luci biskupa prekorili: zašto je išao u Bleiburg i predvodio misu za one koji su tamo stradali? Biskup je tada rekao: „Mi smo ovdje Bleiburg. To je muka i to sam želio u Bleiburgu poručiti. Ljudi, šta vi govorite ovdje. Dođite u Banju Luku pa vidite, tamo je Bleiburg. Gdje su Banjalučani, zašto su oni pobijeni, zašto je njima oduzeto pravo na identitet? Nemaju pravo na svoje rodno mjesto. To je Bleiburg za mene“.

Poređenje je, u najmanju ruku, bizarno. Jeste li nekada čuli da neko kaže: „Zločin nad nama može usporediti jedino sa stradanjem nevino pobijenih nacista u Drazdenu“. Niste? Nisam ni ja, jer ne posjećujem neonacističke svetkovine.

Zašto je biskupu trebala usporedba stradalih u Bleiburgu i stradalih u Banja Luci? Zbog ovih drugih? Svakako ne. Ti su ljudi pobijeni i protjerani nevini i to svako zna, pa čak i entitetski novinari. Usporedbi sa civilima ubijenim i izbjeglim iz Banja Luke biskup je pribjegao da bi simbolički ojačao žrtvu fašista u Bleiburgu. Usporedba sa Bleiburgom je, ako ćemo pravo, prije svega uvredljiva za ubijene i protjerane banjalučke Hrvate.

Dodik se, naravno, nije razgoropadio zbog toga, nije on zbog toga otpisao biskupu, pobrojao srpske žrtve, zaprijetio sudskim progonom. Njega je iznerviralo podsjećanje na stradanje Hrvata u wannabe državi koju vodi. Brojke je iznio sam biskup i one, za razliku od njegove usporedbe sa Bleiburgom, ne mogu biti dvojako protumačene. Biskupovom riječima: „U bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska nedostaje više od 90 posto katolika u odnosu na njihov broj prije rata. Što je još poraznije, na području Banjalučke biskupije nedostaje njih 95 posto“. Takođe se “smanjuje i broj onih koji su se vratili, i na ovom prostoru taj broj je danas manji od broja katolika koji su živjeli 1995. godine”. To je ono što vikom želi sakriti Dodik. Vika je velika jer je velika i krivica.

Ista strategija i taktika

Politički i vjerski zastupnici mrtvih ne samo da igraju istu igru, nego imaju istu strategiju, taktiku i forsiraju isti, dobro uvježban potez. Opasna i degutantna igra zločinima u svakom trenutku može biti prekinuta. Potrebno je malo. Dovoljno je da neki biskup u Bleiburgu saopšti da zločin koji je tu počinjen na bilo koji način ne umanjuje zločine i ne mijenja nacističku bit NDH, a da neki bosanskosrpski predsjednik izjavi kako zločini NDH nad Srbima u Bosni na bilo koji način ne umanjuju zločine počinjene nad nesrbima u Republici Srpskoj.

To malo je, međutim, sve: Upravo ono što sprječava od pada u varvarstvo, koje je naš nacionalni sport, upravo ono što čini razliku između otvorene budućnosti, kakvu mi još zadugo nećemo imati, i vječitog ponavljanja iste katastrofalne prošlosti, na koju su nas osudili naši vjerski i politički zastupnici mrtvih.