Omer u Potočarima će ukopati tetka Zuhdiju: Nadam se da će pronaći ubijenog oca

Omer Majstorović živi u nadi da će za života pronaći posmrtne ostatke svog babe koji je nestao u koloni smrti na putu od Srebrenice do Tuzle. Od babe mu nije ostala ni fotografija za uspomenu, ali je zahvaljujući svojoj upornosti u bratunačkom arhivu pronašao fotografiju sa lične karte koja čuva uspomenu na najdraži babin lik.

U subotu će Omer Majstorović u potočarskoj dolini bijelih nišana ukopati tetka Zuhdiju Avdagića.

“Moj tetak Zuhdija Avdagić je iz mjesta Nova Kasaba. To je sada Opština Milići, a prije rata bila je Opština Vlasenica. I on je 1995. godine na Maršu smrti, kako se zove prelazak od Srebrenice prema Tuzli, nestao, zaraboljen je i nedavno je njegovo tijelo identifikovano, a prije toga je ekshumirano na području Kaldrmice, nedaleko od njegovog rodnog mjesta, nekih pet-šest kilometara“, kaže u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Omer Mostarlić koji je u julu 1995. godine imao devet godina.

Sa samo sedam godina je morao napustiti svoje rodno mjesto Pobuđe kod Bratunca, a do 1995. godine sa porodicom je živio u selima Milačevići i Jezero. Tetka je, priča on, s konvojem UNPROFOR-a 1993. godine došla u Tuzlu. Tetak je ostao u Potočarima sa svojim bratom koji je pogubljen u genocidu.

“Tetak je bio jedan izuzetno fin i drag čovjek. Nažalost on i tetka nisu imali svoje djece i, evo, mi njegovi najbliži ćemo nastojati da ga ispratimo na dostojanstven način, onako kako treba. Na neki način drago mi je što je došao trenutak da se i njegove kosti smire, da znamo gdje mu je mezar, da možemo proučiti Fatihu, zamoliti se Bogu za njega. Nadam se da će i ostali moji srodnici biti pronađeni i naći svoj smiraj“, kaže Omer.

Njegov život je zauvijek obilježio genocid. Po dolasku u Potočare sa majkom, sestrom i djedom je prespavao dvije noći u Tvornici akumulatora. Treći dan su krenuli ka autobusima koji su ih prevozili u Kladanj, a neposredno pred ulazak u autobus pripadnik Vojske RS je rekao djedu da se skloni u stranu. Pronađen je u grobnici Kozluk sedam-osam godina kasnije.

“Kazali su da djeca, zatim žene i starci moraju otići u Potočare gdje je bila baza UN-a, da ćemo dole biti bezbjedni, a da svi vojno sposobni muškarci moraju krenuti preko šume prema Tuzli. Tog dana, ne sjećam se koji je to tačno dan bio, sam posljednji put vidio svoga oca koji je također nestao na tom putu prema Tuzli i njegovo tijelo još uvijek nije nigdje pronađeno“, priča Omer.

Zajedno sa majkom i starijom sestrom nastanio se u Vučkovcima kod Gradačca. Uslijedilo je školovanje. Završio je osnovnu školu, Behram-begovu medresu u Tuzli, Pravni fakultet u Tuzli, a upisao je i master studij. Imam je džamije u naselju Ježinac kod Srebrenika.

“Od bliže porodice 1995. godine nestao mi je otac i još uvijek nije pronađen. Nestala su mi i dvojica amidža, jedan od njih je bio 1968. godište i pronađen je na lokalitetu Snagova u grobnici, ukopan je u Memorijalnom centru Potočari, a mlađi amidža koji je bio 1977. godište, imao je tada 18 godina još uvijek nije pronađen, dok je djed koji je odvojen u Potočarima je pronađen u grobnici u Kozluku, ukopan je 2004. godine u Memorijalnom centru. Također, daidža mi je jedan nestao na tom putu i on još uvijek nije nigdje pronađen. Početkom rata poginuo mi je drugi djed, majčin otac, od granate“, priča Omer Majstorović kome sjećanja oživa svaki put kada ode u rodni kraj, sjećanja od kojih se, kako kaže, ledi krv u žilama i zastaje pamet.