Odlasci iz BiH su masovni, a političari se ponašaju kao da su pod anestezijom

Odlasci iz Bosne i Hercegovine nisu više mala, niti srednja već masovna pojava, upozorila je u intervjuu za Anadolu Agency (AA) Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za održivi povratak i integracije u BiH.

To je, kaže, jedna pojava o kojoj joj je veoma teško i nelagodno pričati obzirom da su puno i lično ali, i kroz organizaciju koju zastupa učinili na implemetaciji Aneksa 7, na povratku ljudi u mjestima gdje nisu bili dobro došli, gdje su to bile neke zone separacija, prazna i porušena područja.

“Pa smo onda polako išli prema gradovima i sada je ta implementacija može se reći uspjela sa 99,8 posto da su ljudi vratili svoju imovinu. Možemo reći da je 350.000 stambenih jedinica obnovljeno. Ipak, se nešto puno uradilo. I sada ono što moram da kažem i treba da kažem, to je ustvari da nam se pojavila ta pojava novih odlazaka nakon svega. Odlaze nam ljudi. To je tužno kada dođete u jedan kraj da tražite te poznate ljude koji su se borili za povratak, koji su bili veliki borci, da su jednostavno odlučili u tom silnom čekanju za bolji život da odu vani, svako na svoj način. Svaka ova brojka o kojoj govorim je jedna sudbina ljudi, odnosno porodica. Posebno smo ovih dana intenzivno na terenu sa ljudima koji se odlučuju da odlaze”, navela je Zukić.

Problemi zbog kojih se odlazi su i zdravstvo i obrazovanje

Unija za održivi povratak i integracije u BiH, naglašava, do sada je evidentirala više od 173.000 lica koji su otišli van granica Bosne i Hercegovine.

“Nažalost pošto smo mi zemlja sa izraženim migracijama želim reći da ovaj broj kada bi se upoređivao statistički, legalno, preko institucija ne bi odgovarao iz razloga što se ljudi često uopšte ne odjavljuju. Ali, ako tome dodamo još 73.400 evidentiranih ljudi koji su se ispisali, koji su se odrekli bh. državljanstva to je ogroman broj ljudi o kojim govorimo da su otišli. Mi možemo tako računati koliko je ljudi u dijaspori. Ono što se zbraja, što se tačno zna po zemljama za koje su sređene statistike zna se da je oko dva miliona bh. građana van granica BiH od rata, od 1992. godine”, naglašava Zukić.

Brine je, kaže, što se sve više govori o alarmantnim brojkama, koje se stalno povećavaju kada su u pitanju odlasci ljudi van BiH, a da reakcija institucija izostaje.

“Ako bi se medicinski kazalo političari kao da su pod nekom anestezijom. Ne mogu da vjerujem da mi toliko pričamo, a da oni ništa ne čine. Nama toliko mediji pomažu, nama su mediji partneri u ovoj pojavi o kojoj će neko nekada pisati i neko zabilježiti da je BiH zemlja koja je preživjela jedan veliki egzodus 2,250.000 ljudi koji su morali prisilno napustiti zemlju. Svi od Bošnjaka, Srba i Hrvata i ostalih, ali i Roma koji su u Bijeljini imali velike kuće, sa kojima smo mi posebno radili”, navodi Zukić.

Jako puno se, navodi, uložilo počevši od međunarodnih organizacija, od bh. institucija kroz budžete da se ljudi vrate.

“Opet su tu građani BiH izdvajali novac kroz budžet da se pomogne ljudima u povratku. Mi sada zbrajamo koliko je tih kuća obnovljeno, koliko nema ljudi tu da živi. Imamo razne filmove, razne inicijative, jako puno sugestija sa porukama u ovom kraju se ne mora desiti to i to, odnosno kada bi se nešto učinilo po tom pitanju stanje bi se popravilo. Nije sve ni u zapošljavanju. Imamo niz stvari koje tište ljude. Ne možemo mi objasniti ljudima neke stvari. Često spominjem kanton 1, Unsko-sanski, kao i Bosansko Grahovo, Glamoč gdje ljudi žive po desetak godina, a niko tu nije prijavljen. I sada ta osoba mora ići u Banja Luku ili Prijedor da se liječi zato što nisu ujednačeni sistemi zdravstva. To je ono što je jedan od problema. Tu ne traži niko novac nego implementaciju zakona da svi ljudi imaju pravo na zdravstvo”, naglašava Zukić.

Drugo pitanje koje ljude tjera kako van granica BiH, tako i na pitanju unutrašnjih migracija je, kaže obrazovanje.

“Mi konstatujemo, pričamo šta treba uraditi da se stvar poboljša. Nama je nekako postalo normalno da kažemo dvije škole pod jednim krovom. Pa to je nevjerovatno. Odemo recimo da posjetimo ta mjesta. Ta ista škola koja ima krov zajednički postoje situacije da u jednom dijelu imamo divno uređene prostorije gdje djeca mogu boraviti na nastavi, ali ih nema, nema ih toliko. Istovremeno u drugom dijelu zgrade imamo višak đaka sa jako lošim uslovima. Ima niz takvih i sličnih primjera samo kada se krene prema Travniku. Na tom području postoji jedna mala škola koja ima četiri učionice, a više od 300 učenika. Oni nemaju fiskulturnu salu. Istovremeno, vrlo blizu postoji jedna divna, obnovljena napredna škola sa svim pratećim sadržajima koji su potrebni za jednog učenika do devetog razreda, ali ona je zaključana”, upozorava Zukić.

Stanje u Posavini alarmantno

Stanje je krajnje alarmantno, navodi i u Posavini, gdje su nedavno ekipe Unije za održivi povratak i integracije u BiH obišle to područje.

“Imamo kritično stanje u naselju Novo Selo gdje postoji divna škola, opremljena koja nema niti jednog učenika. Jer, roditelji, oni koji su se vratili svaki dan djecu preko granice vode u školu u Hrvatsku. Nevjerovatno. Jako puno se pustilo i konstatuje se samo. Zašto političari ne reaguju? Nevjerovatno kako ne reaguju. Mi smo to sve vidjeli i zaista konstatovali. Nažalost najveća briga je gdje će se ko smjestiti. Moje nije da to pričam, ali smo vidjeli, naše inicijative upućene sa terena, to je nešto što nije iz kabineta, to nije neka kabinetska pobuna ili kancelarijska borba, nego situacija sa terena zato što smo ljude vidjeli, razgovarali, ali reakcije nema. Jako smo bogati sa tim informacijama. No, političari ne haju”, ističe Zukić.

Kaže kako je Unija za održivi povratak i integracije u BiH nedavno okončala jedan projekat koji je trajao tri godine u 80 opština, tokom kojeg su obišli 15.000 socijalno ugroženih porodica.

“Sve je evidentirano sa imenom i prezimenom, slikako se, uspostavila baza podataka. I kada smo to prezentirali EU oni su rekli ovo je loše po BiH, ali je dobro što imate korisnike da mi možemo izdvojiti sredstva za te ljude, ne da vam damo novac pa da ih tražimo, nego vi imate već te ljude evidentirane. Svi načelnici opština na ovaj način su dobili jedan softver da mogu nastaviti da dopunjavaju te podatke. Daj Bože da ih nema takvih ugroženih, ali u svakom slučaju ovo omogućuje da ako se nađe da postoji jedna takva porodica stvaraju se uslovi da oni mogu kasnije aplicirati na projekte za rješavanje tih problema”, naglašava Zukić.

Odlasci stotina ljudi iz Stoca i Ljubuškog su vidljivi

Kaže kako su na nedavnoj Skupštini Unije za održivi povratak i integracije u BiH u Doboju imali cilj da privuku pažnju političara i da se to desilo, jer je tu bilo oko 17 načelnika opština.

“Nekako smo birali da dođu čelni ljudi u mjestima gdje je najveći odlazak ljudi iz njihovih opština. Pozvali smo entitetske ministre, naravno i na nivou Bosne i Hercegovine i mogu reći pohvalan je broj onih koji se odazvao. Bio je potpredsjednik RS-a Josip Jerković koji je došao, ali je veoma bio zabrinut. Rekao je da kada prođe Posavinom vidi očima, ali ne vidi iza tih brda da li je to ono što je ostavio prije par godina – ljude u svojim kućama. Kada smo mu dali podatke da tih ljudi više nema, zaista jedna velika ozbiljnost bila je prisutna u njegovim očima. Rekao je, ‘pa nevjerovatno’. Znamo mi svi da ljudi odlaze, ali mi smo puno tim ljudima pomogli. Dvadeset godina smo se borili da se vrate iz Hrvatske u BiH”, priča Zukić.

Naglašava kako je otvoren Regionalni stambeni program putem kojeg se implementira povratak ljudi u BiH iz Hrvatske i Srbije.

“Sada je otvoren program za sve one u Hrvatskoj i Srbiji da se vrate u BiH. To je donatorski program gdje ga čeka, onog koji se vraća, kuća, ključ u bravu i namještena kuća. To nikada nije bilo. Ali, evo imamo i problem sa tim ljudima. Kako pomoći”, navodi Zukić.

Istovremeno, kaže, sa druge strane postoji jedna čitava ulica u Mostaru gdje su ljudi beskućnici.

“Za njih nema novaca. Znači oni ne postoje. Tako da i donatori, ali mislim da bi i država trebala malo više imati senzibilnosti po pitanju takvih pojava. Država treba da sa donatorom vidi ako se već pomaže ljudima beskućnicima, onda dajte da vidimo koje imamo sada beskućnike. Znači Mostar, jedna zgrada ‘Razvitak’ čijih sada trenutno 60 stanara je u nezavidnoj situaciji, od kojih su 28 njih podstanari u Mostaru. Drugi su bili u stranim zemljama i odlučili su da se vrate. Jednostavno pravimo takvu nepriliku ljudima. Ovamo ćemo raditi kuće, a ljudi će otići, zaključati i neće biti niko. A, ovi sigurno neće otići, jer su to stari ljudi. Oni nemaju kuda”, navodi Zukić.

Predsjednica Unije za održivi povratak i integracije u BiH govorila je i o kritičnim mjestima u BiH iz kojih ljudi najviše odlaze.

“Ako ćemo po malim gradovima kao što je Stolac i Ljubuški, onda možemo reći da je stanje tu alarmantno. To su mali gradovi. Nisu povratnici oni koji odlaze, to su u pitanju građani. Ne može ni povratnik biti, odnosno imati taj status vječno. Već su tu, ti ljudi skoro petnaest ili dvadeset godina. Ali, ako u jednoj maloj zajednici kao što je Stolac ode 1.500 ljudi to je veliko. Ako u jednoj maloj zajednici kao što je Ljubuški ode isto tako 850 ljudi mislim da je to veliko za tu malu sredinu”, ističe Zukić.

Razmišljaju, naglašava, kako u većim gradovima prikazati koliko ljudi odlaze. Pokušali su, ističe Zukić, preko predstavnika mjesnih zajednica da dođu do tih podataka.

“Vjerujte da nekada jedna mahala bude prazna. Možda po jedno desetak ljudi bude, svi ostali su oni koji su zaključali svoje kuće. Ali, imate jednu drugu varijantu gdje postoji jedan dežurni u mahali koji izdaje te kuće, pa se ljudi snalaze na taj način. Tamo borave strani turisti, budu u nekom periodu. To se naravno legalizuje. Ta pojava se ne može puno vidno vidjeti, ali znamo da tih ljudi nema u tim mjestima”, kaže Zukić.

Neki po drugi put odlaze iz BiH

Ono što bi, navodi, posebno istakla, kao kritične zone, to su mjesta i gradovi Unsko-sanskog kantona. Kada se prođe kroz Ključ koji je tranzitnog tipa, kaže, vidi se već osjetno da ljudi nedostaje, a to je posebno izraženo noću.

“Mi smo nedavno boravili na području Dubravske visoravni. To su kompletna Bobanova i Šuškova sela. To su divne kuće. To nisu humanitarne kuće. To su kuće koje su napravljene da ljudi žive, oni koji su došli sa područja centralne Bosne, iz Kaknja i Zenice i drugih gradova. Vidite da tu kompletne porodice odlaze. Vrlo neometano, sigurno, sa putovnicama. Jer, kada se pređe Opuzen vi ste već u Evropskoj uniji. Tako da ono što je ostalo ljudi sa sjetom pričaju o komšijama koji su otišli. A, oni se pri tome sjećaju svoje kuće, svojih imanja na kojima su radili, na kojima su bili. Oni neprirodno žive na tim prostorima jer su morali biti tu. Njihovo mjesto su ranije recimo bili Haljinići u Kaknju. Sa tim ljudima prije neki dan smo pokušali napraviti jedan kratak film gdje su oni kazali svoje razočarenje i u politiku. Oni nerado pričaju, jer je tu nekako cenzura malo poteška. Nije baš lagano kao u drugim mjestima gdje ljudi mogu slobodno reći. Ali, eto uspjeli smo da ljudi kažu ono što im je na srcu, ono što osjećaju u duši”, navodi Zukić.

Kada su u pitanju aktivnosti koje bi rezultirale ostankom ljudi na svojim ognjištima Unija za održivi povratak i integracije u BiH, navodi Zukić, planira nešto slično kao što su nekada imali kritičnu masu kada je bio proces povratka u pitanju.

“Nama niko nije mogao servirati niti garantovati proces povratka. On je bio na papiru. Taj Aneks 7 i sada sadrži i ugradio je sva elementarna ljudska prava, evropske standarde, ali nije proveden onako kako piše, kako se mi zaklinjemo da bi trebalo biti. Međutim, mi smo tada imali ljude. Neustrašive. Vraćali su se u minska polja, na zgarišta, vraćali se u porušene objekte. I to je trajalo jer je bilo puno ljudi. Mi smo u jednom momentu 1998. godine imali 100.000 ljudi koji su morali izaći iz tuđih kuća, stanova. I kuda ćemo sa njima, rekli smo, hajdemo šatorska naselja podići i drugo da se oni smjeste. Pritisli smo i međunarodnu zajednicu, pritisli smo i naše vlasti u BiH i taj proces je lagano krenuo. Mi sada ne možemo, vidjeli smo to, da čekamo šta će političari. Pokušavamo da sada napravimo upravo tu kritičnu masu ljudi koji su ostali, da razgovaramo sa njima, da vidimo i da ih pokrenemo. Teško je. Isto kao kada bolesnom čovjeku kada mu pričate da će ozdraviti i da mora da bude sportista koji treba da se bori još uvijek i da je vrijedno toga. Pokušat ćemo bar sa onima koji su snažni i koji vjeruju da sa njima krenemo”, naglašava Zukić.

Unaprijediti život u lokalnoj zajednici

Otpočeli su, navodi sa projektom koji se lijepo zove, romantično ne zvuči, ali se na terenu pokazao kao dobar: “Zajedno učinimo život boljim u BiH”.

“To smo uspjeli u tri mjesta Kulen Vakuf, Lukavac, Čapljina gdje smo imali više od 5.400 ostvarenih noćenja i time osiguravanje izvora prihoda domaćinstvima i motiv ljudima da ostanu na svojim ognjištima. To je projekat koji se veže za agroturizam gdje su nudili ljudi svoje kuće, višak prostora i to strancima, ne dijaspori. Mi smo napravili jedan buking i taj naš brend pristupačan preko portala www.bhselo.ba veoma je značajan za buduće projekte i za buduće razvoje u opštinama. Naš je plan sada vrlo brzo da krenemo sa 12 načelnika opština sa istim projektom. Upravo kroz ovaj projekat da vidimo kako i na koji način ljude pripremiti za poboljšanje svog stanja. Srbija je to učinila vrlo brzo, i oni su naši partneri. Mi smo od njih to preslikali i vidjeli da je to moguće. Krenuli smo sa malim projektom uz pomoć Vlade Švicarske, uz njihovo finansiranje, vrlo malo, ali je bitno da se pokrene. Mislim da će to biti, što mi vrlo često kažemo, hit u BiH bar za one ljude koji su tu u BiH, koji ostaju”, ističe Zukić.

Kao primjer uspješnosti projekta navela je Kulen Vakuf, koji nije uopšte na prometnom mjestu, u Unsko-sanskom kantonu.

“Trebalo je doći do tog mjesta. Ali, je bilo prošlog ljeta za dva mjeseca oko 5.400 noćenja. Da ne govorimo o Lukavcu, Čapljini gdje je projekat također, dao izvanredne rezultate”, navodi Zukić.

Predsjednica Unije za održivi povratak i integracije u BiH govorila je i može li se očekivati nakon usvajanja novog Zakona o useljeništvu u Njemačkoj, naredne godine, veći odlazak ljudi iz BiH u tu zemlju.

“To koliko je dobro toliko i nije dobro. Mi imamo već ono što se kaže interaktivnu komunikaciju sa našim ljudima koji su otišli. Nije to tako baš sjajno. Mnogi, ne kažem da je većina, ali oni koji se nama obraćaju ne doživljavaju baš tu Njemačku tako kao zemlju spasa i zemlju u kojoj će imati to sve što nemaju kao u BiH. S druge strane zaista moramo reći, da ta naša sloboda koju imamo, ta naša ljepota zaista vrijede. Mi imamo veći broj stanova nego ljudi u BiH. To je nevjerovatna brojka. Imamo toliko kapaciteta. Mi evo sada pokušavamo da stanje unaprijedimo”, naglasila je Zukić.

No, ističe da se vidim da su se u BiH uspaničili poslodavci za koje kaže da su se “vrlo oholo ponašali”.

“Njihova poruka je bila – ako ti nećeš ima drugi. To je ta priča. Međutim, mi vidimo da ni u Njemačkoj nije baš tako sjajno. Nije to sada da kažemo da je neko otišao, da su se zadovoljile sve potrebe čovjeka koje nije mogao zadovoljiti u BiH. Samo mi malo više trebamo truda ovdje. Zaista da imamo više senzibilnosti za ljude koji su u potrebi bilo bi daleko bolje. Evo kada kažem to, imamo 15.000 socijalno ugroženih osoba koje su evidentirane i samo to da rade naše institucije, da pomognu tim ljudima, a nisu to sve stari, imamo tu i mladih ljudi i kompletnih porodica, slika bi se mogla značajno unaprijediti. Zašto su oni u takvom stanju? Roditelji im nisu mogli ući u svoja radna mjesta jer je putem privatizacije koja je bila ona uzela njihova radna mjesta i uzeli su ih ljudi koji su profitirali na tome. S druge strane oni kao takvi nisu mogli kreirati sebi radno mjesto. Žive tako, u lošem stanju, jer nemaju svi ljudi livade i zemljište”, navodi Zukić.

Nisu se, kaže, svi vratili u ruralna područja pa da postoji mogućnost da im se pomogne u sjemenu, traktorima, motokultivatorima.

“Imamo ljude koji su se vratili u gradove. Šta sa njima? Imamo puno intelektualaca koji su tu, a i ta njihova djeca koja su završila fakultete. Oni ne pokušavaju da odu. Oni imaju više snage da se vrate u Bosnu i Hercegovinu, da ono što su naučili tamo primjene i kažu evo ja se vraćam sa tim određenim kvalifikacijama, pa kakav god je zakon oni će krenuti. Mislim to je jedna divna priča. Mi imamo mnogo divnih i pozitivnih priča na terenu”, poručila je Zukić.