Od zaštite tuđih interesa i politika do isljeđivanja novinara: Za koga radi Tužilaštvo BiH?

Kome treba ovakvo Tužilaštvo BiH? Prvo je i najosnovnije pitanje.

Pravnoj državi? Ne.

Građanima Bosne i Hercegovine? Ne.

Određenim politikama i interesima? Da.

Neke evidentno vidljive i egzaktne stvari treba nazvati pravim imenom. Mi ćemo tako pravim imenom nazvati djelovanje Tužilaštva BiH unazad godinama (još od vremena pokojnog Milorada Barašina na njegovom čelu). Ova krovna pravosudna institucija na nivou države (uz Sud BiH), dakle, već godinama služi tek kao platforma za zaštitu određenih interesa, i što je još poraznije – za etabliranje volje određenih politika kroz razrađen sistem klijentelističko-nepotističkih odnosa, piše Inforadar.ba.

No, krenimo redom.

Bio sam jedan od prvih novinara (ako ne i prvi) koji su opće kročili u ovu instituciju odmah nakog njenog konstituiranja 2003. godine. Tada, na samom početku, na čelu Tužilaštva BiH bio je Marinko Jurčević, Hrvat iz Travnika, a imao je pomoć u tek još dva tužitelja – Jasmini Gafić, Bošnjakinji iz Sarajeva, i Boži Mihajloviću, Srbinu iz Livna.

S distance od nekih 15-ak godina, odgovorno tvrdim da je te 2003. i narednih godina, sa neuporedivo manjim kapacitetima i logistikom, ali uz punu i jasno usmjerenu podršku međunarodne zajednice (u to vrijeme reforma pravosuđa je bila na vrhuncu), Tužilaštvo BiH radilo dobar posao i služilo vlastitoj svrsi i namjeni. Nije bilo nedodorljivih političara, nije bilo nedodorljivih kriminalaca, bilo je tek određenih šeprtljavo sprovodenih istraga (prevashodno “zahvaljujući” stranom faktoru). Iz toga jasno proizilazi da ova institucija u to vrijeme nije bila – ni djelimično ni potpuno – kontrolirana od strane politike.

Dobar image institucije kojoj građani i demokratska javnost vjeruju nisu mogle da sruše ni neke pomalo smiješne, amaterske istrage što su ih u to vrijeme provodili međunarodni tužioci (Johnatan Ratel, John McNair i drugi), kojima je rad unutar ove institucije bio bogom data mogućnost za sticanje praktičnih pravnih znanja – a da za svoj fušeraj nikome ne odgovaraju.

No, vratimo se suštini. Od tada do danas Tužilaštvo BiH je evoluiralo u instituciju za neprovođenje zakona, ali za provođenje interesa određenih politika i interesa koji ubrzano rade na razgradnji i disoluciji zemlje. Naprosto je skandalozan odnos međunarodne zajednice (zadužene za monitoring reforme pravosuđa) koja sve gleda, vidi i zna – ali ništa ne poduzima da zaštiti pravnu državu kojoj je sama namtenula hipoteku “postranzicijske zemlje s jasno i vidljivo provedenom reformom pravosuđa”.

Naprosto je zaprepašćujuća nezainteresiranost stranog faktora jer i dalje ništa ne čini da zaštiti pravnu državu od koje je napravio poluprotektorat. Da zaštiti građane. Da pomete, smijeni sve i jednog korumpiranog tužioca u Tužilaštvu BiH, sve i jednog člana Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, koji zbog rodbinskih, idoloških ili interesno-“poslovnih” odnosa štite pojedince u Tužilaštvu BiH.

Šta smo umjesto toga dobili?

Dobili smo bolnu potvrdu da ne postoje dovoljno jaki i validni dokazi, da ne postoni ta “očigledna namjera” koju hrabri istraživački novinari mogu podastrijeti, a koju Tužilaštvo BiH sa Gordanom Tadić na čelu neće dezavuirati, obesmisliti, obevrijediti s ciljem zaštite korumpiranih političara, ali i vlastite rodbine upletene u afere.

Unazad nekoliko mjeseci (da se ne vraćamo još dalje unatrag) kolege iz magazina Žurnal objavile su nekoliko sjajnih istraživačkih priča, visokoprofesionalno produciranih, sa svim, dovoljnim i relevantnim dokazima, koji uključuju i audio zapise izvršenja krivičnih djela – no umjesto da Tužilaštvo BiH, koje je sve dobilo na tacni, ekspresno obavi istragu i procesuira sve uplatene u kriminal, oni su se u više navrata odlučili za poteze nezabilježene u demokratskim društvima razvijene parlamentarne demokratije, neviđene još od pada gvozdene zavjese i istočnih totalitarnih režima.

Tužilaštvo BiH je, naime, “otvorilo predmete” kako bi od novinara Žurnala pokušalo da isposluje informacije otkuda im saznanja o prodaji diploma i svim upletenim, o načinu na koji “rade” sportske kladionice, na kraju, kako i na koji su način došli do informacija “o rastu ruskog utjecaja” u BiH te kako su došli do informacija o aferi selefije, jednoj od najvećih obavještajnih od rata naovamo – onoj u kojoj je hrvatska država umiješana do guše jer je preko svoji službi faktički pokušala da sruši ustavni poredak BiH!

Sasvim slučajno, u svim ovim aferama glavnu riječ su vodili ljudi Čovićevog HDZ-a (osim u “aferi selefije” u kojoj su bili koordinarajuća tijela hrvatske SOA-e). Još sasvim slučajnije, Gordana Tadić je došla na čelo Tužilaštva BiH uz svesrdnu pomoć Dragana Čovića. A kad slučajnosti krenu onda ih je teško zaustaviti – dva osumnjičena u aferi selefije najslučajnije su rođaci Gordane Tadić.

Samo je još sramije to što, osim nas nekolicine medija, novinara i civilnih aktivista, te visokoprofesionalnog rada Obavještano-sigurnosne službe (OSA) BiH, koja čini se jedina štiti ustavni poredak BiH – svi ostali šute i(li) ništa ne čine. Kao što šute od 1995. naovamo, kao što su šutili na vapaje roditelja svirepo ubijene djece (od strane sistema), kao što šute na neviđene razmjere šovinizma i ksenofobije u BiH, kao što šute na prostim okom vidljivu korupciju i klijentelizam što su kao “etablirane vrijednosti” metastazirale u svaku poru našeg društva. Svi šute i gledaju, osim onih koji to više ne mogu, pa u kolonama napuštaju zemlju u jednom pravcu.

I na kraju riječ, dvije o “kolegama”, jer došlo je vrijeme kada moramo stvari ogoliti do kraja.

Jedan već godinama (više od decenije) radi kao portparol Tužilaštva BiH. I tačno toliko godina njegov je odnos s medijima i javnosti evoluirao – ali unatrag. “Nemam komentar” su dvije riječi koje najčešće dobijete kada se obratite portparolu za bilo šta. Kome i čemu ovakav portparol treba – vjerovatno ni on sam ne zna. Novinarima koji žele da dobiju bilo kakvu informaciju iz Tužilaštva već predstavlja ogromnu, nepremostivu smetnju u radu, i vremenom su mnogi odustali od bilo kakvih pokušaja kontakata s ovom otuđenom institucijom.

Drugi kolega, pak, dovodi trećeg kolegu, istraživačkog novinara, jednog od najhrabrijih koji radi za opće dobro, dakle dovodi ga u svoju “gledanu” televizijsku emisiju kako bi ga pokušao diskreditirati pred milionskim auditorijumom pitanjima “zašto i zbog čega sjedi po kafanama sa određenim zvaničnicima”, ne znajući valjda – pošto zbog bavljenja populizmom to nikada nije radio – da je to jedan od načina na koje istraživački novinari prikupljaju validne informacije da bi producirali tekstove – opet za opće dobro. Za koje i čije dobro rade populisti koji takve kolege pokušavaju diskreditirati – ostavićemo vama na razmišljanje.

Imamo i one treće, one koji su duboko zaglibili u gebelsovštinu, one koji neskriveno rade za etnonacionalne politike, obesmišljavajući naš poziv to te mjere da će danas mnogi reći: “Ma pustite ih, novinari, svi su oni isti”..

Ne, nismo isti! Zbog kolega koji časno brane diginitet profesije, koji vole ovu zemlju – ma kakva da je, zbog kolega čija je misija raditi za opće dobro kako bi (od)branili demokratske vrijednosti u društvu i vlastito pravo na slobodu govora i kritičko mišljenje, kako bi odbranili integritet časnog novinara – vrijedi se i dalje boriti i biti na pravoj strani.

Jer svi će jednog dana odgovarati za ono što su radili. I za ono što nisu radili…