Zločini u BiH se ne rješavaju, tome su dokaz ubistva djece, mafijaša, političara…

Ubistva Joze Leutara, Nedžada Ugljena, Medihe Halilović, supruge generala Sefera Halilovića, Taiba Torlakovića, Ramiza Delalića Ćele, u RS-u ubistva inžinjera Milana Vukelića, Rista Jugovića, pa i atentat na novinara Željka Kopanju, sve do danas su ostala nerasvijetljena…

U novijem dobu ubistvo Lane Bijedić, Dženana Memića, Davida Dragičevića, ubistvo sarajevskih policajaca Adisa Šehovića i Davora Vujinovića udaljavaju pravosuđe od običnog svijeta. Jednostavno se stiče dojam da je stanje države takvo da u njoj vlada mafija a političari su zaštitnici tog stanja. Jasno je da se očito nikad ništa neće rasvijetliti što bi narušilo njihov način “vođenja države”.

Kada se pogleda široka lepeza onih koje mediji sumnjiče za „politička ubistva“, i ona u Sarajevu i ona u Banja Luci, može se zaključiti kako je u svim tim likvidacijama sudjelovala većina političkog establišmenta i da su rijetki uspjeli da se izmaknu od optužbi. Sva neriješena ubistva se spominju kao politička ubistva.

Nedžad Ugljen je ubijen 28. septembra 1996. godine. Mediji su pisali da je „istraga oko ubistva Ugljena “zaboravljena” u stolu kantonalnog tužioca Mustafe Bisića.“ Bisić je istragu držao u ladicama sedam godina. Na njegovo mjesto je u decembru 2003. došao tužilac Branko Šljivar i na mjestu glavnog kantonalnog tužioca bio je do 2009. godine.

Ubistvo Ugljena do danas nije riješeno.

Jozo Leutar je ubijen u martu 1999. godine u Sarajevu. Istraga američkog FBI-ja je pokazala da je u Leutarov automobil postavljen eksploziv. Istina je da se Leutar kao zamjenik ministra MUP-a Federacije BiH i u ratu angažirao za mir između Bošnjaka i Hrvata.

Za ubistvo Leutara su optuženi Ivan Andabak, Jedinko Bajkuša, Zoran Bašić, Leutarov vozač Željko Ćosić, Mario Miličević, te Dominik Ilijašević Como, jedan od komandanata jedinica HVO-a u Kiseljaku, osuđen kao jedan od krivaca za zločin nad 38 ubijenih mještana Stupnog Dola kod Vareša. Proces je počeo 16 mjeseci nakon ubistva u julu 2001. a završio oslobađajućom presudom za svih šest optuženih u novembru 2002. godine.

Radovan Ortynski, državni odvjetnik Republike Hrvatske, u susretima sa policijskim i sudskim zvaničnicima u Sarajevu, tvrdio je da oni u Hrvatskoj posjeduju dokaze o motivima za ubistvo Joze Leutara od strane hrvatskog podzemlja i naručilaca iz kruga HDZ-ovih tvrdolinijaša. Ali, umjesto zajedničke istrage, počele su obostrane optužbe o nesaradnji i sve se zaboravilo.

U julu 1993. godini u stanu generala Sefera Halilovića, ubijeni su njegova supruga Mediha i njen brat Edin Rondić. Službena verzija je bila da ih je ubila granata. Porodica je sve vrijeme sumnjala na podmetanje eksploziva ispod balkona stana. Nikada nisu pronađeni krivci pa su se sumnje množile. I na ovom predmetu izmijenjalo se više tužilaca.

Komandant jedne jedinice Armije BiH u Sarajevu, poslijeratni sportski radnik i vlasnik ugostiteljskih objekata Taib Torlaković ubijen je 16. januara 2004. godine. Bomba koja ga je usmrtila bila je postavljena ispod sjedišta automobila kojim se Torlaković vozio od Vogošće prema Sarajevu.

Nekadašnji komandant Devete brdske brigade Ramiz Delalić Ćelo ubijen je 2007. godine u sačekuši pored njegove kuće. Do danas ubice nisu pronađene.

Ubistva su se događala, tužioci mijenjali, ali jednako neefikasno istrage ili suđenja nisu završavale sa krivcima. Kako u Federaciji tako i u RS.

Inženjer iz Banje Luke Milan Vukelić ubijen je u eksploziji auto-bombe u banjalučkom naselju Starčevica, u neposrednoj blizini MUP-a Republike Srpske, 6. novembra 2007. Optuživao je za pljačku Slobodana Stankovića, vlasnika firme Integral Inženjering iz Laktaša, inače prijatelja Milorada Dodika, člana Predsjedništva BiH..

Atentat na vlasnika i glavnog i odgovornog urednika banjalučkih Nezavisnih novina Željka Kopanju izvršen je 22. oktobra 1999. u Banjaluci. Kopanja je nastradao od eksplozivne naprave postavljene ispod njegovog automobila. Uspio je preživjeti atentat, ali je izgubio obje noge. Osmog augusta 2016. Kopanja je preminuo u 62. godini, zasigurno i zbog posljedica atentata.

Istragu je vodio čak i engleski Scotland Yard, ali bez uspjeha.

Generalni direktor osiguravajućeg društva “Jahorina” Risto Jugović ubijen je 10. marta 2002. ispred porodične kuće na Palama. Tri dana prije smrti Jugović je u Banja Luci održao konferenciju za novinare na kojoj je objavio da će biti ubijen i da se protiv njega s najviših nivoa vlasti u Republici Srpskoj vodi „”hajka“, da je izložen konstantnim političkim, policijskim i medijskim pritiscima.

Dva ubistva koja su naročito uzburkala duhove u BiH su ubistva mladića Dženana Memića u Sarajevu i Davida Dragičevića u Banja Luci. Davidov otac Davor Dragičević je podigao desetine krivičnih prijava protiv ljudi u političkom vrhu Republike Srpske. On je prikazao snimak mrtvog sina i po brojnim posjekotinama na tijelu očito je da se radilo o nasilnoj smrti.

U Banja Luci su se održavali stalni masovni protesti građana i traži se pravda za Davida.

U Sarajevu se čeka presuda za ponovljeni postupak za izmišljenu sabraćajnu nesreću. Navodni krivci, romska porodica Ljube Seferovića prvo je oslobođena, pa je postupak ponovljen po naredbi višeg suda.

Dženanov otac Muriz Memić optužio je glavnu tužiteljicu Dalidu Burzić za prikrivanje dokaza i vođenje postupka u krivom smjeru. Memić iznosi tvrdnje da je njegovog sina ubio neko politički moćan, zbog čega je došlo do loše i nezakonito vođene istrage, pa onda i do otvorene pobune građana. Na ovom predmetu je u dvije godine radilo devet tužilaca, uključujući i glavnu tužiteljicu Dalidu Burzić.

U slučaju ubistva sarajevskih policajaca Adisa Šehovića i Davora Vujinovića istraga nije otišla dalje od onoga što je javnosti predočeno na samom početku – da su policajci prilikom patrole naišli na kradljivce vozila koji su ih usmrtili. Istraga se i dalje vrti oko automafijaša, ali do danas nema nikakvih konkretnih saznanja.
I ubistvo Lena Bijedić šokiralo je BiH. Istraga zasad ne daje konkretne rezultate, pa ni danas ne postoji osoba osumnjičena za ovaj zločin.

Veliki broj detalja oko ubistva ove Mostarke danima je curio, a u javnost su dospjeli i detalji koje su zabilježile nadzorne kamere na objektima pored kojih je Lana Bijedić prošla kobnog dana.

Ona se, podsjećamo, 6. Oktobra 2019. udaljila od svog doma u naselju Sjeverni logor, kazavši da ide s prijateljicom na kafu. S obzirom na to da se nije vratila u očekivano vrijeme, kao i da je bio isključen njen mobilni telefon, majka je iste večeri prijavila nestanak.

Koji sat kasnije ribar, koji redovno odlazi na rječicu Studenčicu, uočio je tijelo u vodi, koje su kasnije izvukli pripadnici GSS-a.
Koliko inspektori ne znaju u kojem smjeru da rade ili namjerno skreću dokaz je i nemali broj građana Sarajeva koji je ostao iznenađen kada su im pripadnici MUP-a KS zakucali na vrata i uručili poziv da se jave u Policijsku stanicu, jer su navodno svojim automobilima bili u blizini, ili prolazili, nedaleko od mjesta ubistva Lane Bijedić.

Iznenađenje građana je veće, jer neki od njih uopće nisu bili u tom području, a na insistiranje da objasne zašto su ih pozvali inspektori MUP-a KS kazali su da rade po depeši i zahtjevu MUP-a ZHK!?

Način na koji roditelji traže pravdu za svoju ubijenu djecu, protestima i otvorenim optužbama tužilaštva, pokazao se vrlo efikasnim i uzdrmao temelje vladajućih političkih oligarhija. Nažalost, konkretnih pomaka još nema.

Sva ova ubistva mogu se tretirati kao državni terorizam, jer država nije dovoljno uradila da pronađe krivce ili korumpirani službenici nisu htjeli uraditi svoj dio posla.