Od masakra na Kapiji prošle 23 godine: Ugasili 71 život, a i dalje uživaju u slobodi

U Tuzlanskom kantonu danas je Dan žalosti. Učenjem Fatihe, minutom šutnje i polaganjem cvijeća na Slanoj banji u Tuzli, te okupljanjem na Kapiji počelo je komemorativno obilježavanje 23. godišnjice masakra na Kapiji i ubistva 71 mladića i djevojke, javlja Anadolu Agency (AA).

Prije 23 godine, granatom ispaljenom s položaja Vojske Republike Srpske s planine Ozren, ugašen je 71 mladi život, dok je više od 200 civila ranjeno. Prosječna dob ubijenih bila je 24 godine.

Ovaj datum je u bivšoj državi slavljen kao Dan mladosti. Zbog toga je centar grada bio pun mladih ljudi, koji su željeli iskoristiti prvi sunčan dan nakon niza kišnih i barem na nekoliko sati u vrtlogu ratnog ludila “živjeti normalno”.

Radost i mladost prekinuti su padom granate u 20.55 sati, a zamijenili su ih neizbrisiva tuga i smrt. Oni koji su preživjeli masakr na svoj se način bore sa strašnim posljedicama, kako fizičkim, tako i psihičkim.

Jedan od ubijenih bio je i 20-godišnji Asim Slijepčević zvani Asko, koji je otišao na Kapiju da se vidi s prijateljima. Te se večeri nije vratio kući, a i 23 godine poslije za njegovu majku Esmu ne postoje riječi utjehe.

“Sve ove godine čovjek smatra da vrijeme rane liječi, međutim, svake godine nam je sve teže, posebno na ovaj dan. Sve slike se vraćaju i rane se otvaraju. Sve teže podnosimo, a roditelja je sve manje. Kada se okupljamo, vidimo ko fali”, ističe Esma Slijepčević, majka ubijenog Asima.

Za krvoproliće u centru Tuzle pravosnažno je osuđen samo Novak Đukić, komandant Taktičke grupe Ozren Vojske Republike Srpske, koji je 25. maja 1995. godine naredio artiljerijskom vodu da iz topova granatira grad Tuzlu.

No, umjesto iza rešetaka, Đukić se slobodno šeće Srbijom. S vremena na vrijeme, kada se približe više puta otkazivani i ponovo zakazivani novi termini ročišta u Beogradu na kojem bi se trebalo razmatrati preuzimanje izvršenja 20-godišnje zatvorske kazne, ovaj zločinac “završi u bolnici”, uprkos medicinskim vještačenjima koja su potvrdila da je sposoban pratiti suđenje.

Hilmo Bučuk, čija je kćerka Lejla sa nepunih 17 godina također poginula na Kapiji, smatra da je pravosuđe Bosne i Hercegovine izigralo porodice ubijenih.

“Mislim da su glavni krivci za Đukićevu slobodu i slobodno šetanje Beogradom Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine. Da je to tako sve me više uvjeravaju i posljednji slučajevi Memića, Dragičevića i one dvije djevojke. To mi govori da su sud i tužilaštvo izgubili sav renome i ugled, ne samo kod nas žrtava, nego i kod većeg broja stanovništva Bosne i Hercegovine”, navodi Bučuk.

Jasmin Imamović, gradonačelnik Tuzle, slaže se s tvrdnjama da je bh. pravosuđe zakazalo u ovom slučaju, jer nije smjelo dozvoliti Đukiću da pobjegne. Imamović također poziva srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića da reaguje i da doprinese djelimičnoj satisfakciji za najveću tuzlansku ranu.

“I za sto godina ljudi će se pitati ‘Kako to uhvatili zločinca pa ga pustiše?’. To ne može proći i tu neko mora odgovarati. Neko ko ga je pustio. Kako se to moglo dogoditi da izađe iz suda i nestane? Probajte vi nestati državnim organima, pa ćete vidjeti da je to nemoguće. I drugo, odgovornost Srbije. Ne znam šta to treba Srbiji da ga ne izruče. Kako zamišljaju mir, povjerenje i pomirenje? Što im to treba? Zašto predsjednik Republike Srbije Vučić (Aleksandar, op.a) naprosto ne izruči Đukića jer je pravosnažno osuđen za strašni ratni zločin”, pita Imamović.