Novinarskim udruženjima: Nemojte nas braniti, lijepo vas molimo!

Na brdu iznad plaže Omaha, na obalama Normandije u Francuskoj, nalazi se groblje savezničkih vojnika koji su poginuli tokom akcije “Iskrcavanja na Normandiju”. Na tom mjestu je sahranjeno 9.386 savezničkih vojnika. Većina njih je prešla okean, kako bi, kao saveznički vojnici, suprostavili se fašizmu koji je godinama razarao Evropu, cijeli Svijet. Prva stvar koja čovjeku padne na pamet je: šta bi bilo sa čovječanstvom da se ljudi nisu suprotstavili neljudima? Da li bismo mi sada bili tu gdje jesmo? Koji nivo pakla bi bio ovaj svijet da nije bilo otpora?

Milioni ljudi na ovoj planeti su tokom Drugog svjetskog rata bili spremni dati svoj život u borbi protiv fašizma. Tako je fašizam pobijeđen. Nažalost , nije uništen i borba protiv fašizma traje i danas. Dok vi sjedite, vozite, idete na posao, uspavljujete svoju djecu… Sve to vrijeme postoje oni koji svojim radom skreću pažnju na fašizam oko nas. Upozoravaju na opasnosti koje on donosi. Otkrivaju njihove namjere. Težak je to posao. Često opasan po život. U našem društvu je fašizam postao opšte mjesto. Često ga ne primjećujemo. Osjetimo tek kada zakuca na naša vrata. Postao je toliko običan da se više ne smije fašistima reći da su fašisti, jer time ugrožavamo njihova ljudska prava. Danas je manje opasno biti fašista nego novinar, na primjer.

Kada si novinar koji obavještava javnost da živimo u fašizmu, da nas vode fašisti, da nas liječe, da nam uče djecu…, tada dođeš u situaciju da te nazivaju plaćenikom, izdajnikom ili, kako oni to zovu u svojim krugovima, presstitucijom. Tada ti se zatvore sva vrata javnih(!) institucija. Ne možeš kao novinar prisustvovati novinarskim konferencijama, ne možeš dobiti informacije koje bi po zakonu morale biti javne, svaka šuša ima pravo da te vrijeđa, da ti prijeti, da te tuži, iako dobro zna da je tačno to što si objavio… Pa čak i da te prebije, do smrti ako želi…

Kolege novinari, vrlo rijetki doduše, koji tokom svoga rada pišu o korupciji, kriminalu, fašistima na vlasti i oko nje, svakog dana su na udaru. Za njih nema mjesta u javnim medijima, za njih nema funkcija u esnafskim udruženjima ili na izborima za naj… ovo-ono. Njih nerado zovu na novinarske zabave, na okupljanja po turističkim destinacijama, za švedske stolove gdje se krkaju razne delicije za koje ne znamo ni kako se zovu… Radije se pozivaju političari preko kojih organizatori eventa sebi sređuju male usluge i povlastice.

Novinarima koji se suprotstavljaju fašizmu zabranjen je ulazak u skupštine. Njima otvoreno kažu da neće dobiti informaciju ili izjavu. Svi oni koje mi plaćamo imaju pravo da određuju da li takvi novinari imaju pravo da pišu o kriminalcima i fašistima na vlasti, javnim ustanovama i preduzećima. Ali, sve to je sastavni dio borbe protiv zla. Navikne čovjek na to. Ali, boli kada te izdaju oni koji bi trebalo da su te branili kada si bio na meti fašista. Kada su te proganjali. Kada su ti prijetili. Tada su oni koji su trebali da ih brane hodali po svijetu, predstavljali se kao zaštitnici novinara, borci za ljudska prava…, prodavali naše živote za svoje beneficije i vrlo lagodan život.

Pojedinci i udruženja koji osuđuju novinare koji rade u takvom okruženju, bez ikakvih prava na zaštitu i poštovanje, uz to se još podanički dodvoravaju tim političarima, ne samo da dokazuju kako su na tim pozicijama isključivo zbog vlastitih interesa i beneficija nego i potvrđuju vlastitu krivicu za nepodnošljiv položaj novinara u ovoj državi.

Koga takvi štite? Šta su oni svih ovih godina uradili za novinare?

Ništa. Nikada nije bilo teže biti novinar. Nikad nije bilo više zaštitnika novinarskih sloboda i manje slobode za novinare.

Nemojte nas više štititi jer što više para vi uzmete za našu zaštitu, to je nama sutra gore. Najbolje je da se ugasite, jer je više štete nego bilo kakve koristi od vas!