Nizozemska isplatila 8,7 miliona eura srodnicima žrtava genocida u Srebrenici

“Moja kćerka je prikupila sve papire, ja nisam mogla”, kaže Hava Gluhić, čijeg su muža Sabahudina Gluhića ubile srpske snage u genocidu u Srebrenici u julu 1995. godine.

“Trebala sam obilaziti razne ustanove. Jer treba ti vjenčani list, ali da bih ga izvadila, pitaju te za što ti treba. Isto i za rodni list. Uvijek moraš da objasniš sve i onda ti to postane previše”, kaže ona.

Za Gluhićevu, jednu od žena iz Udruženja “Majke enklave Srebrenica i Žepa”, proces traženja odštete počeo je prije 15 godina, kada je to udruženje prvi put podnijelo tužbu protiv države Nizozemske. U tužbi se tvrdi da holandski mirovni bataljon smješten u bazi UN-a u Potočarima u blizini Srebrenice nije uspio zaštititi Bošnjake od ubijanja.

Muž Gluhićeve radio je kao snimatelj u bazi UN-a, te je trebao biti evakuiran skupa sa holandskim vojnicima, ali je umjesto toga prognan iz baze. S obzirom da se njegovo ime nalazilo na spisku Bošnjaka u bazi UN-a koju je sastavio Crveni križ, ona nije morala prikupljati dodatne dokumente.

Za Gluhićevu je proces bio poprilično brz. Nakon što je potpisala sporazum, dobila je odštetu u roku od nekoliko dana. Za mnoge srodnike srebreničkih žrtava ne radi se o primljenom novcu, nego više o priznanju koje dobivaju zbog ove odštete.

“Ne može ništa na svijetu mojoj djeci nadoknaditi oca. Jer kad su moja djeca bila manja i kad vide da neko nekog zagrli, pitali bi: ‘Mama, kad će naš babo doći da nas zagrli?’”, govori Gluhićeva.

“Ne postoji novac koji ti neko može dati da plati nečiji život. Ali odgovornost koju su Holanđani preuzeli znači mnogo. Niko do Holanđana nije priznao da je kriv”, dodaje ona.

“Šansa za preživljavanje deset posto”

Vrhovni sud Nizozemske je u julu 2019. godine presudio da je Nizozemska djelimično odgovorna za smrt oko 350 bošnjačkih muškaraca koji su potražili sigurnost u bazi UN-a u Potočarima, ali su zatim predati snagama Vojske Republike Srpske (VRS) 13. jula 1995. i kasnije ubijeni.

Sud je naveo da je Holandski bataljon postupao nezakonito, jer su znali da se muškarci nalaze u ozbiljnoj opasnosti da budu napadnuti ili ubijeni. U presudi se procjenjuje da bi, u slučaju da im je bio dozvoljen ostanak u bazi UN-a, oni imali deset posto šanse za preživljavanje.

Ta je presuda značila da će udovice žrtava dobiti odštetu od 15.000 eura, a drugi preživjeli srodnici po 10.000 eura.

U junu 2021. godine Nizozemska komisija za naknadu štete Potočari otvorila je ured u Sarajevu, kao i internetsku stranicu putem koje srodnici mogu predati svoje zahtjeve za odštetu.

Prema najnovijim brojkama dobijenim od Ministarstva odbrane Nizozemske, predato je više od 6.000 zahtjeva za naknadu štete. Do novembra je dodijeljena odšteta za 852 zahtjeva, dok je više od 600 njih odbijeno. Svi drugi zahtjevi su u procesu rješavanja, javlja BIRN.

Ukupni iznos od 8.661.914 eura isplaćen je srodnicima žrtava do novembra, navode iz Ministarstva odbrane.

Prema Komisiji, u prosjeku je četiri do pet srodnika svake žrtve apliciralo za naknadu štete.

Važnost “Frankenove liste”

Nije sasvim jasno zašto je Vrhovni sud Nizozemske došao na ideju o broju od 350 žrtava. To je zasnovano na procjeni, a ne na potpunim podacima.

Najveća grupa ljudi koji imaju pravo na odštetu jesu srodnici bošnjačkih muškaraca čija su se imena nalazila na takozvanoj “Frankenovoj listi”. Ta je lista sačinjena 12. ili 13. jula od Holandskog bataljona po naredbi majora Roberta Frankena, a uključuje otprilike 250 imena Bošnjaka koji su se nalazili unutar baze UN-a.

Međutim, neki stariji muškarci nisu registrirani, a neki su ljudi odbili da se njihova imena stave na listu jer su se bojali da bi lista mogla biti predata Vojsci Republike Srpske. Na “Frankenovoj listi” se također nalaze i neki ljudi koji su preživjeli.

Zbog toga što lista nije bila potpuna, Nizozemska komisija za naknadu štete Potočari naručila je izradu studije kako bi stekla jasniji uvid u broj i identitet muškaraca obuhvaćenih presudom Vrhovnog suda.

Sačinjena je i nekolicina drugih spiskova Bošnjaka koji su se nalazili unutar baze UN-a, i to lista Crvenog križa, kao i liste koje su sastavili Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine i policija u Federaciji.

Nakon genocida u Srebrenici, Hava Avdić je od svog djeda saznala da je njen brat Mubedin, koji je u to vrijeme imao 20 godina, bio na jednom od tih spiskova.

“Mi nikad nismo saznali kako je došlo do toga da on pravi taj spisak. Ali moj brat je na tom spisku, tako da, što se njega tiče, mi nismo imali potrebu dokazivati da je bio tamo 13. jula”, kaže Avdićeva.

Zajedno s majkom i mlađim bratom aplicirala je za naknadu štete za svog brata Mubedina i oca Muniba. Međutim, njen se otac nije nalazio na istoj listi.

Porodici je potvrđeno da je Komisija zaprimila njihove dokumente i da će zahtjev za odštetu odobriti ili odbiti u roku od šest mjeseci.

“Također je moguće da se neko ne nalazi ni na jednom od tih spiskova”, kaže Sylvia Wortmann, predsjedavajuća Komisije.

“To ne znači automatski da će zahtjev biti odbijen. Mi istražujemo svaki slučaj, posebno kada je osoba posljednji put viđena živa u Potočarima”, pojašnjava ona.

Komisija tada traži dodatne informacije i izjave dva svjedoka.

“Vi ne morate dokazati da je neko bio u bazi, ali morate učiniti da to izgleda vjerovatno”, kaže Wortmann.

Činjenica je da se za naknadu štete prijavljuje daleko više ljudi od očekivanog. Prema dodatnom istraživanju i procjenama koje je izvršila Komisija, procjenjuje se da je maksimalno 500 muškaraca moglo biti u bazi UN-a u popodnevnim satima 13. jula, a broj je vjerovatno i manji.

Ali broj zahtjeva za odštetu koji su upućeni Komisiji ukazuje da je bilo oko 2.100 žrtava. Pa, šta je pošlo pogrešno?

“Ništa”, kaže Wortmann.

“Apsolutno ništa. Pretpostavljam da ljudi podnose zahtjeve za odštetu čak i ako njihov srodnik nije bio unutar ograde baze Dutchbata. Jer, to je također i vid priznanja koje ljudi traže. Oni imaju nadu, ali u ovom slučaju mi ne možemo pružiti to priznanje, a ljudi sami proizvode vlastito razočarenje.

“Sjećam se slučaja jedne žene koja je izgubila muža i četvoricu sinova. Svi su oni pobjegli u šume [izvan Srebrenice] i vjerovatno su tamo ubijeni. Mi moramo odbiti taj zahtjev, što je zbilja potresno. To nije nešto što lako zaboravljam. Jer moram potpisati svih pet odbijenica. To ima ogroman utjecaj na tu ženu, a također i na nas. To je posao, naravno, ali je i bolno za nas”, objašnjava Wortmann.

Iako Komisija ne prati sve tačne razloge odbijanja, može potvrditi da je velika većina odbijenica izdata zato što žrtva ne spada u posebnu kategoriju ustanovljenu odlukom Vrhovnog suda. Wortmann naglašava da se ljudi trebaju pripremiti i provjeriti uvjete prije slanja zahtjeva.

“Mogli smo olakšati sami sebi i koristiti samo ‘Frankenovu listu’”, kaže ona.

“Ali, mi znamo da te liste nisu potpune. Zaista nam je važno da odštetu damo onima koji bi je trebali dobiti sukladno presudi Vrhovnog suda. To je ispravna stvar. Ali koristeći ovaj pristup, kompliciramo stvari i za sebe i za srodnike”, kaže Wortmann.

Unutar ili izvan ograde

Bilo je nekih kritika, jer je više od 20.000 Bošnjaka iz Srebrenice željelo pronaći utočište u bazi Holandskog bataljona, ali im je bio zabranjen pristup, te su morali ostati s druge strane žičane ograde.

Procjenjuje se da je među njima bilo od 600 do 900 muškaraca. Većina ih nije preživjela genocid, ali za srodnike ove grupe nema naknade štete.

Za državu Nizozemsku sve se svodi na to “ko je bio u bazi, a ko je bio izvan te baze”, kaže Avdićeva.

“Moj amidža je bio iza te žice, ali je ostao u Potočarima i nađen je [mrtav] tu. Međutim, žica je relevantna Holanđanima da kažu ko je žrtva, a ko nije”, kaže ona.

“Slažem se, toliko je bilo malo ljudi [u Holandskom bataljonu] da nisu mogli da nas zaštite”, navodi Gluhićeva.

“Ali su onda trebali da priznaju deset posto krivice za sve [Bošnjake koji su pokušali da nađu utočište u bazi]. To mi je najteže palo, jer mi smo svi skupa bili.”

Nakon što je Gluhićeva dobila naknadu štete, kaže kako joj bilo teško da to kaže svojim prijateljicama koje je nisu dobile.

“Bila me je sramota i izvinila sam im se”, kaže ona.

Ostaje i dalje nezadovoljstvo odlukom Vrhovnog suda da je država Nizozemska samo deset posto odgovorna za Bošnjake koji su uspjeli ući unutar baze.

“Nije više nikome do novca, nego je samo svako uvrijeđen što nije priznato da su krivi za sve deset posto. To je razlog razočarenja kod naših žena”, dodaje Gluhićeva.

Avdićeva naziva presudu Vrhovnog suda “čistim vrijeđanjem” i “igrom s nama koji smo preživjeli i pokušavamo poslije toliko godina ostati dostojanstveni”.

“To je vrlo mučno”, priznaje Wortmann.

“Ali Holandski bataljon nije mogao garantirati higijenske uvjete, hranu i vodu za te osobe, te je u jednom trenutku odlučeno da se ne pušta više ljudi u bazu UN-a.

“Vrhovni sud je odlučio da je država Nizozemska bila odgovorna samo za ono što se desilo u prostorijama Holandskog bataljona. Morala se povući linija, a ograda je bila ta linija. To je surovo, ali ako ljudi ne smatraju da je to ispravno, nije do nas. To je odluka Vrhovnog suda. Unutar granica te odluke mi, kao komisija, pokušavamo učiniti ono što je pravedno”, kaže ona.

Prvobitno Hava Avdić nije željela aplicirati za odštetu.

“Smatrala sam nekako da ja lično izdajem mog oca i brata, da ih prodajem. Kroz tu naknadu, [Holanđani] na neki način plaćaju za tu zadnju kap nade, energije, ponosa, i završavaju svoju obavezu i dug prema nama”, objašnjava ona.

“Međutim, kada sam dublje razmislila, ako ti neko da priznanje da ti je dužan nešto, samim tim je i kriv. Meni to samo znači da su oni krivi”, kaže Avdićeva.

Srodnici još uvijek mogu podnijeti zahtjev za naknadu štete do 15. juna 2023. godine. Prema Komisiji, ne postoji maksimalni budžet za potraživanja, a novac će dobiti svako ko ima pravo na njega.