Niko u Holandiji ne može proizvesti meso kao mi, ali, nažalost…
Koji kontrasti, prva je pomisao nakon što smo putujući iz Neumskog zaljeva prema unutrašnjosti naletjeli na stado ovaca.
Dolje uz more kuća na kući, uske uličice, pokoji automobil, ispred rijetkih otvorenih kafića isto tako rijetki gosti u zaklonima od bure hvataju zrake zimskog sunca, piše Večernji list.
Ni traga od onog ljetnog krkljanca. Sve je tiho i mirno, a gore, nepunih šest, sedam kilometara od plaža, u zimskom snu oveće stado ovaca i pastir, samo mu nedostaje frula.
Znajući da i pastiri nisu što su nekada bili, susretljivi i blagoglagoljivi, jer nestankom stada i oni gube nekadašnje navike, krećemo prema stadu, a razgovor ide sam po sebi. Imali smo sreće jer Ivica Glavinić iz Babina Dola od one je stare pastirske “fele” koja o svemu ima svoj sud, a ne samo o stadu, pa priča kreće sama po sebi:
“Nešto se mora raditi, od nečega se mora živjeti, ali ovo je uz posao dodatno zanimanje pa se može nekako, kombinira se. Međutim, situacija je jako loša. Nema življa, nema stoke. Ne može je ni biti jer čim nema naroda, ne može biti ni nje! Nema ljudi i to je najveći problem, nema radne snage, ničega”, kao iz rukava poče Ivica pa na opasku – može li se prodati nastavlja: “Može se prodati, ako su ispravni janje i meso, nije nikakav problem.
Dapače, domaće se sve više traži”, kaže Ivica, pa na primjedbu kako uz šest kilometara u poraću izgrađene ceste nema novih kuća, rezignirano nastavlja: “A što će se praviti kad i u ovima nema ko živjeti!”. “Baš tako?”, pitamo ga. “Baš tako, nema ni u ovim kućama ko živjeti.
Trenutačno u našem selu ima pet, šest praznih kuća. Zašto da ih mladi ljudi prave? Pogotovo jer nemaju posla. To je najveći problem”. “Turizam?” “Ma, turizam je ništa, to su samo tri mjeseca, privremeno. Čim čovjek nema stalni posao, da mora svako jutro ići na posao i vraćati se te da ga nešto veže… to je jedina budućnost”, konstatira Ivica, a onda se vraćamo ovcama.
To je tema o kojoj Ivica priča blagim glasom. “Zadovoljan sam zdravljem stada, dobro je se izjanjilo. Potrebna je preventiva, treba ih pratiti, održavati… Ako se ne prati, nastaje problem. Ovdje bi se u zaleđu moglo imati stočnog fonda, ali to nitko ne podržava. Trebalo bi pomoći u proširenju, investicijama u gradnju staja… “Ima li divljih životinja?” “Ima, zalomi se nekoliko puta. Svake godine u jednom razdoblju dođe vuk.
Meni je dva-tri puta ulijetao u stado, ali, evo, nije ništa bilo. Divljih svinja ima puno, što je problem. Ne može se ništa saditi, jedino ograditi. Ima ih jako puno, što stvara strašan problem. U posljednje vrijeme dolazi i čagalj, iako on samo noću djeluje”. “Dakle, pravi kontrast, dolje obala i plaže, a ovdje divljina?” “Da, ali je zaleđe trebalo podržati. Tu bi se moglo sve proizvesti i u Neum plasirati čisto, uredno i zdravo.
Ne može nitko u Holandiji proizvesti meso kao mi ovdje u zaleđu, bilo svinjsko, bilo teleće, kozje, ovčje… Nigdje nema na kugli zemaljskoj onoga što ima ovdje, ali, nažalost…”. Tako zbori, očito je, u zaleđe zaljubljeni pastir Ivica. Razočaran je što drugi ne primijete da bi zaleđe moglo biti motor razvoja, a ne da umire…
