Ni Miloradu nije lako, draže bi mu bilo da može nazvati broj koji počinje s 036 ili 063

Politolog Davor Gjenero komentirao je za „Slobodnu Bosnu“ istup hrvatskog predsjednika Milanovića.

Najgore je kad telefoni utihnu – kaže Zoran Milanović, populistički, proruski predsjednik Republike Hrvatske. Zna što govori, jer u njegovu uredu međunarodnih telefonskih poziva uglavnom nema.

U Moskvi znaju da se njihovo ulaganje na predsjedničkim izborima pred nešto više od tri i pol godine isplatilo, da će Milanović ispadima, protueuropskom i antiatlantističkom retorikom odraditi svoje obveze prema od Amerike sankcioniranom rođaku i prijatelju iz Rosnefta, a da je Milanović dovoljno inventivan da mu ne moraju objašnjavati koje se provokacije i opstrukcije od njega očekuju, kaže politolog Davor Gjenero.

Najgore je kad telefoni utihnu

U memoriji njegovog telefona, čini se, još su kontakti u Budimpešti, ali mađarska ga je predsjednica „spasila” neki dan, kad je bila jedina državnica koju je mogao nagovoriti da dođe u gradić kraj sela iz kojeg Milanovići potiču, na Sinjsku alku.

Zato, kad zazvoni telefon i na displeju se ispišu prvi brojevi +38751, gdje ćeš sreće veće, to je Dodik, a, kao što je naš junak rekao, najgore je kad telefoni utihnu. Ni Miloradu, naravno, nije lako, ni njemu ne dolaze telefonski pozivi s područja slobodnog i demokratskog svijeta. Teško je s Vučićem, koji na nj stalno galami i prijeti mu, a do Putina, koliko god mali Hazjajni bio ljubazan sa svojim vazalom iz Laktaša, ipak ne može previše često, jer on sad ima prečih briga nego što su Dodik i njegova paradržava na teritoriju BiH.

Ostaje samo uvijek dobro raspoloženi i srdačni Milanović, koji ionako nema s kim debatirati o globalnoj i regionalnoj politici, pa se veseli svakom Miloradovom pozivu.

Dodik kaže da će se do kraja godine sastati s dva “globalna lidera”

Pastoralu koja vlada u odnosima dvojice Putiovih vazala, formalnog Dodika, i neuspješno prikrivenog Milanovića, ne mogu narušiti Dodikove eskapade, što ih izvodi s gospodarom Vučićem, poput performansa u Prijedoru, mjestu početka Mladićeva genocida. Ne može je narušiti niti Dodikovo recentno pozivanje na Mladića kao moralni autoritet, iako je u vrijeme Mladićeve slave i počinjenja najtežih ratnih zločina, pa i genocida, ovaj bio tek ratni profiter i odazivao se na nadimak Mile Ronhil.

Jedan drugom ostaju utjeha

Milanović, kojeg niko nigdje ne pita za mišljenje, čiji je utjecaj na hrvatsku vanjsku politiku sveden na učestala sramoćenja Hrvatske zagovaranjem Putinovih stavova, kaže da je sa zanimanjem saslušao o nevoljama koje su snašle njegova „druga u osami”, pa se Milanović odmah odazvao Dodikovom upozorenju i žestoko napao Europsku uniju, euroatlantske partnere, a prije svega Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, koji dovode u pitanje održivost Dodikove separatističke politike.

Iako u njegovoj interpretaciji Daytonskog sustava ispada kao da je Dodik važan garant ustavnog poretka, ali i statusa Hrvata u BiH, jasno je da sliku ustavnog sistema BiH tako vide samo Dodikovi principali iz Beograda i Moskve, a znamo da je u Uredu Predsjednika Republike Hrvatske još uvijek valjana dogma o nepogrešivosti diktatora iz Kremlja.

Dodiku bi više vrijedilo da može okrenuti broj bez međunarodnog predbroja i da može nazvati broj koji počinje s 036 ili 063, pa da mu se na njega, kao nekad u nedavna dobra vremena, javi Dragan Čović.

Čović je racionalniji i mudriji političar od Milanovića, njegovi politički instinkti su izoštreni i on jako dobro zna da nije vrijeme za javljati se na pozive koji dolaze s Dodikova broja.

Unatoč Dodikovim nadama, to što jedan dokoni čovjek u poznim srednjim godinama u svojoj hvarskoj dokolici ima razumijevanja za njegovu muku, neće pomoći da se to razumijevanje pobudi i u njemu žuđenom partneru iz Mostara.

Dvojica osamljenika, Dodik i Milanović, odvojeni od matice Rusije, ostaju jedan drugom utjeha, a to njihovo međusobno tješenje evidentno je sve grotesknije, zaključio je Gjenero.