Tromp: Da je bošnjačka strana bila agilnija, Srbija ne bi prošla nekažnjeno u Hagu

U intervjuu za novinsku agenciju Patria Tromp govori o sudskim procesima pred Haškim tribunalom, ulozi politike u tim maratonskim suđenjima, govori o tome kako je moguće da Srbija prođe nekažnjeno premda je ratove devedesetih proizvela upravo Srbija, te iznosi svoje viđenje o tome koliko je inertnost bošnjačke politike iz Sarajeva doprinijela da dešavanja iz ratova devedesetih, kako kaže, ipak budu krivo zabilježena u historiji.

Izjavili ste da je kriminalni plan za ratove u Hrvatskoj, u BiH i na Kosovu osmišljen u Beogradu pod političkim vodstvom Slobodana Miloševića, a Radovan Karadžić, Ratko Mladić i drugi iz RS-a bili su ‘izvođači radova’ Beograda. Ako je to tako, kako je onda moguće da Srbija izbjegne presudu Haškog suda? Je li posrijedi utjecaj Srbije na Haški tribunal ili se radi o propustima tužilaštva? Je li uopće moguće politički utjecati na jedan takav sud?

– Kad sam ja 2006. godine počela raditi na svom istraživanju o nezavršenom sudskom procesu Slobodanu Miloševiću jedna od važnih smjernica koje je trebalo definirati su sudski procesi koji se bave masovnim zločinima. Pregled mojih saznanja o toj temi možete pročitati u prvom poglavlju u knjizi “Smrt u Hagu: nezavršeno suđenje Slobodanu Miloševiću” koju je objavila izdavačka kuća Sarajevo University Press. Ukratko, suđenja za masovne zločine su po nekoj najneutralnijoj definiciji uvijek politička suđenja jer se tu radi o političkim zločinima. Znači sudi se pojedincima jednog režima čija je politika dovela do masovnih kršenja ljudskih prava, do nasilja nad pojedincima i grupama, do oružanih sukoba i ratova u kojima se sistematično krši međunarodno humanitarno pravo. Zato je neminovno da se kod pojedinaca koji su optuženi za masovne zločine pri utvrđivanju kriminalne namjere dotiče srž kriminalnosti ideologije koja je oblikovala vojni, politički i kriminalni plan. Zato recimo u mojoj knjizi ja prvo pravim razliku između velikosrpske ideologije, Miloševića kao lidera svih Srba i momenta kad je njegov politički plan postao kriminalan.

‘FINANSIRANJE RATA U BiH’

Ako se sad osvrnemo na vaše pitanje o ulozi Beograda u ratu u BiH i Karadžiću i Mladiću kao ‘izvođačima radova,’ počeci stvaranja Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj 1990., kao i počeci stvaranje Republike Srpske u BiH od 1992. su momenti koje je tim Tužilaštva identificirao kao ključne momente kad Miloševićev plan za stvaranje postjugoslovenske države postoje kriminalan. Njegovu krilaticu “Svi Srbi u jednoj državi” je Tužilaštvo tretiralo kao jednu varijantu srpskog državnog projekta, nazivajući Miloševićevu idologiju “de facto Velika Srbija”, jer granice takve države bi se znatno uvećale s pripajanjem teritorija u Hrvatskoj i BiH, jer je Milošević insistirao na principu ‘samoodređenja naroda”, a ne na principu ‘samoodređenja republika’ kako su to željele i Slovenija i Hrvatska i BiH. Princip ‘samoodređenja republika’ je potvrdila i međunarodna komisija Roberta Badintera, što Milošević nikada nije prihvatio. Kriminalnost srpskog plana koje, planira, organizira i finansira Beograd je u tome da je on preko svojih ‘izvođača radova’ u Hrvatskoj i BiH stvarao RSK i RS tako da se prvo išlo na etničko razdvajanje srpskog od nesrpskog stanovništva na teritorijama gdje je bilo srpskog stanovništva. Međutim pošto je krajnji cilj bilo spajanje RSK i RS sa Srbijom, trebale su se osvojiti i teritorije tzv. koridora poput Posavine i Podrinja. Upravo tamo gdje je srpska strana imala teritorijalnih pretenzija, a gdje je većinsko stanovništvo bilo nesrpsko dogodili su se najstrašniji zločini. I ne zaboravimo, stvaranje RS putem zločina je plan osmišljen u Beogradu. U općini Prijedor počinju masovni zločini genocidnog karaktera već 1992. i oni kulminiraju u Podrinju u Srebrenici i Žepi u ljeto 1995. Kako je trebalo teći i kako je teklo to teritorijalno osvajanje je Skupština republike Srpske obznanila 12. maja u dokumentu nazvanom Šest strateških ciljeva, od kojih je prvi cilj upravo etničko razdvajanje srpskog i nesrpskog stanovništva na teritorijima na koje srpska strana polaže pravo i koji se potom nabrajaju u preostalih pet ciljeva.

Milošević i njegov režim su u potpunosti finansirali rat. Beograd je osnovao u sklopu Vojske Jugoslavije 30 i 40 kadrovski centar preko kojeg su svi oficiri i SVK (Srpska vojska Krajine) i VRS, imali dvostruku funkciju – jednu u VJ a drugu u SVK ili VRS. Svi ti bivši JNA pa onda VJ oficiri su od augusta 1990., tj. od vremena ‘Balvan revolucije’ u Kninskoj krajini dobivali benificirani ratni staž za ratne godine. Zamislite situaciju gdje se generalu Mladiću računaju ratne godine za ljeto 1991. kada kao JNA oficir naređuje napad i rušenje Kijeva, malog sela u Kninskoj krajini s većinskim hrvatskim stanovništvom. Ili za 1995. kada je glavni vojni komandant VRS snaga koje osvajaju Srebrenicu i potom ubijaju više od 8,000 Bošnjaka. Mislim da se treba isto tako naglasiti da je od samog početka postojanja RSK i RS svaki njihov ministar odbrane bio imenovan i plaćan od strane 30-og odnosno 40-og kadrovskog centra. O tome je vrlo detaljno svjedočio Milan Milanović Mrgud, pokazivajući svu dokumentaciju njegovog imenovanja i načina plaćanja. Svi oficiri VRS koji su proglašenim krivim za zločin genocida u Srebrenici su bili VJ vojnici. Lista dokaza o direktnom učešću Beograda je puno veća nego što može stati u jedan intervju. Spomenut ću samo dvije važne stvari o kojima se nije dovoljno puno čulo na Tribunalu. Prvo se tiče dokaza koji pokazuju da je Srbija odnosno Savezna Republika Jugoslavija (1992-2003) za sve vrijeme ratova u Hrvatskoj i BiH imala na terenu pripadnike svojih MUP i VJ snaga. Spomenut ću samo pripadnike 63. Padobranske jedinice VJ iz Niša i pripadnike paravojne jedinice Škorpiona koja je djelovala i u istočnoj Hrvatskoj i u području Trnova gdje je snimljena i ona okrutna egzekucija mladih zarobljenih Bošnjaka civila u Godinjskim barama. Lista direktnog prisustva VJ i MUP jedinica je povelika. Drugo se tiče dokaza koji govore o de facto moći koju je Milošević imao nad RS političkim vodstvom. O tome kolika je bila kontrola Miloševića nad Karadžićem je najbolje opisao britanski diplomata Ivor Roberts u svojoj knjizi “Razgovori s Miloševićem” kada je u pregovorima s Miloševićem o oslobađanju zarobljenih UNPROFOR-aca u junu 1995. godine od stane VRS, dobio od Miloševića obećanje da će biti oslobođeni. Roberts Miloševića pita kako da bude siguran da će i Karadžić to ispoštovati, Milošević odgovara da će mu poslati tu poruku odnosno naredbu preko Jovice Stanišića s jasnom porukom da ako to ne ispoštuje da će ga ubiti. Kao što znamo UNPROFOR-ci po posjeti Stanišića su pušteni na slobodu.

RS je preživjela rat i pomoću Daytona je opstala kao posebni teritorijalni entitet u BiH. Političke strukture RS se niti ne trude naći način da koegzistiraju s Federacijom s ciljem jačanja BiH kao suverene države, nego otvoreno zagovaraju njeno otcjepljenje i ujedinjenje sa Srbijom. Očigledno je da oni RS doživljavaju kao neku međufazu procesa kojem je krajnji cilj pripajanje RS Srbiji. Srbija na RS gleda kao na svoj jedini ‘ratni plijen’ iz ratova koje je vodila 1990-ih. Politički vrh Srbije javno govori o tome da je teritorij RS za njih važniji od Kosova i da će – što se Beograda tiče – bilo kakvo prekrajanje njenih granica uključivati i pripajanje RS Srbiji.

Nakon svega zvanični Beograd ipak kaže da je Haški sud politički sud, i da se tu sudilo samo Srbima? Šta ustvari Srbija demantuje? Šta je cilj zvaničnog Beograda? Jer, evidentno je da su ljudi ubijani. I da se nisu sami ubijali?

Kad Beograd kritizira Tribunal da je to politički sud, ta kritika sugerira da je Tribunal politički instrument onih sila koje su ga stvorile. Prema tom tumačenju su suđenja na Tribunalu nalik montiranim procesima kakve ih pamtimo iz Staljinova vremena. U mom traženju odgovora na pitanja o tipu sudskih procesa za masovne zločine došla sam do terminologije koja razlikuje političke, montirane, politizirane i trasformativne sudske procese. Što se termina političkih sudova tiče, osobito onih koji su osnovani da bi se sudilo pojedincima za krivičnu odgovornost za masovne zločine, onda svi takvi sudovi i sudski procesi koji se bave kriminalnom odgovornošću za masovne zločine su politički sudovi u nekom najneutralnijem smislu. Prema toj definiciji suđenja pojedincima koji su bili dio zločinačkog plana, bilo kao političari koji su ga artikulirali ili kao vojni ili policijski izvršioci tog plana, će uvijek na neki način biti političko suđenje. Konkretno, mnogi od pojedinaca kojima se sudilo na Tribunalu su bili predstavnici državnih institucija i u tim pozicijama su bili dio režima koji je prihvatio zločine kao sredstvo postizanja geopolitičkih ciljeva. Montirani sudski procesi su suđenja čiji je ishod poznat još od prije početka suđenja. To su suđenja kojima nije cilj pravedna presuda nego oni se obraćaju publici izvan sudnice, šaljući poruku prijetnje i straha svima koji ne održavaju režim. Ovakva suđenja instrumentaliziraju pravnu formu u političke svrhu tj. u eliminiranje protivnika i kritičara režima na vlasti. Engleski naziv za montirane procese ja ‘show trial’, što sažima suštinu poruke koju ovakvi sudovi trebaju prenositi javnosti koja ih prati. Ja sam u svom istraživanju prihvatila kao radnu definiciju termin ‘trasformativni sudski proces.’ To su suđenja za političke zločine koja se kreću negdje između pravnog i političkog, jer svojom javnom formom tj. preko suđenja pojedincima za političke zločine izlažu pred javnost prošle i trenutne političke probleme i time pomažu društvu da shvati što se dogodilo i zašto. Recimo legalnost i legitimnost osnivanja Tribunala od 1993. je bila osporavana od strane Srbije. Od prvih podnesaka odbrane još u slučaju Duško Tadić, odbrana svakog optuženika srpske strane je potencirala to pitanje. Slobodan Milošević je tvrdio da ne priznaje Tribunal jer negovo osnivanje nije izglasala Generalna skupština UN već ga je stvorilo Vijeće sigurnosti UN-a, tj. političko tijelo kojeg predstavljaju pet najmoćnijih svjetskih država. Tužilaštvo je na to odgovorilo dugim podneskom, u kojem se navodi kako je legitimitet i legalnost Tribunala potvrdio i prihvatio sam Milošević kada je u decembru 1995. potpisao Daytonski sporazum skupa s Alijom Izetbegovićem i Franjom Tuđmanom. U nekoliko tačaka Daytonskog sporazuma se sva tri potpisnika obavezuju na suradnju s Tribunalom. Iako ja smatram da je transformativna funkcija Tribunala imala puno pozitivnih efekata, njegov legitimitet je uzdrman najviše od strane žrtava koje su poslije godina čekanja na pravomoćne presude, iscrpljene od čekanja i razočarane ne samo presudama nego i činjenicom da je Tribunal iz nekih razloga štitio interese Srbije preko pravno neutemeljenog i neopravdanog pristanka na zaštitu dokumenata. To je utjecalo na konačni ishod haške pravde i haške istine o prirodi ratova iz 1990-ih, koja će znatno pridonijeti argumentaciji srpskih apologeta i poricatelja srpskih zločina i uloge Srbije u genocidu u BiH.

‘POLITIZIRANJE SUDSKIH PROCESA’

Na kraju se treba posvetiti pažnja i politiziranju sudskih procesa. Politiziranje sudova i suđenja je uvijek štetno i nedopustivo i ta se politiziranja pokušavaju sakriti i poricati od strane onih koji ih politiziraju i sudova koji to dopuštaju. U politiziranje spadaju raznorazne skrivene intervencije iznutra ili izvana sudova, kojima se mimo sudskih procedura pokušavaju postići određeni ciljevi. U diskusiji o tom problemu, postoje oni koji kažu da su politički utjecaji na sudove neminovni i da ne postoji ‘pravni purizam’ jer svaki pravni sistem je odraz ideologije i političkog sistema svakog društva. Međutim, problem s političkim utjecajima na pravne procese je u tome da kad u javnosti izađu informacije o nekom konkretnom slučaju, Tribunal o tome šuti i to poriče, što narušava njegovu vjerodostojnost. Poslije izlaska u javnost o nedopustivim utjecajima na sudske procese poput onih koje su iznijeli sudija Frederik Harhoff i Christoph Flugge, predstavnici Tribunala nikada nisu niti pokušali objasniti o čemu se tu radi već se a priori odbija bilo kakva mogućnost političkih utjecaja na rad Tribunala. Mislim da je to neozbiljna odbrana jer ako se ikada otvore arhivi EU i Evropske komisije o pregovorima o suradnji Srbije i Hrvatske s Tribunalom možda ćemo doći do sasvim drugačijih zaključaka. Međutim za sada su ti arhivi zatvoreni od javnosti. Ja sam bila prije nekoliko godina na jednom simpoziju u Hagu kada je gospodina Brammertza netko iz publike pitao o političkim utjecajima. On je odgovorio da ih apsolutno nema, da bi pola sata kasnije napustio simpozij s riječima da se žuri u Brisel na sastanak u EU. Zar ne bi bilo bolje biti otvoren i objasniti kada i kako su neke odluke donesene. EU arhivi su puni materijala da pokažu o čemu se razgovaralo tamo i u kolikoj mjeri je bilo političkih utjecaja na Tribunal ili preko Tribunala na zemlje bivše Jugoslavije koje su izrazile želju da postanu članice EU. Poslije EU arhiva mislim da će najinteresentnije biti istražiti arhive USA i vidjeti kakvih je utjecaja s te strane bilo i koliko.

Ipak, ne treba se zaboraviti da je Srbija ta koja je od samog početka pokušavala pa na kraju uspjela ispolitizirati Tribunal u svoju korist. Recimo, kada je Sir Geoffrey Nice izašao u aprilu 2007. u javnost s podatkom da su na stotine stranica najvažnijih dokumenata iz državnih arhiva Srbije odnosno SRJ bili zaštićeni prema dogovoru Carle del Ponte i tadašnjeg ministra vanjskih poslova Srbije (tada Federacije koja se od 2003 do 2006 zvala Srbija-Crna Gora) Gorana Svilanovića iz maja 2003. godine. Srbija je to uspjela ispolitizirati u Tribunal preko Del Ponte koja je to tada prihvatila i od tada zaštita dokumenata iz Beograda postaje trajna praksa. Motiv Srbije je bio da sakrije od javnosti sve dokaze koji bi implicirali državu Srbiju u zločin genocida za što je bila tužena od strane BiH na međunarodnom sudu pravde (MSP) u Hagu još 1993. godine. I kad je 2007. MSP oslobodio Srbiju odgovornosti za genocid, bez da su sudije MPS-a imale uvid u zaštićene VSO dokumente, izlazi isto na vidjelo to da je po obnovljenom dogovoru ovaj put između Del Ponte i srpskog ministra Rasima Ljajića iz 2005. godine, bez uplitanja sudskog vijeća, Del Ponte je pristala na to, a da Srbija štiti po vlastitom izboru dokumente koja je potraživao Tribunal od javnosti i od drugih sudova i to po svom vlastitom izboru. Tu praksu je nastavio i njen nasljednik Serge Brammertz. Kao rezultat ovakvog politiziranja Tribunala, na tisuće i tisuće stranica koje je Srbija zaštitila od javnosti su sada nedostupni svim sudovima. Tužilaštvo Tribunala kao jedno od svojih velikih dostignuća spominje 3000 dosjea za zločine počinjene na teritoriji BiH predanih sudu u Sarajevu, ali pitanje je da li sarajevski timovi imaju pristup dokazima Tribunala preko njegovog nasljednika Mehanizma za međunarodne krivične tribunale. Uspjeh sarajevskih optužnica će ovisiti o spremnosti Mehanizma da dobije pristup materijalima koji su zaštićeni. To je vrlo osjetiljivo pitanje jer nitko ne zna točno koliko materijala je zaštićeno i po kojim pravilima Tribunala. Sarajevski timovi već neko vrijeme bezuspješno traže dokaze za genocid iz sudskog predmeta Zdravka Tolimira i Popovića i drugi da bi mogla voditi slučajeve za genocid. Međutim mnogi od potrebnih dokaza su nepristupačni. Svako sudsko vijeće ima pravo zaštite svjedoka i dokaza. Pitanje je na kojoj osnovi je Del Ponte štitila dokumente direktno s Beogradom. Odgovor na to treba vjerovatno tražiti u velikim diskrecionim ovlastima same funkcije Glavnog tužioca. Upravo ta moć Glavnog tužioca je stvorila prostor za politiziranje, jer dovoljno je bilo infiltrirati se u okruženju oko Glavnog tužioca da bi se mogao vršiti direktan utjecaj na odluke. Po svemu sudeći, izgleda da je to jedino Srbiji palo na pamet iskoristiti. I to je izgleda uspjelo.

Srbija je najbolje od svih svojih postjugoslavenskih država shvatila moć Tribunala i od prvog dana se svim silama trudila utjecati na njegov rad. Preko kontroliranja dokumenata koje je bila dužna dostavljati Tužilaštvu iz svojih državnih arhiva Srbija je tako štitila sebe pred MSP od optužbi za genocid u BiH. Time je isto tako kontrolirala povijesnu naraciju o svojoj ulozi u ratovima. Uspjeh koji je Srbija postigla je fascinantan i vrijedan divljenja. Po presudama Tribunala, ispada da je rat u BiH, bio građanski rat, jer su se zločini sveli na nivo RS i VRS. Srbije, odnosno povezanosti između pojedinaca iz Srbije preko udruženog zločinačkog poduhvata, nema niti u jednoj presudi optuženicima iz RS-a i VRS-a. Prema Tribunalu, Srbija nije bila umiješana u rat BiH, osim u jednom kratkom periodu od aprila kada je počeo rat do 19. maja 1992. kad je osnovana VRS. To je utvrđeno u prvoj presudi Tribunala, gdje se u presudi Dušku Tadiću navodi umiješanost Srbije u međunarodni oružani sukob. Niti jedna presuda ne kriminalizira velikosrpsku državnu ideologiju. Vojislav Šešelj, koji ju je otvoreno zagovarao, je oslobođen svake krivice za rat u Hrvatskoj i BiH, a presuđeno mu je samo za zločin nad Hrvatima u Hrtkovcima, znači na području Srbije. Samo zbog ovakvih presuda, što se Srbije tiče, politiziranje Tribunala preko kontroliranja dostavljanju i zaštite dokaza iz državnih arhiva, se isplatilo.

Je li sama bosanskohercegovačka strana mogla uraditi više u slučaju tužbenih procesa pred Haškim tribunalom? Kakva je bila uloga same BiH tokom ovih maratonskih suđenja za ratne zločine u BiH?

– Mislim da se sada sa sigurnošću može zaključiti da je BiH – za razliku od Srbije – postigla puno manje nego što se moglo postići i što su žrtve s pravom očekivale. Srbija je vrlo vješto odigrala ulogu najvećeg kritičara Tribunala, dok je u stvari sve vrijeme pokušavala izvući najbolje što je mogla za sebe, i u tome uspjela. Izvukla se za odgovornost za zločine genocida u BiH. S druge strane je BiH na čijem području je srpska agresija odnijela najviše života i za sobom ostavila velika razaranja pozdravila osnivanje Tribunala i u njemu vidjela veliki potencijal.

Bošnjaci, kao i kasnije Kosovari, su uvjereni da je svima toliko jasno i očito tko su žrtve, a tko agresori. Rijetko tko je od njih i pomišljao da bi ih Tribunal mogao razočarati. Jer oni su u Tribunalu vidjeli svoj spas i svog prirodnog saveznika. Zato još uvijek vlada nevjerica kod žrtava u BiH nakon presuda u kojima nema odgovornosti za zločine koja bi vodila u Beograd. Ja se često sjetim jedne posjete Bakiru Sadoviću, tadašnjem šefu kabineta predsjednika Izetbegovića u proljeće 2011. godine. U razgovoru o tome kako mogu završiti ova suđenja srpskim optuženicima zbog zaštite dokumenata on mi je rekao, da bošnjačka strana polaže velike nade u Tribunal, i da ga oni stoga ne mogu kritizirati. Ja se sjećam da sam mu odgovorila da ja to razumijem, ali da se prema Tribunalu ne mogu odnositi s nekritičnim obožavanjem kao da je riječ o ‘svetoj kravi.’ To je bilo samo tri godine nakon presude MSP i znači preostalo je bilo još sedam godina da identificira nove dokumente koji bi otvorili put k podizanju revizije. Još te 2011. se činilo kao da bošnjačka strana nije spremna preuzeti inicijativu niti za reviziju niti upotrijebiti političku liniju k UN-u i tamo postaviti pitanje odgovornosti Del Ponte za zaštitu dokumenata iz Beograda. Jer kako identificirati nove dokumente koji su završili na Tribunalu kada Tribunal od 2005. sistematski pomaže Beogradu da štiti od javnosti upravo te dokaze koji bi pokazali umiješanost srpskih državnih institucija u zločin genocida u BiH. Odgovore na ova pitanja bi najbolje mogli dati bošnjačkim članovima Predsjedništva Harisu Silajdžiću i Bakiru Izetbegoviću kao predstavnicima naroda koji je najviše stradao u ratu koji su po svojoj političkoj funkciji se mogli obratiti UN-u po ovom pitanju, što oni nikada nisu učinili. Što je još indikativnije, njihov predstavnik u Hagu je u bosanskim medijima govorio da nije istina da je Carla del Ponte štitila dokumenta.

U vrijeme mandata Alije Izetbegovića, tj. u prvim godinama poslije rata BiH je bila vrlo uspješna u suradnji s Tribunalom, koji je tada imao veliku legitimnost u BiH društvu. Vasvija Vidović, koja je bila prvi oficir za vezu s Tribunalom je na tu funkciju došla na osnovu svoje profesionalne reputacije sudije i pravnog savjetnika. Ona je sa samo nekolicinom svojih suradnika neumorno radila na otkrivanju tragova zločina i dostavljanju dokaza Tribunalu s terena i iz državnih arhiva BiH. Njena suradnja s prvim Glavnim tužiocima – Richardom Goldstonom i Louise Arbour – je bila iznimno produktivna s puno obostranog poštovanja. Dolaskom Carle del Ponte u ljeto 1999. godine se to sve mijenja. Tad više nema niti Vasvije Vidović u Hagu. Po dolasku Del Ponte se u Tužilaštvu stvara jedna klika oko nje, koja radi po svome. Ja ne znam, niti imam direktnih saznanja koja je uloga u svemu ovome bila nasljednika Vasvije Vidović na mjestu bošnjačkog oficira za vezu, jer ja u šest godina mog rada na Miloševićevom slučaju – od 2000. do 2006. godine – nisam vidjela niti uopće znala ko je bošnjački oficir za vezu. On nikada nije bio zatražio sastanak s Geoffrey Niceom koji je vodio taj slučaj. Sir Geoffrey često kao anegdotu spominje to kako ga je bošnjački oficir za vezu nagradio značkom za zasluge kada je radio kao tužilac na slučaju Kordić i Čerkez, dvojice bosanskih Hrvata osuđenih za zločine nad Bošnjacima u centralnoj Bosni, da bi ga taj isti oficir za vezu ignorirao dok je radio na slučaju Milošević. Sir Geoffrey se često šali o tome i svima govori da je po ponašanju bošnjačkog oficira za vezu izgledalo da je bošnjačkoj strani važnije od Hrvata napraviti veće zločince u BiH nego od Srba.

‘NEPRAVDA PREMA GENERALU DELIĆU’

Još jedna tema gdje je BiH propustila priliku izboriti se za pravdu za svoje građane na Tribunalu je presuda za ratne zločine ratnom komandatu Armije BiH generalu Rasimu Deliću. Tribunal za vrijeme mandata Carle del Ponte optužuje nekoliko Bošnjaka, među kojim je i general Rasim Delić, glavni komandant Armije BiH od 1993 do 1995. Del Ponte pošto poto želi optužiti predstavnike svih zaraćenih strana u BiH. Sudsko vijeće 2007. godine generalu Deliću izriče nepravomoćnu presudu od 3 godine minus dane provedene u zatvoru tokom suđenja. Ustvari ga sudije oslabađaju po svim točkama optužnice osim jedne, da je general Delić kriv jer nije kaznio po komandnoj odgovornosti počinioce zločina nad dvanaestoricom zarobljenih srpskih vojnika u selu Livade i Kamenica logoru. Njegov advokatski tim kojeg tad čine Vasvija Vidović i John Jones su se žalili na presudu uvjereni da će doći do oslobađajuće presude. Međutim, 16. aprila 2008. godine general Delić umire u svom stanu u Sarajevu samo nekoliko tjedana prije izricanja pravomoćne presude. U takvim slučajevima nepravomoćna presuda postaje konačna, i tako general Delić ulazi u ratnu povijest BiH kao ratni zločinac. Taj isti Tribunal 2013. oslobađa pravomoćnom presudom generala Momčila Perišića, načelnika generalštaba VJ od 1993. do 1998. U presudi između ostalog stoji da je Perišić samo izvršavao naredbe VSO-a, a kako nisu svi članovi VSO-a bili optuženi nije bilo moguće dokazati krivicu Perišiću. Da li je bošnjačka strana mogla preko svog ureda za veze u Hagu raditi na tome da se pored Miloševića optuže i druga dva člana VSO-a, odnosno Momir Bulatović i Zoran Lilić koji su kao članovi VSO-a bili kolektivni komandant VJ i jugoslavenskih oružanih snaga u ratu i u miru. Oni su bili ti koji su unapređivali generala Ratka Mladića prema preporukama generala Perišića za vrijeme rata u BiH. Inzistiranje Del Ponte na optužnicama po “etničkom ključu” je pridonijelo umjetno stvorenom ‘izjednačavanju krivice’ jer ovako ispada da su sve strane u ratu podjednako krive. Kriminalne istrage koje prate zločine trebale bi pratiti trag zločina i dokaza pa tek onda pisati optužnice, a ne prvo difinirati kvotu za svaku stranu u ratu, u ovom slučaju etničku skupinu, i po nekom slučajnom uzorku optužiti nekoliko pojedinaca da bi se zadovoljile statistike.

I na kraju, treba postaviti pitanje da li je bošnjačka strana mogla utjecati na Haške optužnice kad je u pitanju pravna kvalifikacija zločina genocida? Jer u haškim optužnicama za genocid ima puno nedosljednosti. Recimo, vrlo je mali broj političara koju su opće bili optuženi za genocid. Iz Srbije je to bio samo Slobodan Milošević, a iz RS su to bili Radoslav Brđanin, Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić, ali ona samo privremeno. Iz Srbije se samo Miloševiću sudilo za genocid i poslije njegove smrti nema puta do Beograda. Njemu se kao i Karadžiću sudilo za genocid i za 1992. i 1995. Međutim Karadžiću je presuđeno za genocid samo za 1995., tj. za Srebrenicu. Brđaninu se sudilo samo za 1992. na području Autonomne Republike Krajine (ARK) ali je u presudi oslobođen optužbi za genocid; Momčilu Krajišniku se sudilo samo za period od aprila do decembra 1992. ali je i po takvoj reduciranoj optužnici oslobođen optužbe za genocid; Biljana Plavšić je u pregovorima za priznanje krivice nadmudrila del Ponte tj. Tužilaštvo i uspjela izbaciti genocid iz optužnice. Nadalje, kao što je poznato, Tužilaštvo je za zločin genocida teretilo desetak oficira VRS, koji su svi od reda bili detaširani u VRS prema odlukama VSO-a za što se koristio 30. kadrovski centar VJ, kojem je kao general VJ komadat bio Ratko Mladić. Niti u jednoj od njihovih optužnica niti presuda se oni ne povezuju s VJ i Beogradom. Ovako se genocid završio na nivou BiH, odnosno RS. Od političara iz RS su svi osim Karadžića oslobođeni od optužbi za genocid. Povezanost zločina genocida u BiH i Beograda je išla samo preko optužnice Slobodana Miloševića, ali Karadžićevoj presudi 2016. sudije presuđuju da Tužilaštvo nije dokazalo da je Milošević bio dio UZP-a kojem se Karadžića tereti za zločine u BiH. To je isto potvrđeno u pravomoćnoj presudi 2019. Kako bi ove presude bile drugačije da je kojim slučajem Miloševiću bilo suđeno u spojenom postupku zajedno s drugim članovima VSO-a i s generalom Perišićem, pa se nakon njegove smrti nastavilo suditi njima. Ovako je more nevjerovatno važnih dokaza iz Miloševićevog suđenja ostalo neiskorišteno.

Ko je sve zakazao iz BiH. Je li struka uopće mogla raditi bez podrške institucija?

Moj posao na Tužilaštvu u timu za istraživanje političkog vodstva je zahtijevao česta putovanja u Beograd, gdje sam između ostalog radila na pristupu državnim arhivima za potrebe suđenja Slobodanu Miloševiću. Tokom tog rada sam upravo ja došla do VSO i drugih važnih dokumenata. No tek nakon oslobađajuće presude Srbije za genocid na MSP sam počela bolje pratiti reakciju BiH na ove pravne procese i došla do vrlo uznemirujućih saznanja. Ponašanje Srbije u suradnji s Tribunalom, osobito njene pokušaje kontroliranja dostavljanja dokaznog materijala Tribunalu, je bilo uvjetovano s jedne strane obavezama preuzetim s potpisivanjem Daytonskog sporazuma i nastajanja da se pozitivnom ocjenom suradnje Srbija korak po korak približava članstvu u EU. S druge strane Srbija je trebala zaštititi svoje interese na MSP gdje je mogla biti presuđena za genocid u BiH. Države imaju veliku moć u međunarodnom sistemu država. To znači da jedna država ima veću moć nego i jedan sud na svijetu. I one će tu moć upotrijebiti kad god mogu jer to je njihovo legitimno pravo. Od jedne države se teško može očekivati da pasivno čeka presudu za genocid na ovom najvažnijem i najautoritativnijem UN sudu. Srbija je imala najmanje tri razloga da se izbori za oslobađajuću presudu na MSP-u: prvo, u slučaju da je sud presudio da je Srbija kriva, država bi trebala isplatiti velike sume za nanesenu materijalnu i nematerijalnu štetu žrtvama; drugo, presuda za genocid bi cementirala krivicu Srbije za agresiju u BiH to bi se odrazilo na historiografiju o prirodi rata i ta povijesna hipoteka bi pratila Srbiju u beskonačnost: treće, geopolitički ciljevi Srbije u BiH nisu ostvareni i bez obzira na genocidne zločine počinjene u procesu stvaranja RS jer Srbiji još uvijek nije odustala od ujedinjenja s RS. Taj cilj bi bio teži – ili čak neostvariv – da je Srbija bila presuđena za genocid u BiH na MSP.

Međutim što me je iznenadilo da bošnjačka strana nije znala kako, nije htjela i na kraju nije učinila dovoljno sa svoje strane da bi preko Tribunala i MSP pokazala i dokazala tko je patio tokom rata u BiH i zašto, ali i tko je odgovoran za to. Time je bošnjačka politička elita sebe politički marginalizirala ostavila Srbiji prostora da status RS u BiH tretira kao otvoreno političko pitanje koje se još treba definitivno riješiti; razočarala veliki broj žrtava kad je pravda u pitanju; i prepustila Srbiji kontrolu nad pisanjem prijeratne, ratne i poslijeratne povijesti BiH preko presuda Tribunala i MSP-a.

Jednom prilikom u julu 2015. smo Sir Geoffrey i ja imali razgovor s tadašnjim predsjednikom Bakirom Izetbegovićem o potrebi pripremanja revizije tužbe za genocid na MSP u Hagu. Pokušali smo mu objasniti sve negativne posljedice ako se ne podigne revizija do 2017. Tada smo mu rekli da ne sluša one koji mu govore da je revizija osuđena na propast i one koji ga savjetuju da nema novih dokaza. Obratili smo mu pažnju na to da su VSO dokumentima prestali biti zaštićeni 2011. u slučaju generala Perišića, a on niti njegovi savjetnici tada nisu reagirali u roku od šest mjeseci, kako nalažu pravila, otvorili reviziju objašnjavajući mu kako je propušteno puno prilika za podizanje revizije od 2007. do te tada 2015. godine. Ja sam mu u tom razgovoru rekla da je nama nepojmljivo da bošnjački oficir za vezu iz Haga nikada nije kontaktirao Sir Geoffreyija niti za vrijeme suđenja Miloševića, ali niti nakon Sir Geoffryijevog istupanja u javnost o zaštiti dokumenata iz Beograda. Predsjednik Izetbegović odgovara da tu po njegovoj procjeni nema loših namjera nego da je u pitanju INDOLENTNOST. Po meni je indolentnost negativna osobina, poput ljenosti, ravnodušnosti, nezainteresiranosti pa je još više začuđujuće to da je taj isti ‘indolentni’ oficir za vezu još uvijek u Hagu i da u svojim rijetkim nastupima u medijima jednako dosljedno i “neindolentno” već cijelih 20 godina veliča zasluge del Ponte za pravdu u BiH, kao da je vrijeme za njega stalo 2000. godine i da od tada nije pratio medije niti čitao presude.

Kao što je poznato, podnošenje revizije nije uspjelo, jer predsjednik Izetbegović sa svojim timom savjetnika i američkih advokata nije radio na reviziji nego na njenoj opstrukciji. Zbog pritiska javnosti se morao pretvarati da se revizija priprema dok je radio na tome da se revizija nikada ne prihvati od strane MSP. Iako Izetbegović zna još od juna 2016. Sakib Softić – agent države iz vremena tužbe nije automatski magao biti agent i u postupku revizije, jer je to službeno došlo iz samog MSP-a – Softić ipak predaje reviziju u februaru 2017. MPS reagira i daje do znanja da Sofitć nema pravo agenta, ali čini jednu jako sportsku gestu pa im vraća podnesak revizije i daje im dodatno vrijeme da usprkos isteku krajnjeg roka još jednom pokušaju predati reviziju. To se moglo napraviti preko jedinog mogućeg službenog lice tj. preko ambasadora BiH u Holandiji. Međutim to se nikada nije dogodilo.

Tako je ta farsa od revizije završila upravo onako kako su je planirali krugovi oko predsjednika Bakira Izetbegovića. O tome koliko su ozbiljno radili na reviziji vjerojatno govori i podatak da tekst revizije niti dan danas nije objavljen niti dostupan javnosti.

Razvijena društva su se odrekla svojih zločinaca. Njemačka se odrekla nacista iz Drugog svjetskog rata i danas postali personifikacija za pravdu u Evropi. Kako potaknuti katarzu na prostoru bivše Jugoslavije?

– Ne zaboravimo da se u slučaju nacističke Njemačke ipak radilo o ‘pobjedničkoj pravdi’ gdje su Saveznici diktirali uvijete mira, pa tako i suđenja pripadnicima poraženih nacističkih snaga. Niko od Saveznika nije bio optužen za bombardiranje Drezdena, Berlina ili atomskog udara na Hirošimu i Nagasaki. Po nekima je ‘pobjednička pravda’ najefikasniji model poslijeratne konsolidacije društava razorenih ratom. To se odnosi u prvom redu na Japan i Njemačku, dvije države koje su započele osvajačke ratove i nakon toga poražene. Obje države su poslije Drugog svjetskog rata postale svjetske ekonomske sile, što dovoljno ilustrira mjeru njihovog uspjeha. Ekonomskom uspjehu ovih zemalja nisu pomogla suđenja za ratne zločine nego – bar što se Njemačke tiče – uključivanje u sveobuhvatni ekonomski i socijalni program poznat kao Marshall Plan.

Svijet se jako promijenio od 1945. godine. U svijetu u kojemu sada živimo je nerealno očekivati da je moguće za bilo koji konflikt sadašnjice nametnuti model pobjedničke pravde koji bi bio globalno prihvaćen kao legitiman.

Kako onda iz ove složene i zamršene postjugoslavenske postkonliktne stvarnosti postići katarzu nakon koje bi bilo moguće naprijed bez bremena prošlosti i nepovjerenja? Sudska pravda i kažnjavanje zločina je naravno važno kao jedan od modaliteta u postkonfliktnim društvima. Međutim ja mislim da je veliki problem u BiH za katarzu odsustvo političke pravde. Jer proces dezintegracije Jugoslavije još nije završen jer Srbija još uvijek ima teritorijalnih pretenzija i prema dijelovima Kosova i prema dijelovima BiH, odnosno prema RS. Tu se vidi da Daytonski sporazum ne pruža dovoljno garancija stanovnicima BiH za očuvanje teritorijalnog integriteta BiH bez obzira na presude i kažnjavanje pojedinaca poput Mladića i Karadžića. Katarza se nije desila i neće presudama Tribunala i ja mislim da će zaokret nabolje biti moguća onda kada i politički vrh Federacije i RS budu počeli raditi na učvršćenju BiH kao jedinstvene države okrenutoj prema evropskim vrijednostima i članstvu u EU. Politička stabilnost i sigurnost će sama od sebe stvoriti plodno tlo za ozdravljenju društva: korak po korak.

Ovaj zaključak u stvari govori o ograničenim dometima kažnjeničke pravde u koju se posljednjih 26 godina neprestano ulaže i na koju se predugo oslanjalo i time propustilo raditi na resorativnoj pravdi, tj. brigom za žrtve. Važno je istaći da je kaznena pravda koncentrirana na počinioce. Kazneni postupci u centar stavljaju optuženike, a žrtve se pojavljuju samo kao svjedoci u vrlo strogo izrežiranom pravnom scenariju gdje nema mjesta emocijama. Kroz te sudske drame se eksponiraju počinioci kroz društvene medije i dokumentarne filmove i tako oni postaju dio popularne kulture globalnih razmjera. Optuženici poput Miloševića, Karadžića i Mladića uvijek su imali vrlo odane sljedbenika koji nikada nisu prestali a na njih gledaju kao na narodne junake. To dodatno potiče sudska stvarnost jer će svako suđenje za masovne zočine proizvesti u sudnici dvije naracije o odgovornosti za zločine: onu Tužilaštva i onu odbrane. Tako da se taj dvoboj argumenata koji je već postojao u političkoj, vojnoj i povijesnoj naraciji i prije početka suđenja nastavlja i u sudnici i tako oblikuje sudsku tj. pravnu naraciju. Pitanje je koja od tih naracija će prevagnuti kao dominantna bez obzira na to kakve su presude. Što se Tribunala tiče, treba se još vidjeti da li će i koliko presude utjecati na već postojeće naracije koje su stvarane još od vremena kada se počeo zaoštravati konflikt koji je doveo do rata.

I na kraju, svaki krivični potupak nakon donošenja presude otvara pitanje podudaranja pojmova ‘prava’ i ‘pravde’. Pravo je normativni sustav koji je baziran na zakonima i propisima dok je pravda vrlo individualan i često emotivan odnos prema rezultatima suđenja.

Vratimo se pravdi preko slučaja generala Rasima Delića koji je osuđeni ratni zločinac, pod čijom komandom je Armija BiH čuvala i sačuvala teritorijalni integritet BiH. Od 1994. započinje suradnja s hrvatskim oružanim snagama i dolazi do vojnog poraza srpske strane. Kako će se njegove vojne zasluge kao komandanta Armije BiH tretirati u povijesnim udžbenicima u BiH? Da li će se njegovo ime uopće spominjati u službenim povijesnim interpretacijama ratova ili će se izostaviti zbog presude koja ga je zauvijek obilježila kao ratnog zločinca?

Ja i nakon 20 godina bavljenja ovom temom nemam odgovor na to što je Pravda s velikim P.