“Nepošteni” švedski zakon koči procesuiranje ratnog silovanja u BiH

Iako je pravosuđe u Bosni i Hercegovini još 2012. godine zatražilo od Švedske da preuzme predmet Siniše Milojčića, optuženog za zločine u Vrbanji, do toga nije došlo s obzirom da je on u vrijeme počinjenja djela imao manje od 21 godine, što pravnici i predstavnici žrtava ocjenjuju apsurdnim.

Švedska je u ljeto 2012. odbila rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci – kojim se traži preuzimanje krivičnog gonjenja Milojčića za silovanje i druge ratne zločine u Vrbanji – s obzirom da tamošnji zakon pravi razliku između mlađih punoljetnika, onih između 18 i 21 godine, za koje postoji zastara, te punoljetnika koji su u vrijeme počinjenja djela imali više od 21 godine.

Predsjednica Udruženja “Žena – žrtva rata” Bakira Hasečić je za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) rekla da je 2010. i 2013. godine bila u kontaktu sa Ambasadom Švedske u BiH i tražila da se nađe način da se Milojčić procesuira za silovanje počinjeno u Vrbanji.

Na tim sastancima Hasečić je, kako je kazala, dobila indicije da bi se ovaj zakon mogao izmijeniti u odnosu na ratne zločine, ali do takvih izmjena nije došlo. Zbog toga se u januaru ove godine, rekla je, ponovo obratila Ambasadi Švedske u Sarajevu.

Hasečić je za BIRN BiH kazala da joj je rečeno da će ovaj zahtjev ponovo biti poslat u Stockholm i kada Ambasada dobije odgovore, oni će biti poslati Udruženju.

“Rekli smo da ćemo istrajati u svojim zahtjevima, da ćemo ih podići i na nivo protesta, do Strasbourga i Vijeća sigurnosti, da je neshvatljivo da se utočište daje optuženima za ratne zločine. Ako se ne može izručiti, mi tražimo da se procesuira u Švedskoj. Nije on jedini koji je tamo našao utočište. Neshvatljivo je da neko ima amnestiju, zastaru, to je katastrofalno”, kazala je Hasečić.

Prvu optužnicu protiv Milojčića, bivšeg pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS), podiglo je 1994. godine tadašnje Vojno tužilaštvo u Banjoj Luci, da bi je nakon rata preuzelo Okružno tužilaštvo u tom gradu. Činjenični opis djela je zadržan, ali je Okružno tužilaštvo djelo kvalificiralo kao ratni zločin protiv civila, i raspisalo potjernicu za Milojčićem.

Prema optužnici koja je u posjedu BIRN-a BiH, Milojčić se tereti da je, s Miladinom Trivićem i Slobodanom Bajićem, 1993. godine učestvovao u silovanju i ubistvu jedne ženske osobe na kupalištu Mirnica.

Optužen je i da je s Trivićem zlostavljao i pljačkao civile Bošnjake.

Iz Okružnog tužilaštva Banja Luka su rekli da su od Interpola u februaru 2008. godine obaviješteni da je Milojčić državljanin Švedske i da zbog toga nije moguća njegova ekstradicija.

“Okružni sud Banja Luka je donio rješenje kojim se krivično gonjenje ustupa Kraljevini Švedskoj, ali je Državno tužilaštvo Kraljevine Švedske dostavilo Sudu u Banjoj Luci odluku da se prema Milojčiću odbija zahtjev za preuzimanje, uz obrazloženje da optuženi u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije bio navršio 21 godinu života, što, prema propisima Švedske, predstavlja smetnju za krivično gonjenje”, kazali su u banjalučkom Tužilaštvu.

Trivić i Bajić su naknadno osuđeni na ukupno 23 godine zatvora.

Švedsko pitanje zastare

Iz Ambasade Švedske u Sarajevu su potvrdili da je zahtjev za preuzimanje predmeta protiv Milojčića odbijen jer švedski zakon predviđa zastaru nakon 15 godina za počinioce koji su u vrijeme počinjenja zločina imali između 18 i 21 godine.

S obzirom da je zločin počinjen 1993. a da je zahtjev za preuzimanje upućen 2012. godine, Švedska je zaključila da je u ovom predmetu došlo do zastare.

Rikard Ekman, jedan od istražitelja Odjela za ratne zločine pri švedskom Ministarstvu unutrašnjih poslova, za BIRN BiH je kazao da je radio na Milojčićevom predmetu, ali da je zaključeno da je riječ o zastari.

“Kao rezultat, ovaj slučaj se nije mogao preuzeti i nismo mogli odobriti ni izručenje. Da je Siniša Milojčić imao 21 kada su se navodni zločini desili, ne bi došlo do zastare. Kada neko ima manje od 21 godine, postoji taj rok za zastaru, čak i za najstrašnije zločine, međutim to nije primjenjivo na slučajeve u kojima počinilac ima preko 21 godine života”, pojasnio je Ekman.

“Potpuno razumijem da se švedski zakon može smatrati manjkavim i nepoštenim u odnosu na ovo pitanje”, dodao je on.

Kevin Jon Heller, ekspert za međunarodno pravo sa Univerziteta u Amsterdamu, za BIRN BiH je kazao da ovakav zakon Švedske nije zabranjen, ali jeste neuobičajen.

“Ne mislim da međunarodno pravo zabranjuje postojanje zastare u predmetima ratnog zločina. Naravno, postoji konvencija Ujedinjenih nacija (UN) koja brani državama da zakonom predvide zastaru za ratni zločin, ali Švedska nije potpisala ovu konvenciju. Stoga smatram da Švedska može da ima zakon u kojem stoji da je moguća zastara za počinioce mlađe od 21 godine – iako je ta dobna granica neobična s obzirom da su međunarodni tribunali uvijek postavljali granicu odgovornosti na punoljetstvu, odnosno 18 godina”, rekao je Heller.

Generalna skupština UN-a je 1968. godine usvojila konvenciju prema kojoj se brani postavljanje granica zastare za predmete ratnih zločina. U obrazloženju konvencije navodi se da su ratni zločini i zločini protiv čovječnosti “najgnusniji zločini u međunarodnom pravu”, zbog čega se treba osigurati njihovo procesuiranje bez obzira na protok vremena.

S obzirom da Švedska nije potpisnica ove konvencije, prema Helleru, bh. vlasti nemaju nikakve mogućnosti da se žale UN-u.

Amnestija za mlađe punoljetnike

Bivši sudija Ustavnog suda BiH, a danas advokat, Krstan Simić je istakao da je stav Švedske “nerazuman” jer isključivo odlučuje na bazi svog krivičnog zakona.

“Takav stav švedskih vlasti poruka je da se amnestiraju počinioci ratnih zločina ukoliko ispunjavaju standarde neke države. Nadam se da će švedske vlasti shvatiti, bez obzira o kome se radi, da ratni zločin nema ni boje ni nacije, ima samo monstruozan čin, i da će naći način da lica koja su na taj način optužena budu isporučena ili pak da ih oni sude, ali uglavnom ta lica se moraju suočiti s pravdom”, kazao je Simić.

Simić je podsjetio da je Švedska napravila izuzetak za ratne zločine u slučaju Biljane Plavšić.

“Po pravilima Haškog tribunala bilo je predviđeno da lica koja izdržavaju kaznu zatvora imaju blagodati domicilnih zakona. U Švedskoj, po ispunjenju određene starosti lice ne može biti u zatvoru i biva oslobođeno. Kad je bio slučaj Plavšić, s obzirom da se radilo o teškim ratnim zločinima koje je ona prihvatila i utvrđeni su presudom, tada su švedske vlasti prihvatile da neće primijeniti svoj domicilni zakon i Plavšić je izdržala kaznu do dvije trećine”, rekao je Simić.

Bivša predsjednica Republike Srpske (RS) Plavšić puštena je iz zatvora u Švedskoj 2009. godine, nakon odslužene dvije trećine kazne za zločine počinjene 1992. nad nesrpskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini.

Plavšić je 2002. priznala krivicu za progon Bošnjaka i Hrvata u 37 općina i osuđena je na 11 godina zatvora.

Advokatica Vasvija Vidović, koja je radila na predmetima ratnih zločina u Haagu, BiH, ali i u Skandinaviji, pojasnila je da i bh. zakoni predviđaju specifične situacije kada su u pitanju mlađa punoljetna lica.

“Kod nas bi mogao odgovarati za ratni zločin, ali ako je izvršio djelo kao mlađe punoljetno lice, onda mu se ne može izreći najstrožija kazna dugotrajnog zatvora. Stoga i kod nas zakon, na jedan način, ta mlađa punoljetna lica amnestira”, kazala je Vidović.

Hasečić ipak smatra da Švedska, kao članica UN-a, mora voditi više računa o ljudskim pravima žrtava ratnih zločina.

“Optuženi su u Švedskoj sad slobodni, ima ih više. (…) Neki su gore i promijenili imena”, rekla je ona.

Na upit da li je u Švedskoj razmatrana izmjena zakona, Rikard Ekman iz Odjela za ratne zločine pri švedskom Ministarstvu unutrašnjih poslova je kazao da njegov tim nije problematizirao ovo pitanje, ali je dodao da postoji “stalni kontakt između Odjela švedskog tužilaštva za međunarodne zločine i Ministarstva pravde” u vezi s primjenom zakona.

BIRN BiH nije bio u mogućnosti da kontaktira Sinišu Milojčića.