Neki žele slaviti Bajrame krkanlucima uz pjevaljke i “silikonske ljepotice”

Svaki bajram dočekujemo sa dvojakim osjećanjem, poručio je povodom Ramazanskog bajrama u intervjuu za Anadolu Agency (AA) hafiz Mevludin efendija Dizdarević, muftija zenički.

“Na jednoj strani je osjećanje tuge zbog činjenice da nam odlazi ramazan koji je sa sobom donio nevjerovatnu atmosferu duhovnosti i pobožnosti koja je neuporediva sa bilo čime. Iste stvari u ramazanu i mimo njega, naprosto nisu iste i ko god se imalo bolje zagledao u dinamiku muslimanskih društava u ramazanu bit će toga svjestan. Razgovarao sam ovaj mjesec i sa šefovima policije i sa upravom zeničkog zatvora i svi mi tvrde kako bi bilo dobro da ramazan potraje duže jer su sva kriminalna djela smanjena i ukupna situacija javnog reda i mira je poboljšana tokom ramazana. Čak se i okorjeli zatvorenici primire tokom ramazana”, navodi muftija Dizdarević.

To je samo, kaže muftija Dizdarević, statistički iskaz našeg ukupnog iskustva o predivnoj ramazanskoj atmosferi.

“To je ono zbog čega osjećamo žal na koncu ramazana. Na drugoj strani, svi muslimani se vesele Bajramu, jer on simbolizira pobjedu nad samim sobom, nad vlastitim nefsom, nad onim što nas vuče zemlji i putenosti. Mi smo u ramazanu dokazali da možemo nadići zahtjeve vlastitog tijela, da se možemo izdići iz ove zemljane prašine. Ukratko, dokazali smo da možemo biti bolji nego što jesmo. I to je ono što slavimo našim bajramima. Neko je rekao da čovjek živi na sredokrači između onoga što ne može biti i onoga što ne smije biti. Čovjek ne može biti melek, jer ta visoka stanja rezervirana su za drugu vrstu Allahovih dž.š. stvorenja. I ko god od čovjeka očekuje da bude savršen, čini mu nasilje. Jednodobno, čovjek ne smije biti životinja koju u njenom trajanju usmjeravaju samo nagoni i instinkti. Čovjek mora biti iznad toga ili nije čovjek. I Bajram nas poučava upravo tome. Takvima Kur'an poručuje: ‘Jedite i pijte i neka vam je prijatno zbog onoga što ste radili'“, naglašava muftija Dizdarević.

Istinski vjernici se stide kafanskih bančenja za Bajram

Muftija Dizdarević govorio je i o tome jesmo li se u Bosni i Hercegovini udaljili od tradicionalnog obilježavanja Ramazanskog bajrama. Muftija je vrlo jasno i sasvim otvoreno govorio je li dopušteno u islamu obilježavanje bajrama u kafanama, uz muziku, piće i pravimo li time grešku jer smo se čijeli mjesec čuvali grijeha.

“Odgovor na ovo pitanje mora biti i da i ne. Odgovor je da, jer su se neki evidentno odmakli, ne samo od tradicionalnog nego u osnovi od islamskog i vjerodostojnog obilježavanja Bajrama. Duge godine ateizacije i teški procesi asimilacije kojim su u minulim desetljećima bili izloženi Bošnjaci ostavili su dubokog traga i u našem življenju vjere i doživljavanju Bajrama. Posljedicu tih procesa prepoznajemo u tome da neki žele da slave bajrame pijankama i krkanlucima uz prekodrinske pjevaljke i ‘silikonske ljepotice’ što sve skupa nema nikave veze sa bajramima. Svakog pobožnijeg čovjeka bude stid izaći u grad u bajramskoj noći kada vidi onu omladinu koja jurca gradom od kafane do kafane sa oskudno odjevenim djevojkama. Kao da neki jedva čekaju da se završi ramazan i otpuste sve kočnice i sprege koje su ih kočile čitav mjesec. Ispade da najviše i najžešće bajramuju oni što nisu niti postili niti klanjali”, smatra muftija Dizdarević.

To, upozorava muftija Dizdarević, nije ništa drugo nego desakralizacija, banalizacija i deformacija Bajrama kao vjerskog praznika u kojem se treba veseliti, ali na prikladan način.

“Takvima Bajram dođe samo kao povod za provod. Ništa više i ništa manje od toga. To je najprizemnija otimačina Bajrama i komercijalizacija bajramskog veselja od umješnih mešetara koji grabe priliku da zarade i tamo gdje se ne bi smjelo. Narodna poslovica kaže – budali je svaki dan bajram, želeći potcrtati da se vjerodostojni ljudi bajramima vesele, a neki drugi traže priliku da se vesele svaki dan, pa i na pogrešan način. Stoga se pobožni ljudi sklanjaju u tišinu svojih domova kako bi izbjegli, te nemile scene i doživjeli bajram kao veselje duše zbog vlastite pobjede. To je drugi vid bajramskog iskustva kod mnogih muslimana koji se revnosno drže tradicijski vjerodostojnih puteva obilježavanja Bajrama. Samo što oni svoje slavljenje Bajrama ne eksponiraju, oni to čuvaju za sebe, kao Božji dar, kao Njegov nimet koji pripada vjernicima nakon mjeseca odricanja i trpljenja. Stoga je odgovor i ne, jer se mnogi nisu udaljili od tradicionalnih normi obilježavanja Bajrama”, upozorio je muftija Dizdarević.

Blagdani su razdoblja ispunjena smislom

Muftija zenički jasno je ukazao i kakvi običaji Bajrama trebaju biti, odnosno šta je to karakteristika i odlika Bajrama.

“Prije svega, da razumijemo da su bajrami islamski blagdani. Dakle, blagdani koji pripadaju islamu kao religiji i moćnoj kulturi koja je na osvnovama islama sazdana. A, svaka kultura ima niz elemenata koji je sadržavaju i određuju. Presudni su svjetonazor i sistem vrednota kao i brojni drugi elementi, kao što su norme, statusi, rituali, umjetnost. Svi ti elementi jedne kulture moraju proizlaziti iz osnovnih učenja kulture. U suprotnom su antikulturni elementi i kao takvi štete kulturi, a ne koriste njenom očuvanju”, kaže muftija Dizdarević.

Jedan od važnih elemenata svake kulture, naglašava muftija Dizdarević, jesu praznici i blagdani.

“Oni su integralni dio cjelokupne arhitekture jedne kulture i služe za njeno osnaženje. Fred Clothey u Enciklopediji živih religija kaže da praznici spadaju ‘među najsloženije i najživopisnije oblike rituala’. Praznici su reprodukcija u malom nekog kosmičkog procesa ili shvatanja svijeta koji se veže za to društvo. Praznici dalje, oličavaju jednu ‘filozofiju istorije’. Cilj mi je bio da naznačim složenost kulturnih cjelina i činjenicu da je u kulturama sve povezano i sve je bitno. Upravo u ovom kontekstu treba razumijevati i poziciju blagdana unutar određenog kulturnog sklopa. Naime, blagdani i drugi rituali imaju prevashodnu zadaću da očuvaju kulturnu okosnicu, dakle, svjetonazor i vrednote”, navodi muftija Dizdarević.

Blagdani, kaže muftija Dizdarević, nisu izumljeni zarad razbibrige i besmislene dokonosti, već zarad toga da afirmiraju kulturu sjećanja i da memoriziraju one elemente unutar svake kulture koji je čine osobenom, a to je njena duhovnost i vrijednosti bez kojih kultura ne može egzistirati.

“Stoga blagdani nisu praznici, dani bez posla, prazni i rasterećeni od dnevnih obaveza, već razdoblja ispunjena smislom i značenjem za određenu kulturu. No, da se vratimo na pitanje. Bajram je islamski praznik i da bi to bio on mora da slijedi tradicijsku matricu uz izvjesne varijacije o temi. Na primjer, naše majke su za bajrame najčešće pripremale posebna jela kao što je ‘sicani burek’, baklava i sevdidžan. Naime, to su nekada bila najskuplja jela i zahtijevaju najviše pažnje. Dževad Karahasan je negdje napisao – ako želiš vidjeti koliko te hanuma cijeni, vidi je li napravila burek sa faširanim ili ‘sicanim’ mesom. Za ovaj drugi treba više energije i znanja i stoga je daleko vredniji. I baš takva jela su pripremana za bajrame kako bi se bajrami istakli nad ostalim danima. Stoga, narodna poslovica kaže – svašta, pa i za Bajram pure. Želeći ukazati na osobenost bajramskih u odnosu na druge dane u godini. Naravno, islamska praksa predviđa da se osoba okupa, obuče najljepše odijelo, namiriše i sa tekbirima krene u džamiju. Nakon klanjanja bajram-namaza i bajramske hutbe slijedi čestitanje sa prijateljima i rodbinom”, ukazuje muftija Dizdarević.

Drugi dan Bajrama, naglašava muftija Dizdarević, se ide “na selamluk našim umrlim precima na mezarje, a posebno našim šehidima koje selamimo i dove za njih učimo”.

Ramazan omekša naša srca

Jedna od odlika ramazana i Ramazanskog bajrama je svakako činjenje dobrih djela. Sa muftijom Dizdarevićem razgovarali smo o tome jesmo li ovaj ramazan pokazali svoju dobru stranu i zašto je važno da dajemo sadekatul-fitr i zekatul-fitr, odnosno zašto je važno da to bude dio bejtul-mala.

“Nema dileme da su Bošnjaci tokom ovog mjeseca pokazali visok stepen svjesnosti za dobročinstvo i ideje humanizma koje su utkane u časni islam. Šta više, rekao bih da nikada Bošnjaci nisu darežljiviji nego tokom ovog mjeseca, jer ramazan nekako omekša naša srca. Radi se o milionskim sredstvima koja se na razne načine uplaćuju u cilju pomaganja onima u potrebi i za čišćenja vlastite duše. Svakako, veliki dio tih sredstava koja se tokom ramazana udjeljuju ide u bejtul-mal kroz organizirano prikupljanje zekata i sadekatul-fitra. Ovo je jako važno, jer time ispunjavamo svoju vjersku obavezu ‘čišćenja imetka’, što je za vjernike najvažnije. Islam je vjera koja ima naglašeno institucionalan karakter što vidimo da mnoge obrede ne možemo obaviti bez organizacije kroz institucije kao što su džuma, hadž ili džihad recimo. Čovjek može dati sadaku kome želi, ali zekat se daje tamo gdje islamske institucije propisuju. Sadaka se može dati ‘iz ruke u ruku’, zekat ne može”, kaže muftija Dizdarević.

Time se, navodi muftija Dizdarević, čuva dostojanstvo siromaha, ali se čuvaju i imućni od oholosti, jer se davanje depersonalizira.

“Jedno je kad ti neko turi u džep nešto novca, a drugo kada na šalteru podignete svoj hak. Istovremeno, kada imućni daje nekom siromahu, može se kod njega poroditi oholost, što je opasna boljka i da nekada kaže ‘ja sam tebi pomogao’, što bi upropastilo doboro djelo. I na koncu, ulaganjem u jedan fond stvaramo moćnu snagu koja može činiti velika djela i utjecati na velike procese. Kada se taj novac raspe i podjeli na male fondove, siromaštvo se sigurno neće umanjiti, ali će naš zajednički potencijal oslabiti. Jak fond može pokretati i velike procese koji mogu uistinu praviti kvalitativne iskorake. To su samo neki od razloga institucionalnog ukupljanja zekata”, naglašava muftija Dizdarević.

 Dvije škole pod jednim krovom nastavak djelovanja protiv BiH

Muftija Dizdarević govorio je i o fenomenu koji je prisutan u BiH od završetka rata, dvije škole pod jednim krovom, te kako riješiti ovu segregaciju među djecom.

“Problem dvije škole pod jednim krovom je stari problem koji se ne može riješiti tek tako. Ova vrsta problema proizlazi iz naravi ideoloških narativa koji su vodili agresiju na Bosni i Hercegovini. Logika je jednostavna, ukoliko nismo uspjeli razoriti državu i njen pravni i historijski subjektivitet, možemo ruinirati društvo i kulturu koja je stoljećima čuvala Bosnu i predstavljala njenu historijsku osobenost. Po meni, ovdje se ne radi o autentičnoj i opravdanoj potrebi očuvanja vlastitog identiteta, s obzirom na to da se u bosanskim planovima i programima svi mogu prepoznati. Tu ima sasvim dovoljno i Srba i Hrvata i Bošnjaka”, ističe muftija Dizdarević.

Ali, naglašava muftija Dizdarević, kada se uvoze udžbenici susjednih država i kada se u bosanskohercegovačkim školama uči više o susjednim državama nego o državi u kojoj živiš onda je to problem koji nadilazi obrazovna i identitarna pitanja i prelazi u eminentno političko područje.

“To je osnovna ideja koja stoji u podtekstu tih anticivilizacijskih i antikulturnih nastojanja. Stoga, dok postoje ti ideološki narativi i takve destruktivne politike spram Bosne i Hercegovine kao države i taj problem će biti izražen”, upozorava muftija Dizdarević.

Negiranje prava na jezik anticivilizacijski i antikulturni čin

Zenički muftija osvrnuo se i na činjenicu da su djeca u RS-u uskraćena mogućnosti da u školama uče svoj, bosanski jezik, te dao jasan odgovor kako gleda na tu vrstu kršenja osnovnih ljudskih prava.

“Negiranje prava na jezik jednom narodu prije i iznad svega je anticivilizacijski i antikulturni čin prvog reda. Pored činjenice da se ovdje radi o kršenju osnovnih ljudskih prava, što pravo na jezik podrazumijeva, ovo je nešto dublje i nešto zlokobnije nego što na prvi pogled izgleda. Naime, po meni ovo nije ništa drugo nego nastavak agresorske politike i politike genocida nad Bošnjacima. S tom razlikom što se sada genocid ne provodi u formi biološkog zatiranja jednog naroda, nego u formi kulturocida”, jasan je muftija Dizdarević.

Naglašava da neće reći ništa novo, ako kaže da je svako negiranje jedne kulture u osnovi negiranje i naroda koji određenu kulturu živi i razvija.

“Ivo Andrić je negdje zapisao da je ‘jezik živa snaga sa kojom je vezana, ne samo kultura nego i samo postojanje jednog naroda’. Dakle, jezik predstavlja najautentičniji iskaz jedne kulture, stoga je njegovo negiranje forma genocida samo iskazana drugim terminima. Sve drugo su samo političke floskule i tlapnje za neupućene”, stava je muftija Dizdarević.