Nedovršena prijateljstva i djetinjstva u Srebrenici: Iz igre o ratu, u život u ratu

Ratne godine u Srebrenici zaustavile su bezbrižna djetinjstva i dječije radosti, a usljed granatiranja ili smrti tokom prelaska na slobodnu teritoriju mnoga prijateljstva i veze trajno su prekinuti. Za preživjelu djecu, danas odrasle ljude, ostaju sjećanja na drage osobe koje danas ukopavaju, ili ih još traže, i žaljene za izgubljenim vremenima.

Almasa Salihović je imala šest godina početkom rata. Prve slike rata kojih se sjeća su granitarnje mjesne škole, u kojoj je stradao njen rođak. Zbog granata, prisjeća se za Detektor, krili su se u podrumima, a ona i rodica su izmišljale razne igrice kako bi vrijeme, za kojim će kasnije žaliti, što prije prošlo.

U proljeće 1993, iz sela Skejići s porodicom dolazi u Srebrenicu.

“Moje sjećanje tada je najviše vezano za mog amidžića koji je godinu dana stariji od mene i vrlo često sam se igrala s njim. Manje je bilo igrica za djevojčice, više sam voljela ići s dječacima. Apsurd je, ali igrali smo se rata tokom rata”, priča Almasa za Detektor.

Danas glasnogovornica u Memorijalnom centru Srebrenica u Potočarima, Almasa se prisjeća kako se školovala uz “Unicef sveske”, u kojima se pisalo sitnije i sažetije da što duže traju.

Kasnije, kada su se preselili u blizinu Zelenog Jadra, s rodicom je hvatala riječne račiće, na mjestu na kojem djevojčice nisu ni slutile da će se 1995. formirati masovne grobnice za ubijene u genocidu.

“Najviše sam se družila s rodicom koja je zbog granatiranja počela mucati i znam da sam joj pomagala da izgovori neke riječi”, dodaje Almasa.

U julu 1995, zajedno s majkom i drugim članovima porodice, Almasa autobusom napušta Srebrenicu, s jednom jedinom igračkom. Kada su prošli Bratunac, u autobus ulazi vojnik koji je u rukama nosio pušku i nož.

“Ušao je psujući nam i tražeći zlato i novac. U tom trenutku, sjećam se da sam ustala i zanemarila gdje sam – i imala sam lutkicu u rukama – i u tom momentu ja sam rekla: ‘Evo ti moja lutka, to je sve što ja imam.’ I samo sam to ponavljala”, opisuje Almasa, koja danas, kada se sretne s prijateljima i rođacima, razgovara o ovim događajima iz rata, a dijeljenje priča i sjećanja na njih imaju iscjeljujući efekat.

Ona dijeli sudbinu hiljada Srebreničana koji još uvijek nisu pronašli sve posmrtne ostatke svojih najmilijih. Svoga brata Abdulaha, koji je ubijen u julu 1995. godine u Srebrenici, dva puta je ukopavala i još uvijek traži njegove ostatke i druge članove porodice.

Ukop brata s kojim bi dijelio uspomene na zajedničko djetinjstvo

Sjećanja na djetinjstvo u ratnoj Srebrenici s bratom Midhatom ne može podijeliti ni Mirza Bašić, jer će njegove kosti ukopati ovog 11. jula na kolektivnoj dženazi u Potočarima.

Prisjećajući se jula 1995. i početka bombardovanja, Mirza kaže da je s mamom i sestrom krenuo prema Potočarima, dok su otac i brat otišli zajedno s drugim muškarcima.

“Na tom raskršću se pozdravljamo, izgrlimo se, ne shvatajući da se, ustvari, neki više nikad neće vidjeti od tog momenta”, priča Mirza i dodaje da se mama ipak odlučila da i on krene kroz šumu.

Nakon 28 dana pješačenja kroz šumu, uspijeva preći na slobodnu teritoriju, zajedno s ocem, ali bez Midhata, koji je u trenutku smrti imao 22 godine. Pronađen je u masovnoj grobnici u Grbavcima, a identifikacija je potvrđena ove godine.

“U identifikaciji su, osim DNK analize, najviše pomogli lični predmeti i dokument koji je pronađen uz njega, te odjeća, s obzirom da je nađen u primarnoj masovnoj grobnici”, dodaje Bašić.

S njim bi možda danas, da je živ, prepričavao anegdote iz djetinjstva i uspomene na ratne dane.

“Počinjem se igrati s rođacima, s djecom u selu. Imao sam igrački nekih, plastičnih pištolja… Puno se priča o ratu, i šta ćeš drugo nego se igrati rata. Djeca se okupe, pa podijelimo te plastične pištolje, pa se igramo rata. Iz te igre, ustvari, počinjemo da živimo rat”, opisao je Mirza ranije za projekat “Životi iza polja smrti”.

Prisjetio se kada se upisao u biblioteku u Srebrenici. Čitanje knjiga mu je bilo kao bijeg od stvarnosti, dok nije došla vijest da će krenuti u školu.

“Polaskom u školu sam vidio i druga svog kojeg sam poznavao prije rata, zapravo nisam ni znao ko se sve našao u Srebrenici nakon početka rata. I zajedno krećemo u razred, i pored njega upoznajem još dosta dobrih drugova s kojima ću imati dobar odnos sve do jula ‘95”, kaže Mirza.

Potraga za hranom umjesto druženja

Emir Bektić kaže da su mnogi njegovi vršnjaci izgubili život na putu kroz šumu, iako su bili samo djeca. On je imao 13 godina kada je rat počeo, a živio je s porodicom u srebreničkom selu Bektići. Kaže da je do tada imao lijepo djetinjstvo, ispunjeno željama, putovanjima i igrom.

“Rat je umnogome sve to promijenio, nestalo je bezbrižnosti, dječije radosti i graje, kao i velikih okupljanja. Ipak, našli bi bar nakratko vremena i prostora za igru. Bio je to težak period, gladi, granatiranja i užasnih vijesti o ubijanju civila od granata i od učestalih pješadijskih napada”, priča Emir.

Potom, umjesto sjećanja na tinejdžerske dane, pamti rastanak s majkom i sestrom kada s ocem kreće na put spasa.

“Na tom putu sam bio zarobljen dva puta. Vidio na stotine ubijenih ljudi, gledao ubijanja i sve užase kojih se teško i prisjećati”, kaže Emir.

Njegov vršnjak Emin Omerović u projektu “Životi iza polja smrti” govori da prva sjećanja ima na nestanak brašna, glad i granatiranja. Kaže da su bili “glineni golubovi”.

“Od aktivnosti najviše smo se bavili – ako možeš naći kakve hrane negdje ili, dok su padale palete, išlo se u noćne ture i ako možeš donijeti sebi hrane. Kasnije, družilo se s nekim ljudima, kao fudbala se igralo”, opisuje Emin.

Kad bi poželio da vidi svjetlo, otišao bi do Pošte u Srebrenici, gdje je bio UNPROFOR. Stao bi tu i gledao sijalice. Kada bi ih se nagledao, vratio bi se kući, govori. Školovanje u Srebrenici je kratko trajalo, kaže Emin.

“Srebrenica je pala i sve je to ostalo tako nezavršeno. I ta prijateljstva i ta druženja i upoznavanja, sve je tako ostalo nedovršeno između nas”, navodi on.

Zauvijek u sjećanju će mu ostati granatiranje školskog igrališta u Srebrenici 12. aprila 1993. godine, kada je ranjen njegov brat Alija. Kaže da je brat otišao po vodu, a da je on ostao u stanu. Kada je saznao da je Alija ranjen, zajedno s ocem i rođakom je otišao da ga traži.

“Bolje da nisam išao, jer ja sam otišao dolje pravo na, na to igralište, i to je bilo strašno. Sjećam se, čovjek je sjedio, znači ruke su još bile na koljenima, al’ glave nije imao”, opisuje Emin prizore masakra na igralištu.

“Teške slike. Strašno”, kaže Emin i govori i da mu je ovaj masakr – u kom su ubijene 74 osobe, a ukupan broj žrtava se povećao na 105 jer je nekolicina preminula na putu do bolnice i u bolnici – prekinuo djetinjstvo.

Prisjeća se da je 1994. išao u Žepu po brašno i nosio vreću 17 kilograma tešku. Bio je ponosan, ali su ga sedam dana boljela leđa zbog tereta. Po vodu je išao preko brda u selo Đoze, a onda je došao dan kada s ocem i bratom napušta Srebrenicu – 10. jula navečer, kada im je majka spakovala hranu i sa suzama u očima ispratila ih na put preko šume. Iako mu je otac govorio da se iz šume vrati u Potočare, nije htio.

“Nisam želio da odem na Potočare, a to je bio za mene test neki, izazov, kao avantura neka, da se dokažem da ja to mogu. Taj put preći, kao neki ispit zrelosti”, zaključuje Emin.