Nedim Ademović za Fokus.ba: Dosta je bilo “tegeltijanizma”, pravosuđe se mora organizovati

Ugledni advokat i pravni stručnjak Nedim Ademović, koji je ekspert za ustavno pravo u opširnijem intervjuu za Fokus.ba osvrnuo se na posljednja dešavanja u i oko Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH. No, s njim smo generalno razgovarali o problemima u pravosuđu i kako ih prevazići.

Razgovarao: Amil DUČIĆ

Ademović za naš portal objašnjava zašto je, kada je riječ o odnosu prema VSTV-u i Milan Tegeltiji međunarodna zajednica veoma direktna pa čak i tvrda i zašto se uopće biraju ljudi kao što je aktuelni predsjednik VSTV-a.

Kako posmatrate sjednicu VSTV-a održanu u četvrtak a vezano za novu aferu u kojoj se našao predsjedavajući VSTV-a Milan Tegeltija i sve ono što je izneseno na toj sjednici?

Na žalost, meni ta nova afera ne znači ništa no daljnji gubitak kredibiliteta najvišeg regulatornog tijela pravosuđa u BiH. Odavno je VSTV, velikom zaslugom i samog predsjednika, zaslužilo kolektivnu ostavku. To nije posljedica niti prve, niti druge, niti bilo koje afere koja možda dolazi, već činjenice da pravosuđe nije napravilo pozitivan pomak zadnjih godina, nije provelo reforme, stoji gdje jeste ili, štaviše, stagnira. I, upravo sve te afere oko predsjednika, ali i nekih drugih članova VSTV-a, za mene nisu ništa drugo no potvrda da prvi čovjek VSTV-a nije bio sposoban pravnik i menadžer, nije imao vizije, nema znanja, došao je političkom podrškom, spletkario je, i tako je i vodio pravosuđe. Sve je završeno neslavno i, na žalost, bacio je takvu sjenu i na neke veoma časne i sposobne ljude u tom tijelu, ali i negativno konotirao cijelo pravosuđe!

Čude li vas veoma kritični stavovi međunarodne zajednice, koji baš i nisu tako diplomatski, prema aktuelnom sazivu VSTV-a, a još više prema predsjedavajućem Tegeltiji?

Ne, naravno da ne. Prvo, to je sasvim logično s obzirom na to da je vladavina prava, a, samim tim, i efikasno pravosuđe prvi zadatak na ljestvici reformi za EU. To je prioritet svih prioriteta. Osim toga, oni daju novac. Žele rezultate, a ne ovo što nam je „tegeltijanizam“ pružio. Nažalost, predsjednik Tegeltija je toliko loše vodio VSTV i iza sebe ostavio takve afere da je čak i međunarodna zajednica postala brutalno direktna, što ona ne radi osim ako „voda nije došla do ušiju“!

U izvještaju OSCE-a nedavno predstavljenom javnosti iznesene su šokantne informacije o neprocesuiranju visoke korupcije. Kritike posebno idu na račun Tužilaštva BiH. Vlada li i prema Vašem mišljenju u BiH “sindrom nekažnjivosti”?

Međunarodna zajednica od samog početka dejtonske BiH ukazuje na korupciju. No, u posljednjih par slučajeva i izvještaja naglašava se prisutnost visoke korupcije. To znači, za mene, da se koruptivni sistem u međuvremenu još više konsolidovao tako da djeluje kao jedan dobro organizovan organizam zasnovan na principu etno-nacionalizma. Drugim riječima, korupcija se institucionalizirala kao jedan paralelno egzistirajući sistem koji državne institucije koristi samo kao platformu za djelovanje. U takvom jednom sistemu, naravno, da otkrivanje velikih korupcijskih afera ili „Sanader“ slučajevi nisu mogući. Nema Tužilaštvo, niti državno, niti entitetsko, niti policijsko-istražne agencije te snage. Nuspojave korupcije su strah kod ljudi, politika nezamjeranja, individualna dekuražiranost, a što onda stvara, posljedično, sistem neodgovornosti ljudi koji imaju veliku faktičku moć.

Ustavni sud BiH nedavno je uvažio apelaciju Alije Delimustafića, osumnjičenog u predmetu “Pravda”, te je ustanovio da su mu prekršena prava na ličnu slobodu i sigurnosti. On je proveo tri godine u zatvoru a da mu suđenje još nije počelo. Kako vi na ovo gledate?

Naša država, kao cjelina, nije funkcionalna. Ne može ni pravosuđe biti izuzetak. Stoga, slučajevi kao što je taj sasvim su mogući. Ali, nije samo to problem. Sporo i neefikasno pravosuđe usporava i upropaštava privredu, izaziva nepovjerenje u pravosuđe, a, samim tim, narušava odnos između države i društva, ne usaglašavaju se zakoni i podzakonski akti, troši neopravdano javna sredstva, ne pridonosi pravnom miru, izaziva frustracije kod ljudi, i šta još ne. Mi imamo strašno puno sistemskih problema, koje je djelomično moguće riješiti uz manje ili veće napore. No, neki problemi ne mogu se riješiti samo intervencijama u pravosuđu. Na primjer, Pribeov izvještaj je sasvim opravdano utvrdio da nedostaje jedna obrazovna institucija, jedna pravna akademija, koja bi sudije i tužioce pripremila za njihovo prvo postavljenje nakon pravosudnog ispita. Međutim, takvom akademijom ne možete nadoknaditi bazično znanje, osposobiti nekoga da kritički promišlja, da ima kulturu dijaloga, ili slično što se uči u nižim stepenicama obrazovanja. Prema tome, nema dobrog pravosuđa bez jakog obrazovnog sistema.

Šlagvort: pravna sigurnost. Postoji li ona u BiH ako gledamo na funkcionisanje pravosudnog sistema u BIH?

Sadašnja situacija je posebno osjetljiva za sve nas. Naime, ove afere oko Tegeltije, nažalost, zasjenile su neke stvari u pravosuđu koje su dobre, jer su izazvale jednu negativnu reakciju javnosti i nepovjerenje zbog kojih sada i dosta poštenih i čestitih sudija i tužioca ispaštaju i osjećaju se nesigurno. Na kraju-krajeva, ova situacija oko VSTV pojela nam je vrijeme i sredstva za daljnje reforme. Koliko god je pravna nesigurnost bila prisutna, sada je postala prenaglašena i iracionalna. Za sve je to krivo VSTV. VSTV mora doživjeti kolektivnu ostavku. To će donekle relaksirati stvari. Nakon toga, građani moraju osjetiti pozitivne pomake i time polako vraćati povjerenje građana.

U kojoj mjeri smatrate da su sudovi nedovoljno kapacitirani i da pravosudni sistem u cjelini djeluje preopterećen?

Naše pravosuđe ima strašno puno sistemskih problema. Meni je istinski žao mojih kolegica i kolega tužilaca i sudija koji, umjesto da se posvete pravu, moraju da se bore sa razno-raznim problemima koji ne spadaju u njihov posao. Tehnički uslovi rada su grozni. Sudski sistemi nisu povezani. Ne koriste se moderne aplikacije za olakšavanje procesa rada, ne postoje biblioteke. Sudska praksa nije sistematizovana, transparentna i dostupna. Sistem profesionalnog treninga i daljnje edukacije je deficitaran. Nedostaje veliki broj izvršilaca u sudovima i tužilaštvima. Sudije i tužioci su preopterećeni. Vrednovanje rada sudija nije adekvatno. Sistem disciplinske odgovornosti sudija i tužilaca je pogrešno postavljen. To su vam sve problemi koji nemaju bilo kakve veze sa politikom ili korupcijom, a koje je Tegeltija trebao rješavati sa bh. vlastima i međunarodnom zajednicom. Nažalost, on se bavio ko se gdje zapošljava, ko gdje i kako napreduje, ko ima većinu ovakvu ili onakvu u VSTV-u, kako srediti pojedine predmete i sl. A, gdje je tek problem nelegitimnog uplitanja politike u pravosuđe? Odgovorno tvrdim da to nije pojava post-dejtonske BiH. To je, nažalost, naše pravno nasljeđe ili dio kulture življenja, koje se njegovalo još u socijalizmu, a u post-socijalističkom, ovom brutalnom tranzicijskom sistemu pretvorilo u pravu bolest.

S obzirom na sve što ste rekli, kako objašnjavate činjenicu da država izabere osobu poput Milana Tegeltije za prvog čovjeka najvišeg pravosudnog tijela?

To je, po mom mišljenju, ključ svih problema. Ovo je doba tranzicijskog društva i države, u kojim se dešava prvobitna akumulacija kapitala pod okriljem etno-nacionalnih političkih kartela. Tu se najviše cijene osobe koje su izrazito inteligentne, relativno obrazovane, dostatno agresivne, ali čije se ambicije ne završavaju na čestitom i profesionalnom radu u jednom mirnom radnom okruženju. Takvi ljudi žele svega više, žele „showbiz“, žele da budu važni, a to, naravno, podrazumijeva ako ništa onda nedozvoljeni flert sa politikom. I, tako to krene bez mogućnosti povratka. Međutim, problem je to što se normalni ljudi, bez obzira koliko bili učeni, sposobni i moralni, u većini slučajeva povlače pred takvim ljudima, a, time onda, gubite najbolje djeltanike koji se nude u tom momentu na tržištu. Umjesto njih nastupaju „tegeltije“, postavljaju svoje ljude, stvaraju ovisni sistem pravosudnih funkcionera i menadžera koji stiču faktičku i formalnu moć pod kontrolom politike. To je fenomen ovog doba i najveća pošast.

Kako izaći onda iz tog problema, šta je rješenje?

Pravosudna zajednica mora se organizovati, i to od dna prema vrhu. Vrijeme je da svi pokažemo malo hrabrosti i volje, profesionalne solidarnosti, društvenog aktivizma, da izađemo iz zone komfora, pa da se kroz to cehovsko djelovanje zaista izborimo za prave ljude i prave standarde. Ne mislim tu samo na sudije i tužioce. Mislim na sve, i notare, i advokate, i pravobranioce, ombudsmane i sve koji u širem smislu predstavljaju pravosuđe. Međunarodna zajednica neće riješiti problem, ali sam siguran da postoji ispružena ruka prema pravosudnoj zajednici. Treba je zgrabiti što prije. Sad je pravi moment, jer smo na dnu. Moramo se zapitati hoćemo li se boriti za ovu državu i društvo ili sve posmatrati sa strane, a pripremati djecu za inostranstvo? Ja i dalje vjerujem u nas, vjerujem da bi pravi ljudi, na pravom mjestu brzo stavili stvari na svoje mjesto. Ovako, međutim, ne ide.