Namet vozačima za profit privatnicima

Pet minuta i stotinjak maraka – toliko je potrebno da vozači dobiju potvrdu o ispravnosti vozila na tehničkom pregledu u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH). Tu spada i ispitivanje izduvnih gasova (EKO test) koje košta 36 KM.

Ovaj iznos je određen Pravilnikom o ispitivanju izduvnih gasova motornih vozila koji je 2017. godine potpisao federalni ministar prometa i komunikacija Denis Lasić iz Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) BiH, čime je dotadašnju cijenu od pet KM višestruko uvećao.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) otkrivaju da je Lasić uvođenjem nove cijene zaobišao zakonska pravila i procedure i tako omogućio povećanje profita stanicama tehničkog pregleda i privatnim firmama koje vrše nadzor nad radom stanica. Među njima su i firme članova Lasićeve stranke i njima bliskih saradnika.

Ministarstvo je donošenje Pravilnika objasnilo kao potrebu za prilagođavanje evropskim normama emisije izduvnih gasova, većom sigurnosti u saobraćaju i manjem zagađenju zraka. No, građani i dalje čekaju takve rezultate.

„Imali smo na Vladi ovakav pravilnik. On je prošao jednoglasno“, tvrdi Lasić za CIN, iako Federalna vlada nikada nije raspravljala o ovom dokumentu.

Zbog nove cijene vlasnici vozila u FBiH su za četiri godine platili najmanje 74 miliona KM za EKO test, od čega je najveći dio – 72,5 miliona KM – završio u rukama privatnika. U budžete entiteta i kantona je proslijeđeno tek 1,5 miliona.

Pravilnik ‘ispod stola’

Godišnja kontrola vozila i cijene tih usluga su propisane na državnom nivou još 2007. godine Pravilnikom o tehničkim pregledima vozila i Pravilnikom o dimenzijama, ukupnoj masi i osovinskom opterećenju vozila. Prema ovim propisima, naknada za EKO test je bila pet KM. Deset godina poslije ministar Lasić je potpisao odluku kojom je u FBiH povećao cijenu EKO testa na 22 do 36 KM. Ostala pravila za godišnju kontrolu vozila su ostala ista pa se i dalje primjenjuju iz državnih pravilnika.

Ured Vlade FBiH za zakonodavstvo i usklađenost sa propisima Evropske unije je prije usvajanja pregledao Pravilnik i upozorio da federalni organi uprave mogu donositi podzakonske akte samo kada imaju ovlasti za to. S obzirom da je cijena već bila određena državnim propisom, Ured je smatrao da je Ministarstvo ne može mijenjati.

„Cijeneći hijerarhiju pravnih propisa, akti niže pravne snage, u konkretnom slučaju propis federalnog organa uprave, mora biti u skladu s propisom više pravne snage, odnosno organom uprave na nivou BiH“, piše u mišljenju Ureda.

Osim ovoga, Ministarstvo nije dostavilo ni obavezne dokaze o usklađenosti Pravilnika sa evropskim direktivama iz 2009. i 2010. godine. Umjesto da ispravi greške i pročišćen dokument vrati Uredu na konačnu potvrdu, Ministarstvo je odlučilo da ignoriše njihove obavezujuće upute. Direktor Ureda Željko Silađi kaže da je sada prekasno da Ured zatraži stavljanje propisa van snage jer je već objavljen.

„U konkretnom slučaju, taj postupak bi, eventualno, mogao pokrenuti premijer ili neko od zamjenika premijera“, kaže Silađi. No, federalni premijer Fadil Novalić nije želio o ovoj temi razgovarati sa novinarima CIN-a.

Uz ove propuste Ministarstvo nije pribavilo ni mišljenje Federalnog ministarstva pravde (FMP) što mu je obaveza, prema Poslovniku o radu Vlade FBiH i Zakonu o Vladi FBiH.

„Uvidom u našu bazu podataka koja se vodi u okviru ovog sektora (Sektor uprave, op. a.), ističemo da FMP nije davao mišljenja po predmetnom pravilniku“, napisali su iz Ministarstva.

Bez obzira na ove propuste, ministar Lasić je potpisao dokument, a za CIN je tvrdio da je on jednoglasno prihvaćen na sjednici Vlade. Međutim, iz Generalnog sekretarijata i Ureda za zakonodavstvo kažu da Pravilnik „nije bio predmetom razmatranja“ na sjednici Vlade FBiH.

Profitiraju privatnici

Izmjenom cijene EKO testa su profitirale stanice za tehničke preglede i tzv. stručne institucije. One dijele 98 posto novca (90 posto ide stanicama, 8 posto stručnim institucijama) kojim vozači plaćaju EKO test, dok ostatak odlazi u budžete kantona i entiteta.

To znači da su tri stručne institucije – privatne firme: Institut za privredni inžinjering (IPI), „Mervik“ i „Centar motor“ do 2017. godišnje zarađivale prosječno do milion KM od tehničkih pregleda, a uz nove cijene EKO testa svaka od njih godišnje zaradi do pola miliona KM više.

One od 2012. godine nadziru rad stanica tehničkog pregleda. Iako je tada na konkursu odabran jedino „Mervik“, Ministarstvo je, ne poštujući zakonske procedure javnog oglasa, prenijelo ovlasti na tri firme. Nakon toga Ministarstvo više nije raspisivalo novi konkurs, omogućivši ovim firmama sigurno ubiranje velikih prihoda na neodređeno vrijeme.

„Ja i ne znam da imaju neke druge stručne institucije na toj razini osim ove tri“, odgovorio je Lasić na pitanje o novom konkursu.

IPI, „Mervik“ i „Centar motor“ najmanje dva puta godišnje šalju Federalnom ministarstvu prometa izvještaje o eventualnim nepravilnostima u radu stanica tehničkog pregleda. Na osnovu njihovih primjedbi Ministarstvo bi trebalo da odlučuje o sankcijama.

„Mi nismo ti koji oduzimaju nekome pravo rada niti ih kažnjavamo“, kaže direktor „Centra motor“ Božidar Konjevod.

I Ministarstvo i stručne institucije su odbili novinarima CIN-a dati izvještaje o radu, tvrdeći da je riječ o poslovima privatnih firmi.

Ministarstvo je jedino koje može nadzirati njihov rad, ali to ne čini detaljno. Uprkos tome, ministar Lasić kaže da je zadovoljan stručnim institucijama koje su pomogle i pri radu na Pravilniku.

Međutim, predstavnici sve tri firme kažu da ih niko nije konsultovao prije donošenja Pravilnika niti su učestvovali u formiranju cijena EKO testa. Iz „Mervika“ kažu da su o EKO testu razgovarali samo jednom u Ministarstvu 2014. godine: „Na tom sastanku smo samo informisani da će kolege iz stručne institucije „Centar motor“ da se bave tematikom EKO testa. O detaljima nismo upoznati niti šta se dešavalo i radilo nakon toga. Za Pravilnik smo saznali iz medija kada je objavljen.“

Uvođenjem Pravilnika Federalno ministarstvo prometa je firmi „Centar motor“ prepustilo upravljanje informacionim sistemom za EKO test. Riječ je o programu u koji stanice unose podatke o izduvnim gasovima vozila i broju urađenih testova. Na osnovu njih „Centar motor“ određuje iznose za raspodjelu prihoda od EKO testa svim učesnicima u ovom procesu: budžetima entiteta i kantona, stanicama tehničkog pregleda i stručnim institucijama – dakle, i samima sebi. Uvid u sistem i dalje ima samo „Centar motor“, a Ministarstvo o tome ne vodi evidenciju.

„Napominjemo da nam se dostavlja samo iznos koji se treba fakturisati prema stanicama, a ne i same informacije o broju obavljenih EKO testova za prethodni mjesec“, kaže direktor „Mervika“ Jasmin Šehović, a isto potvrđuje i direktor IPI-ja Fuad Klisura.

Stručna institucija „Mervik“ je u većinskom vlasništvu Ivana Filipovića, profesora sa Mašinskog fakulteta iz Sarajeva, koji nije želio zvanično govoriti o ovoj temi.

Firma IPI je u vlasništvu Mostarke Aleksandre Borozan, a ranije su njeni vlasnici bili profesori sa Mašinskog i Politehničkog fakulteta u Zenici te Privredno društvo A-NET Faruka Smajevića. Borozan je kazala da se IPI kao privatna firma „malo šta pita u Ministarstvu“.

„Mi, apsolutno, ne možemo nikakav utjecaj imati na bilo kakvu raspodjelu i podjelu bilo kakvih procenata. Možeš reći da ne radiš ili prosto prihvatiti ono što si dobio da radiš“, rekla je Borozan.

Uoči donošenja Pravilnika firmu „Centar motor“ su na sastancima u Ministarstvu predstavljali direktor Ivan Kožul, član HDZBiH, i poduzetnik Ivan Ševo. Ševo je javnosti u Zapadnoj Hercegovini poznat i kao bivši uposlenik Kantonalnog ministarstva prosvjete, znanosti, kulture i sporta gdje je bio desna ruka Ružice Mikulić, ministrice iz HDZBiH. Ivanov brat Milan, zastupnik HDZBiH u Skupštini Zapadnohercegovačkog kantona, također je uključen u porodični posao. Formalni vlasnik „Centra motor“ je firma „Centar gradnja“ koju je osnovala njihova majka Mila.

Članovi porodice Ševo ignorisali su sve pozive na razgovor sa novinarima CIN-a.

Od 2012. do 2015. godine „Centru motor“ je pripadao najmanji postotak prihoda od nadzora nad stanicama tehničkog pregleda. Dolaskom ministra Lasića iz redova HDZBiH u Federalno ministarstvo Ševina firma je dobila veći dio prihoda, ali je Ministarstvo 2017. godine nakon žalbi odredilo novu raspodjelu – „Centar motor“ i IPI su dobili po 34,5 posto, a „Mervik“ 31 posto prihoda.

Uvećavanje vlasništva i prihoda

Najveći dio novca koji se tokom godine prikupi od vozača raspodjeljuje se stanicama tehničkog pregleda. U FBiH ima 181 stanica i one su, uglavnom, vlasništvo nekoliko privatnih firmi koje ubiru milionske prihode.

Mila Ševo je 2013. kupila „Testing centar“ za tehnički pregled vozila. Ova firma je u vrijeme donošenja Pravilnika 2017. godine imala 28 stanica za tehnički pregled. Iduće godine ga je preuzeo bliski saradnik porodice Ševo Ivica Mikulić, da bi ga 2018. kupio širokobriješki „Doter“. Dvije godine nakon toga „Testing centar“ dolazi u ruke člana HDZBiH Ivana Kožula, nakon što je napustio rukovodeću poziciju u „Centru motor“. Do 2020. godine „Testing centar“ je uvećao broj stanica na 35, postavši tako vlasnik najviše stanica tehničkog pregleda u FBiH i, samim tim, najvećeg prihoda.

Tačne podatke o prihodima pojedinačnih stanica od EKO testova ima jedino „Centar motor“, ali ih je odbio podijeliti sa novinarima CIN-a, tvrdeći da je to preobiman posao.

Kožul je u julu 2021. godine „Testing centar“ prodao društvu „Asa Assistance“ koje je tim preuzelo vodeću ulogu i postalo vlasnik skoro 50 stanica tehničkog pregleda u FBiH.

Uz njih, milionske profite od EKO testova ubiru i: „Agram“, „Osing“, „Autocentar BH“, „Crotehna“ i „Remis“ koji su u vlasništvu velikih osiguravajućih kuća: „Adriatic osiguranje“, „Euroherc“, „Triglav“, „Croatia osiguranje“ i ASA grupacija.

„Pa nisu se nešto značajno povećali prihodi u odnosu na troškove koje imamo. Puno stanica nije moglo opstati, a EKO testom je donekle to ispravljeno, tako da ova cijena i nije neka cijena koja je dala ekstra zaradu“, komentarisao je direktor „Remisa“ Samir Musa.

Ove firme su za četiri godine imale prihode od najmanje 66,6 miliona KM samo od naplate EKO testova. Niko osim „Remisa“ nije se odazvao da govori za CIN o ovoj temi.

Uoči donošenja Pravilnika Federalno ministarstvo je objavilo da će dokument služiti i za stvaranje baze podataka o emisijama izduvnih gasova i kvalitetu voznog parka u FBiH.

„Znamo tačan broj vozila koja su neispravna, znamo koliko se smanjio taj procenat“, kaže ministar Lasić, „Kada dođe situacija zimi, prvenstveno u Sarajevu i gradovima koji su skloni većoj emisiji zagađenja, onda lako nastupi kantonalni MUP koji kaže isključujemo vozila norme 1, 2, 3… Sredstva usmjeravamo nekako da budu svrsishodna, odnosno da te mjere budu realizovane na terenu kako treba“

Lasić nije precizirao o kakvim mjerama je riječ, ali tvrdi da se novcem od naplate EKO testova dosta poboljšao rad Fonda za zaštitu okoliša. Iz Fonda kažu drugačije: „Naglašavamo da Fond za zaštitu okoliša nije nikada koristio sredstva Federalnog ministarstva prometa i komunikacija koja su prikupljena po osnovu ovog Pravilnika“.

Prema podacima koje je prikupio CIN, u budžete FBiH i budžete deset kantona godišnje se od EKO testova uplati u prosjeku 350 hiljada KM. Ostatak od 18,5 miliona KM se dijeli na tri stručne institucije i stanice tehničkog pregleda, u skladu sa brojem obavljenih EKO testova.

Ured za reviziju institucija u FBiH više puta je upozoravao da iznos godišnjih sredstava koja pripadaju stručnim institucijama u FBiH značajno premašuje godišnji budžet Federalnog ministarstva prometa i komunikacija.

„Smatramo da bi bilo daleko racionalnije i efikasnije da poslove stručnih institucija obavlja Ministarstvo, s obzirom da bi se u cijelosti mogli finansirati samo iz sredstava prikupljenih po ovom osnovu“, pišu revizori, a iz Ministarstva su odgovorili da bi im za to bila potrebna nova organizaciona jedinica sa 20-ak radnika i oprema koju nemaju.

Federalne institucije ne znaju na šta se troši novac od EKO testova, a ministar Lasić kaže: „Uopće nije upitna cijena EKO testa – ako je treba smanjiti pa i oprostiti – jer mi od tih sredstava nemamo ništa“.

Iako je kontrola izduvnih gasova propisana još 2007. godine, mnoge od 440 stanica tehničkog pregleda u BiH su tek od 2017. nabavile uređaje potrebne za detaljnije sprovođenje EKO testa.

Profesor sa Mašinskog fakulteta u Sarajevu Dževad Bibić, koji ima 3,5 posto udjela u firmi „Mervik“, objašnjava da se ispitivanje izduvnih gasova vrši ponovljenim pritiskanjem gasa u tačno određenom vremenskom periodu do tačno određenog broja obrtaja. Kod dizelskih motora ispituje se stepen zacrnjenja, dok se kod benzinskih motora mjeri koncentracija najmanje četiri vrste izduvnih gasova: kiseonika, ugljendioksida, ugljenvodonika i ugljenmonoksida.

„To je dobar pokazatelj da neki od sistema ne radi ispravno, prvenstveno sistem za dovod goriva kod starijih dizel motora koji utječe i na ekonomičnost samog vozila, odnosno potrošnju goriva“, rekao je Bibić.

No, mogućnost manipulisanja uređajima za EKO test pruža stanicama priliku za brzim i fiktivnim pregledima koji donose laku zaradu, a isključuju detaljnu analizu izduvnih sistema motornih vozila.

„Kada mi već uzimaju 100 KM, tražio sam da mi makar kažu fali li nešto mom autu. Međutim, ništa, sve odrade formalno i brzinski, za pet minuta, ali se pare uzmu i ko zna gdje završe“, kaže Nasir Haseljić iz Sarajeva. On je 2018. godine prijavio Lasića radi zloupotrebe položaja pri donošenju Pravilnika o EKO testu, ali istraga nije sprovedena jer je Tužilaštvo Kantona Sarajevo zaključilo da nije riječ o krivičnom djelu već o ispitivanju zakonitosti akata, što je u nadležnosti zakonodavnih tijela i ministarstava u BiH i FBiH.

„Ispade da je veća nadležnost nižeg nivoa vlasti naspram onoga ko je stvarno donio Pravilnik. Bilo mi je krivo kao i svakom. Zašto da plaćam nešto što ne moram?“, kaže Haseljić.

U čak sedam kantona, među kojima su: Kanton Sarajevo, Hercegovačko-neretvanski, Zapadnohercegovački i Kanton 10 čiji rad nadzire firma „Centar motor“, inspektori za četiri godine nisu bili ni u jednoj kontroli tehničkih stanica.

“Ne znamo uopće da je došlo do nerada. Nemamo mi zvanično informaciju ili izvještaj koji kantoni rade inspekcijske nadzore nad radom stanica tehničkog pregleda. Trebali bismo zvanično imati kod sebe izvještaj da bismo mogli reagirati”, kaže glavni federalni saobraćajni inspektor Tomislav Mikulić.

Ovaj inspektorat je tokom prethodne četiri godine imao prosječno 25 kontrola godišnje, dok u 2020. nije kontrolisao nijednu od 181 stanice. Te godine tehnički pregled u FBiH nije prošlo samo 56 od oko 700 hiljada pregledanih vozila, prosječne starosti 17 godina.

BiH je jedna od zemalja sa najstarijim voznim parkom u Evropi, gradovima sa najzagađenijim zrakom na svijetu i sve više oboljelih od plućnih bolesti usljed zagađenja.