Nama ni papa Franjo s ovakvim sistemom ne može pomoći
Dok imamo nakaradan sistem, pomoći nam ne može ni papa Franjo
Iza nas je još jedna posjeta poglavara Katoličke crkve, ovog puta pape Franje, Bosni i Hercegovini – i još jedno nepodijeljeno oduševljenje njenih građana, nezavisno o tome koje su etničke i vjerske pripadnosti, ali i o tome jesu li vjernici ili ne.
Ne znam, doduše, jesu li na stadionu Koševo, i u Sarajevu uopće, bili i oni koji mu prethodnih mjesec-dva zbog odabranog mjesta posjete prigovaraju, oni koji bi radije da je došao u zapadnu Hercegovinu, barem u Mostar – u, da je po njima, centar katoličanstva i predziđe kršćanstva i centralnu tačku planetarnog stradanja. Ne znam, potom, jesu li na Koševu bili i oni koji Papi ne mogu zaboraviti rečenicu kako “Gospa nije direktor poštanskog ureda koji svaki dan šalje poruke” – i kako, tako je jedino moguće protumačiti njegove riječi, priče “vidjelice” Vicke i kompanije s Gospom i nemaju bogzna kakve veze.
Ali, jesu li svi ti, ili neki nalik njima, na Koševu bili ili ne, i nije najvažnija stvar na svijetu. Jer, u odnosu na ono što se dogodi, oni su, ruku na srce, kap u moru.
A to, onda, znači, i nevažan detalj koji nema ama baš nikakvih šansi ostati zabilježen u istorijskom pamćenju. I stoga im ne treba ni posvećivati posebnu pažnju.
Lekcije
Ali, zato ne treba prešutjeti jedan drugi detalj koji bi lokalna Crkva također najradije prešutjela. Papa Franjo je, i ukupnim pontifikatom i posjetom Bosni i Hercegovini, demonstrirao svu razliku između latinoameričke i evropske Katoličke crkve – između crkve koja je na strani nemoćnih, socijalno depriviranih, obespravljenih na jednoj, i one druge, evropske, koja je na strani kapitala, moći, centara i buduće nejednakosti i nepravde.
Ali, reći će oponenti, čime objasniti da je uz njega čitav dan osoba koja je, a član je kolektivnog šefa ove države, personifikacija zla? Slažem se, to sam, na moju nesreću, u prilici bio vidjeti i sam – od dočeka do ispraćaja najdražeg mi poglavara Katoličke crkve.
Ali, Bože moj, ni Papa nije nadnaravan. A to, onda, znači da zbog manjka informacija i on ima pravo na poneku pogrešku. Jer, da nije tako, siguran sam da bi u Sarajevu nastupio poprilično drukčije – i zamolio “obraćenika” i “zaljubljenika” u evanđelje da mu ne kvari dan.
[pull_quote_right]E sad, Papa je došao i otišao – a mi ostajemo sa svojim mukama[/pull_quote_right]
Bilo kako bilo, ova unesrećena zemlja je, makar i na samo jedan dan, djelovala kao najnormalnija – i na svijetu najsretnija. Šezdeset i sedamdeset hiljada ljudi na koševskom stadionu, špaliri uzduž i poprijeko glavnog grada, oduševljenje koje prešutjeti nisu mogle ni najuglednije svjetske TV mreže. Ali, ruku na srce, dobila je i lekcije. Poglavar najmnogoljudnije religijske zajednice – kojoj ne pripadaju nepuna četiri miliona nego puno više, preko milijardu i po Božjeg svijeta – joj je, na samo njemu svojstven način, u brk skresao šta o rasipništvu njenih političkih i inih kabadahija misli.
Iz sarajevske zračne luke je došao, a na njega se i vratio, u autu koji bi se posramio i najobičniji općinski načelnik – kamoli, Bože me sačuvaj, glavni šerifi ove zemlje u najskupljim Audijima i sličnima markama automobila.
Ali, to nije sve. Papa im je očitao i lekciju koja je aksiom svakom Božjem stvoru. Nema, veli on, života s Bogom bez praštanja, bez ljubljenja bližnjega svoga, bez dijaloga kao nužnog uslova ljudskog postojanja. A, gdje su oni, onaj što ga dočeka i isprati, posebno? I gdje su im dodirne tačke s tim vrijednostima?
E sad, Papa je došao i otišao – a mi ostajemo sa svojim mukama. Je li, međutim, iz Papinih poruka politička klasa spremna izvući i pouke? Ma kakvi. U prilog tome, uostalom, govori ono što je posjeti poglavara Katoličke crkve neposredno prethodilo – a u prilog tome će, siguran sam, svjedočiti i ono što bi tek trebalo uslijediti.
Kupovina vremena
Kakve veze, naime, s ljubavlju prema bližnjemu, kakve veze s praštanjem, kakve veze s dijalogom ima sve ono što smo ovih sedmica mogli svjedočiti? Doslovno nikakve. Sve sama uslovljavanja – i ultimatumi tipa “il’ će biti što tražim il’ je kraj svijeta”. I usput, agresivno kršenje zakona – i prozirno laganje pred očima sveg normalna svijeta.
Ali, ne bi se to moglo činiti u uslovima normalnog sistema – ruku na srce, ni u okvirima postojećeg da se ne nailazi na plodno tlo. Za sada, međutim, uslovljavanja se primaju. Prisjetimo se, uostalom, najnovijih poteza takozvanog premijera Federacije. Takozvanog, ponavljam, jer on i premijer u ozbiljnu svijetu, to vam ga dođe k’o Marko Kraljević i televizija.
Umjesto da se ponaša kao prvi svugdje u svijetu, on je ovdje najobičniji činovnik stranačkih bogova. A, takvome se i ne može dogoditi ništa drugo do onog što se događa njemu – da na dnevni red Vlade, kršeći zakone, i pod pritiskom upravo stranačkog uslovljavanja, stavlja izmjene Vladinih uredbi kako bi se omogućilo “balahanje” društvenom imovinom.
Ali, sve to, izgleda, ne muči – ni one koji iza uslovljavanja stoje, niti one koji po uslovljavanjima funkcioniraju. Dapače. Nakon što Čović “obznani” kako za njega DF nikada ni nije bio partner, nego tek jedna od “marioneta” SDA, svoga “iskonskog” partnera je za potrebno smatrao izvijestiti kako je i takvo, virtualno partnerstvo okončano. Zašto? Pa, zato da ga motivira na novo “skidanje gaća” – da pozdravi uredbu Vlade, da je zajednički predstavljaju branom tobožnjoj brutalnoj borbi za vlast u javnim preduzećima itd.
[pull_quote_right]Fahro u Vladi za njega znači da je “donji” – i ko zna što sve to još sobom nosi[/pull_quote_right]
I, sve to na logici potpuno tuđi način – u prilog čemu svjedoče i javni istupi smušenoga premijera. Mišljenje Čovića, istina, ne dijeli i njegov bošnjački “jaran”. Uspostavljeno je partnerstvo, kaže, i dalje živo. A, šta s onim što javno reče Komšić – da koalicije na razini nivou Federacije više nema? Ne, to nije istina – DF, veli “vispreni” Bakir, pa ma šta o tome govorio njegov lider, ostaje dio vladajuće većine. A, lojalnost vladi će se tek testirati – kroz podršku reformskim zakonima, i tome slično.
Čemu ova akrobatika? Jer stvarno, vladajuća koalicija je stvar prošlosti. Jedini logičan odgovor je da se dobije na vremenu – i zbog traganja za rješenjem kako doći do nove. A, na stolu je, objektivno, nekoliko scenarija. Na nekima od njih dakako, kao i neposredno nakon izbora, “jaše” i lider HDZ-a – priznajući potrebu intenziviranja razgovora sa strankom Radončićevih sljedbenika.
Hoće li, pak, i može li do toga i doći? Pita li se mene, teško. Jer, ta vrsta koalicijskog “deala” bi Izetbegovića dovela u poziciju koja je gora i od ove današnje. A, iza njega je ipak, ne zaboravimo, tristotinjak hiljada glasova birača.
Problem lidera SDA je, ponovimo – i otuda priča o većini koje stvarno nema – ko je alternativa DF-u. SDP? Ne – jer to su javno rekli. “Devedesetka”? Ne – i oni su se od takvih mogućnosti ogradili. SBB? Moguće – i to Izetbegovićev “hrvatski partner” priželjkuje. A, šta je s liderom SDA? Ne vjerujem da bi to i u snu mogao priželjkivati? Jer, Fahro u Vladi za njega znači da je “donji” – i ko zna što sve to još sobom nosi.
[pull_quote_center]Za kakve reforme mogu biti spremni oni koji zemlju demontiraju pred očima čitava svijeta?[/pull_quote_center]
Priča o Vladi koje nema je, kako rekoh, samo bajpas kojim se, tokom ljeta dakako, pokušava doći do nove većine. Ali, to ne znači da u toj priči treba i pomagati. Kad bih, recimo, bio u situaciji da donosim stranačke odluke, na mjestu DF-a mi ni na kraj pameti ne bi bilo iz Vlade na brzinu izlaziti. Naprotiv, treba ostati do kraja, dok te iz nje ne potjeraju, a vrijeme do tada koristiti na najbolji mogući način – da se ovu zemlju, koliko je to moguće, zaštiti od novih nasrtaja, ali i da se bošnjačko-hrvatske kriminogene interesne krugove nastavi demaskirati, pred njihovim glasačima i pred biračkim tijelom i javnošću uopće.
S druge strane, ozbiljnim ne bih doživljavao ni priče o “reformskim” zakonima – i očekivanju da se u vezi s njima dobije zeleno svjetlo i vlasti i opozicije. Jer, za kakve reforme mogu biti spremni oni koji zemlju demontiraju pred očima čitava svijeta? I zašto u njihovim “reformama” učestvovati? Da bi se pomoglo u stvaranju još jednog privida? Ni slučajno. Pita li se, dakle, mene, onima koji društvo i državu uništavaju ne treba pomagati.
Šta je, onda, moguće? Objektivno, uporno uvjeravanje predstavnika svjetskih centara moći da jedino snažniji njihov pritisak može dovesti do promjene sistema – i BiH učiniti normalnom zemljom. U protivnom, dok imamo nakaradan sistem, a danas je baš takav, pomoći nam se ne može. Tu vrstu moći ne posjeduje niko – pa ni papa Franjo, ni, neka mi bude oprošteno, svi bogovi ovog svijeta.
Jer, nakaradni sistem sam po sebi producira i nakaradne političke filozofije – koje, opet, po zakonu spojenih posuda, umjesto društveno najvrjednijega, za sebe vežu ono što se obično podrazumijeva pod pojmom društveni ološ. A, s njim se, uvijek i svuda, završavalo na isti način – u civilizacijskom zapećku.
