strah od nasilja
Nakon ubistva Nizame: SOS telefoni ne prestaju zvoniti, žene širom BiH traže zaštitu
“U posljednja dva dana zbrinuli smo osam osoba, tri žene i petero djece. Zaštitne mjere se izriču odmah, nikad brže, za manje od 24 sata”, kaže Sabiha Husić, direktorica udruženja Medica iz Zenice
SOS telefoni ne prestaju zvoniti, a žene traže pomoć, podršku za sebe i svoju djecu i raspituju se za proceduru napuštanja nasilnika i smještanja u sigurnu kuću.
To su za Radio Slobodna Evropa (RSE) potvrdili predstavnici iz svih osam sigurnih kuća na području Bosne i Hercegovine (BiH), tri u entitetu Republika Srpska i pet u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Sve se dešava petnaest dana nakon što je u Gradačcu, na sjeveru BiH, ubijena Nizama Hećimović, čije ubistvo je njen partner prenosio uživo na Instragramu.
Nakon ovog ubistva, u porodičnoj kući pored Živinica, na sjeveroistoku BiH, muškarac je ubio svoju partnericu, a potom izvršio samoubistvo. Samo dan kasnije, desio se pokušaj ubistva kada je muškarac pokušao ubiti svoju dugogodišnju partnericu, nanijevši joj više ubodnih rana nožem.
“U posljednja dva dana zbrinuli smo osam osoba, tri žene i petero djece. Zaštitne mjere se izriču odmah, nikad brže, za manje od 24 sata”, kaže Sabiha Husić, direktorica udruženja Medica iz Zenice.
I u sigurnoj kući u Banjaluci u posljednjih nekoliko dana povećan je broj žena koje su zatražile zaštitu.
“Smještena je jedna žena sa troje djece i jedna žena sama, dok imamo poziv za još jednim smještajem koji trebamo realizovati’”, kaže za RSE Magdalena Prišić iz nevladine organizacije Fondacija “Udružene žene” Banjaluka.
Prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine, koja je prikupljala podatke od pravosudnih institucija i nevladinih organizacija, u BiH je od 2015. godine ubijeno više od 60 žena.
Povećan broj prijava zlostavljanja od početka godine
Samo u Bijeljini, na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine, od početka godine do danas, broj korisnica sigurne kuće povećao se za duplo u odnosu na prethodnu, podaci su Fondacije “Lаra”, Bijeljina.
“Tokom cijele prošle godine imali smo smještenih 15 žrtava, a sada od početka ove godine imamo 34 žrtve koje su bile smještane ili trenutno borave u sigurnoj kući”, kaže za RSE Ljilja Lukić iz Fondacije “Lara”.
U ovoj sigurnoj kući, na području bh. entiteta Republika Srpska (RS) trenutno boravi 15 žena.
Samo u prvih pola godine više od 400 ih je telefonom ovoj organizaciji prijavilo porodično nasilje.
Prošle godine bilo je oko 700 poziva.
Slična je situacija i u ostalim sigurnim kućama u BiH.
Strah od prijavljivanja
Bivša korisnica sigurne kuće u Bijeljini, Milijana Krsmanović jedna je od žena koja je trpila višegodišnje nasilje prije nego što je odlučila prijaviti bivšeg muža.
Počelo je nakon deset godina braka, kada je ostala slabovidna, poslije čega je izgubila i posao.
Bivši muž protivio se njenoj prekvalifikaciji, a tome se pridružila i njegova rodbina. Potom je ova majka troje djece oboljela i od karcinoma dojke, nakon čega su je istjerivali iz kuće.
“Došlo je do gurkanja, a ja sam se u jednom trenutku našla na podu, šutirana kao vreća. Djeca su sve to gledala i bila su prestravljena”, ispričala je Milijana, koja je pretrpjela nasilje prije sedam godina, u jednoj od svojih ispovijesti.
Tada je odlučila da sve zaustavi i nasilje prijavi. Bila je smještena u sigurnoj kući “Lara” u Bijeljini.
“Taj trenutak kad one odluče da prijave nasilje, to je trenutak kad se nasilje već mnogo puta ponavljalo i zaista je taj strah kod njih ogroman”, napominje Ljilja Lukić, predstavnica ove sigurne kuće.
Iz iskustva kaže da na mjestima gdje se prijavljuje nasilje moraju biti stručne osobe.
U oba bosanskohercegovačka entiteta zakoni o zaštiti od nasilja u porodici su mijenjani nekoliko puta.
Prema njima u roku od 24 sata od prijave nasilja, policija određuje zaštitne mjere.
Po prijavi nasilja policija kontaktira nadležni centar za socijalni rad, a ukoliko postoje i fizičke povrede uključuju i medicinske ustanove.
“Sve to ne traje dugo dok ona dođe do sigurne kuće. Policija radi i procjenu na terenu i sve to dostavljaja tužilaštvu”, pojašnjava Ljilja Lukić.
U sigurne kuće, navode njihovi uposlenici, biće primljene sve žene kojima treba pomoć i koje se jave.
”U sigurnu kuću primamo i žene koje ne žele podnijeti krivične prijave. Mi ne uslovljavamo prijem žena. Nasilje je kompleksno, žene se boje, ne smiju prijaviti policiji, a dođu do vas i kažu: molim vas zaštitite me. Znači, mi moramo tu ženu u tom trenutku smjestiti, informisati, zaštititi, pa se možda tu ohrabri i prijavi”, napominje Mubera Hodžić-Lemeš iz Sigurne kuće u Sarajevu.
Tri od pet žena smatra nasilje uobičajenom pojavom
Prema zakonu, zaštitne mjere predlaže žrtva. One, prema procjeni sudije, mogu trajati između šest mjeseci i dvije godine.
Kazne koje se nasilnicima mogu izreći idu i do sedam godina zatvora.
Prema istraživanju OSCE-a tri od pet žena u BiH smatra da je nasilje uobičajena pojava u njihovim zajednicama, dok su četiri od deset žena iskusile psihičko, fizičko ili seksualno nasilje nakon navršene 15. godine života, od partnera ili drugih osoba.
Gotovo polovina ispitanih žena smatra da je nasilje u porodici privatna stvar, a više od 40% njih ne zna šta treba činiti ako dožive nasilje.
Većina žena ne prijavljuje nasilje koje doživi, navodeći sram, materijalnu ovisnost, nedostatak informacija, nepovjerenje u službe i strah, kao razloge zbog kojih ne prijavljuju nasilje relevantnim institucijama.
Prethodno žrtve moraju imati i povjerenje u institucije kojima prijavljuju zlostavljanje.
“Povjerenje će imati ako vidi da institucije rade svoj posao. Žrtve sada to ne vide, jer, evo, imate slučaj da je žena prijavila nasilje, nije zaštićena, ubistvo nije spriječeno”, navodi Hodžić-Lemeš iz sarajevske Sigurne kuće.
U zakone uvrstiti termin femicid
Iako su entitetski Zakoni o zaštiti od nasilja u porodici mijenjani nekoliko puta, nijedan od njih ne sadrži termin femicid.
To je jedan od razloga održavanja protesta širom BiH u proteklih nekoliko dana.
Građani traže da se termin femicid u zakone uvede kao krivično djelo, te osigura prevencija i zaštita od nasilja nad ženama.
“Uvrštavanje femicida u zakon bi bilo poruka svima onima koji su potencijalni zlostavljači, da možda, ipak, promisle. Femicid je ubistvo žene sa predumišljajem, dakle, to je baš ubistvo žene zato što je žena i zato je važno da se to definira kao teže krivično djelo”, kaže Jasna Zečević direktorica Udruženja građana Vive Žene Tuzla.
Prema zvaničnim podacima u BiH je tokom 2021. i 2022. ubijeno 19 žena, a najvećem broju ubistava prethodilo je dugotrajno nasilje koje nije bilo prijavljivano ili je bilo prijavljivano.
“Zakazao je sistem, žena je tražila pomoć. Potrebno je uraditi analizu i obavijestiti javnost gdje su propusti, šta se moglo uraditi, koji su faktori uticali, to nam trebaju biti inputi da znamo kako reagovati, šta učiniti. Ovako desi se femicid, mi protestujemo i sve padne u zaborav. Zaista se mora analizirati i objasniti ko je tu zakazao”, poručuje Hodžić-Lemeš, menadžerica Sigurne kuće u Sarajevu.
Šta nakon izlaska iz sigurne kuće?
Sigurne kuće vode nevladine organizacije, a najvećim dijelom finansiraju se iz budžeta.
Iz budžeta Ministarstva omladine porodice i sporta RS sigurna kuće se finansira sa udjelom od 70 posto, dok 30 posto izdvajaju lokalne zajednice, preko centara za socijalni rad iz kojih dolaze žrtve, pojasnili su iz Fondacije “Lara” iz Bijeljine.
Sigurna kuća predstavlja jednu od mogućnost zbrinjavanja žrtava nasilja u momentu kad se nasilje prijavi i kada je ženi potrebna fizička zaštita i sigurnost.
Dužina boravka žrtava u sigurnim kućama je individualna – od deset dana, pa do godine.
Problemi nastaju nakon izlaska iz sigurne kuće. U Kantonu Sarajevo (KS) posljednje dvije godine postoji program pomoći žrtvama nakon napuštanja sigurne kuće.
“Žene dobiju finansijsku podršku, jer nije moguće da odmah zaradi dovoljno da plati i stan i režije. Te su žene ranije većinom iz sigurnih kuća išle nazad u porodične kuće”, pojašnjava Hodžić-Lemeš, te dodaje da je stoga važno novim zakonom regulisati i njihov materijalni položaj.
Iz sigurnih kuća podsjećaju da se postojeći zakoni moraju uskladiti sa Istanbulskom konvencijom (Konvencija Vijeća Evrope o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici), koju je BiH ratificirala 2013. godine.
Nevladine organizacije, u skladu s tim, izradile su nacrt zakona, koji nudi veći obim prava žrtvama nasilja, te ima povećan odgovor prema počiniocu nasilja i rješavanje stausa sigurnih kuća.
“Nažalost, on je već godinu dana u proceduri i nije još izrađen prijedlog zakona”, dodaje Hodžić – Lemeš.
Nasilje ili bilo koji oblik zlostavljanja, građani Bosne i Hercegovine mogu prijaviti na SOS telefon 033 222 000 ili na 1265 u Federaciji BiH i 1264 u Republici Srpskoj.