Nakon potpisivanja ANP-a, Milorad Dodik više nikom nije potreban

Milorad Dodik uradio je bar jednom u svom političkom životu ispravnu stvar – ispunio je državnu obavezu, potpisao ANP (Plan reformi BiH), široko otvorio put BiH u NATO.

Međutim, nakon decenije i po politike širenja mržnje prema svemu progresivnom, prema Zapadu, prema NATO-u, ukivanja Rusije u sve sfere javnog života, voljne uloge njihove marionete u BiH i regionu, Dodiku je praktično postalo nemoguće da na bilo koji način objasni otkud i zbog čega tako nagli zaokret. Bio je zato prisiljen da se, nakon ispravne odluke, ponovo/hitro vrati lažima i neistinama, manipulacijama, jeftinim spinovima, uzaludno dokazujući da nije pogazio sve ono što je deceniju i po izgovarao, piše Slobodan Vasković na svom blogu. 

Njegov tekst prenosimo u cjelosti i bez intervencija.

Bitno je razdvojiti pomenuta dva procesa – usvajanje ANP-a, aktivaciju MAP-a, siguran put i ulazak BiH u NATO, koji Dodik jeste obezbijedio svojim potpisom na dokument i njegove pokušaje da anulira u javnosti te notorne činjenice.

Nakon što ANP dospije u Brisel, prihvati ga NATO (jer je sa Alijansom dokument i usaglašen), BiH nastavlja put ka članstvu u Savezu trasiranom i ranije već kvalitetno utabanom stazom, ali brže i sa kompleksnijim projektima od dosadašnjih. Na te projekte Dodik više nema nikakav uticaj, jer su oni u ingerencijama BiH i NATO, a lider SNSD-a nije BiH, što je veoma bitno primijetiti.

Dodikov Kopernikanski obrt desio se u situaciji kada se našao pred zidom, kada je RS, odakle on crpi svoju moć, bila pred potpunim slamanjem, ekonomskim i finansijskim, a Dodik pred situacijom da izabere trenutnu “političku smrt” ili da zaigra na njeno odgađanje, koje podrazumijeva okretanje leđa Rusiji u tom ključnom trenutku potpisivanja dokumenta, koji je sada već dio istorije.

Dodik je izabrao odlaganje, vodeći se, kao i obično, surovim pragmatizmom i još surovijim trgovačkim pravilima – odlaganje “političke smrti” do daljnjeg i “funkcije u Vijeću ministara” za ANP.

Ostatak njegovog koncepta glasi – vidjeću šta i kako dalje, samo da ovo pregrmim!

Dodik je, upuštajući se u igru “Totalni zaokret”, ispustio iz vida jednu vrlo bitnu činjenicu – On, Dodik, nakon potpisivanja ANP-a nije više nikome potreban ni za šta. Uradio je ono što je Zapad od njega tražio, prihvatio je ono što je Rusija tražila da ne prihvati.

Prvi ANP implicira drugi, drugi treći… i tako do ulaska BiH u NATO; Dodik nije više potreban ni za drugi ni za treći ni za bilo koji sledeći. Jedino je bio potreban za prvi.

Uz sve to, on se nije izmakao iz pozicije udarne tačke čekića u nakovanj, jer Zapad će nastaviti sa uvlačenjem BiH u evroatlantske integracije (sa akcentom na atlantske), a Rusija će činiti sve da ih spriječi u tome, bar da uspori taj put.

Dodik, ma koliko mu se činilo da je moćan nakon trgovinske razmjene “ANP za funkcije”, nije potreban ni za jedan ni za drugi proces. On više nije taj bez kojeg se i proces i antiproces ne mogu odvijati.

Zapad ima niz igrača koji će procese voditi, Rusija takođe da ih pokuša spriječiti.

Paradoks Dodikovog Kopernikanskog obrta je u tome da ga je doveo na vrhunac moći, iza koje, nakon što ANP stigne u Brisel, slijedi nebitnost!

Apsurd je da je to jedino, kako se čini, iako sa zakašnjenjem, shvatio upravo Dodik, koji sada već oprobanim, ali izlizanim procedurama, pokušava da spasi sam sebe, premda to spasavanje ne znači ništa.

Agresivna propaganda laži, širenja mržnje, rasprskavanja otrova, satiranja slabijih…. samo je folklor jednog prevaziđenog i preživljenog autokratskog, represivnog, nenarodnog režima, koji, u strahu od vođe, pokušava strahom demantovati istog tog vođu i njegov potpis na ANP-u.

Potpuno suluda, šizofrena, ali ne i neočekivana situacija, jer Dodik, svjestan da više nije potreban, pokušava pritiskom, daljim razaranjem institucija, koalicionih partnera, svega čega se dohvati… pokazati sopstvenu bitnost, učiniti je vidljivom, svjestan da ona više ne postoji i da je održavanje privida samo puko preživljavanje do njegovog udaljavanja iz političkog života, kao nepotrebnog.

To što se rulja, ološ i šljam, koji je on rukopoložio u “vlastelu” danima javno samoponižava, pokazujući da je riječ o beskrupuloznim beskičmenjacima što, snishodljivo i pogano, poput zadnjih fukara, brane neodbranjivo je samo posljedica njihovog straha od njega i svijesti da su, zahvaljujući njemu, uspjeli da opogane i uzurpiraju sve institucije, steknu bogatstva i žive u fatamorgani da su nešto više od prokletih ništarija spremnih na svako zlo kako bi to i ostali. I kako bi opstali.

Karikaturalnost i izopačenost, osnovne karakteristike odbrane neodbranjivog, pokazuje da čak i beskičmenjaci, fukara i ološ znaju da brane nedobranjivo, što je dokaz da su njihovi strahovi od Dodika dostigli vrhunac.

Intelektualna nedoraslost Dodikovih jadnih bezveznjaka, njihovo bulažnjenje i bauljanje u blatu providnih neistina nisu, po prirodi stvari, alati kojima se on može predstaviti kao vizionar, državnik, bilo šta više od političkog šibicara, koji je to bio i ostao.

Taj jedan kredibilan politički potez koji je načinio, potpisivanje ANP-a i ukivanje BiH u NATO, ne može kompenzovati sve navedeno. Nije mu to ni bila namjena, već ubrzanje ulaska BiH u NATO i svođenje Dodika na nikom potrebnog, preživljenog autokrate, koji čeka odvlačenje na deponiju istorije.