Nakon 100 godina dabrovi se vratili u BiH

U selu Lužani kod Gradiške na rijeci Jablanica živi nekoliko dabrova, za koje se pretpostavlja da su Savom u koju se lijeva Jablanica došli iz mjesta Strug u Hrvatskoj.

Slobodan Cvijić iz Lužana, kaže da su mještani prvi put prije tri godine primjetili da su se dabrovi doselili na ovo područje.

“Prvo smo našli par stabala oborenih, što nam je bilo nelogično, kraj vode, jer obično ako neko obori drvo i odvuče ga. Međutim drva su bila i na specifičan način posječena i onda smo malo istraživali po internetu i zaključili da bi to mogli biti dabrovi, da su naselili naše područje”, ispričao je Cvijić ekipi Anadolu Agency (AA).

On je sačuvao u dvorištu svoje porodične kuće dijelove dva stabla na kojima se vide tragovi zuba dabrova. Objasnio je da je jedno od tih stabala, topola, na panju imala prečnik od 60 centimetara, što je kaže prilično debelo stablo koje su uspjeli savladati. Njegove “eksponate” fotografišu i snimaju svi koji mu dođu u dvorište, a mnogi traže i da im ih pokloni. Jedan je i poklonio jednom djetetu, ali ostale je odlučio čuvati za sebe.

“Niko ih na ovom području nije primjetio, da li rade samo noću isključivo, još dosta hodamo oko korita i imamo njive koje obrađujemo, ali još ih niko nije vidio uživo ovdje kod nas”, kaže Cvijić i dodaje da bi mještani Lužana voljeli “više nego išta samo da uspiju vidjeti dabrove”.

On i članovi njegove porodice redovno obilaze korito Jablanice. Ekipi AA pokazali su stablo hrasta za koje su objasnili da su ga dabrovi pokušali oboriti.

“Iznenadilo nas je kada smo vidjeli da su počeli obarati hrast, ali kada smo vidjeli da su odustali, bilo nam je jasno da su odustali jer je ta vrsta drveta izuzetno tvrda”, rekao je Cvijić.

Najčešće ruše vrbe i topole, a iako pored rijeke ima mnogo jošika, njih prema riječima Cvijića dabrovi zaobilaze vjerovatno jer su im gorke.

Na jednom dijelu obale Jablanice na kojem su primjećeni tragovi prisustva dabrova nalazi se njiva sa divljom repom. Ona je, kaže Cvijić, omiljena poslastica dabrova, jer su poplave sprale zemljište sa korijenja pa se vide tragovi zuba ovih životinja.

Pored rijeke nalazi se i polje kukuruza, koji zbog poplava nisu obrani prošle jeseni. Pošto i dalje na njivi ima klipova kukuruza, tokom zime dabrovi su napravili stazu izlazeći na njivu da bi se hranili.

“Kako smo saznali da je to evropski dabar koji uglavnom živi u obalama, ukopava rupe u obali i tu žive, a ne prave brane kao američki dabar koji obara stabla da pravi brane, Ovaj isključivo obara drveće radi ishrane”, kaže Slobodan Cvijić.

Zbog visokog vodostaja Jablanice, nismo bili u prilici da vidimo rupe u njenim obalama u kojima prema riječima mještana Lužana žive dabrovi. Cvijić je razgovarao i sta starijim mještanima koji imaju po 80 i 90 godina i niko nikada nije čuo da su dabrovi naseljavali ovo područje.

“Za sad ih nema veći broj. Naše procjene, prema koliko su zahvatili duži Jablanice, gdje smo nalazili gdje su obarali, tu je možda šest sedam jedniki, ne vjerujem da ih ima više, ispod deset je sigurno”, rekao je Cvijić.

Tragovi života dabrova pronaženi su na dužini od oko tri kilometra, dok su “najvrijedniji” na području jednog kilometra, gdje su mještani i pronašli najviše tragova.
Upravo na tom dijelu korita Jablanice, ovi već iskusni tragači, pronašli su i pokazali ekipi AA granu, dužine metar i po, sa koje su dabrovi u skorije vrijeme skinuli koru i pojeli tanje grančice.

Na pitanje da li su u pitanju korisne životinje ili štetočine Cvijić, koji se bavi poljoprivrednom proizvodnjom rekao je da se nada da će dabrovi i u budućnosti praviti više koristi nego štete.

“Pa za sad još nema neke velike opasnosti od štete, mada smo prošle godine primijetili da su dirali kukuruz, koji je bio posijan uz rijeku, sijeku stabljike i odvlače u korita, ali to je veoma mala šteta. Donekle i koriste jer sijeku stabla, korito je dosta zaraslo, i oni to polako skidaju što njima štima i tako će možda donijeti neku korist jer koliko toliko će očistiti jablaničko korito koje nas topi usljed većih padavina”, dodao je Cvijić.

Doc. dr. Dragojla Golub, šef Katedre za zoologiju, genetiku i evoluciju na Prirodno-matematičkom fakultetu u Banjaluci, objasnila je da dabar najveći evropski glodar koji je autohtono naseljavao područje čitave Evrope i Azije, sve do Kine.

“Zbog prekomjernog izlova u 18. i 19. vijeku eliminasan je, odnosno isčezao je sa većine teritorije koju je nativno naseljavao i početkom 20. vijeka ostalo je svega par izolovanih populacija u Norveškoj, Francuskoj, Njemačkoj i Rusiji i upravo te populacije su poslužile kao baza i osnova za mnogobrojne akcije reintrodukcije dabra u njegova prirodna staništa”, izjavila je Dragojla Golub.

Kada su u pitanju zemlje regiona, dabrovi su prema njenim rječima naseljeni u Hrvatskoj u periodu od 1996. do 1998. godine, a u Srbiji su te aktivnosti provođene tokom 2004. i 2005. godine. Dabra u BiH nije bilo više od 100 godina, a prema pisanim dokumentima zadnji put se pominjao 1885. godine na rijeci Ukrini. BiH je 26.evropska zemlja koja je vratila dabra u njegovo prirodno stanište. To se prvi put desilo 2005. godine na području rijeke Semešnice, pritoke Vrbasa kod Donjeg Vakufa, te godinu dana kasnije rijeke Sokočnice, pritoke Plive, na području Šipova.

“Dabar je poluvodeni sisar, kopa jazbine na obalama rijeka ili ako mu obale iz nekog razloga ne odgovaraju onda pribjegava građenju površinskih nastambi, odnosno onoga što je poznato kao dabrove kućice ili brane”, kazala je Dragojla Golub.

Dabar se hrani biljkama, tokom proljeća i ljeta hrani se vodenim biljkama, travama, grmljem, dok zimi pribjegava rušenju drveža odnosno hrani se korom drveća i mladim granama odnosno izbojcima.

“Iz tog razloga, odnosno zato što spada u glodare, ima sjekutiće koji mu rastu tokom čitavog života, on obara stabla, i to bi bila jedna od potencijalno konfliktnih situacija između dabra i čovjeka”, kazala je ona i dodala da sa druge strane ako se nalazi blizu poljoprivrednih površina, određene ratarske kulture, na primjer kukuruza, mogu da mu posluže kao hrana.

Prema njenim riječima reintrodukcija sama po sebi ima smisla ako su otklonjeni uzroci nestanka neke vrste.

“S obzirom da je glavni uzrok za nestanak dabra sa područja njegovog prirodnog rasprostranjenja bio prekomjeran lov zbog krzna, mesa i sekreta određenih žlijezda koje posjeduje, a koji je korišten u medicinske svrhe, ono što je presudno je da se eliminiše taj razlog kako se situacija ne bi ponovila. U tom smislu dabar je zaštićena vrsta na području čitave BiH”, rekla je Dragojla Golub.

Dodala je da su i danas glavni uzroci smrtnosti dabra – krivolov, nelegalan ribolov, jer mu se dešava da se zapetlja u ribarske mreže, i saobraćaj. Kao glavne mjere zaštite mimo zakonske regulative navela je informisanost lokalnog stanovništva, te saradnju sa lovačkim i ribolovačkim udruženjima koja mogu da doprinesu njihovoj zaštiti.