Načelnik Općine Olovo svoju platu daje studentima

Kada se Đemal Memagić prije nešto više od tri godine, kandidirao za načelnika općine Olovo, čiji je centar istoimeni gradić na magistralnom putu Sarajevo – Tuzla, kazao je kako će, ako dođe na tu funkciju – raditi besplatno.

Veli da mnogi tada nisu vjerovali u to obećanje, shvatajući ga, uglavnom, kao predizborni trik.

Međutim, već u novembru 2012, nakon isteka prvog mjeseca na funkciji načelnika, Memagić, inače uspješni poduzetnik – vlasnik kompanije Alma Ras, koja zapošljava skoro hiljadu ljudi, pokazao je da on svoja obećanja ispunjava.

Kako je tada općinskoj službi za finansije dao nalog da njegovu cijelu platu, u iznosu 2.500 KM, preusmjeri u stipendiranje učenika i studenata, tako je ostalo do danas, kada ulazi u četvrtu – završnu godinu svog mandata.

O davanju i uzimanju, radu i neradu, politici i narodu, Memagić govori za Al Jazeeru.

Gospodine Memagiću, koliko god je vaše obećanje o odricanju od plate prije tri i po godine zvučalo nevjerovatno, toliko se danas doima nevjerovatnim činjenica ste ga ispunili, i to još uvijek činite. Kako je došlo do te odluke?

– Ja sam rano ostao bez oca, sa samo 14 godina, a iza mene su bile dvije mlađe sestre i brat, tako da sam, u neku ruku, kao najstarije muško u kući, u to doba postao i roditelj. Rano sam se počeo brinuti za njih i uvijek sam želio da nam neko pomogne da se odškolujemo. Zbog nedostatka finansija, a ne zbog nedostatka želje i volje, ni sam nisam uspio dovršiti školovanje o kojem sam sanjao.

[yuzo_related]

Danas, kada imam svoju kompaniju, kada sam u stanju osigurati plate za 950 radnika, nemam potrebe uzimati platu načelnika, niti bilo šta drugo što drugi uzimaju.

Također, osim plata, koje preusmjeravam za stipendije, sve ostalo što dobijem – naknadu za topli obrok, dnevnice za putovanja, regres… dajem u humanitarne svrhe.

Ne pitam ko su ta djeca koja dobiju stipendije, koje je njihovo ime, iz kojeg su sela… samo mi je stalo da se školuju. Jedino što od njih tražim je da i oni nekad nekom pomognu. Ništa mi više ne treba.

Pretpostavljamo da postoje kriteriji na osnovu kojih dijelite stipendije. Jesu li oni prestrogi i koliko ste do sada dali novca za stipendije?

– Svake godine raspišemo konkurs i priortet imaju oni koji se školuju za deficitarna zanimanja za lokalnu zajednicu i, naravno, najbolji učenici, odnosno studenti. Do sada sam za stipendije dao oko 75 hiljada maraka.

U 2013. stipendirao sam pet studenata i deset učenika. Visina stipendija za studente je iznosila 170, a za učenike 120 KM. Te prve godine nije se prijavilo dovoljno kandidata, jednostavno zbog toga što ljudi nisu vjerovali u moje predizborno obećanje. A kada su vidjeli da ga ja ispunjavam, iduće, 2014. godine, puno više ih se prijavilo. Tada je stipendju dobilo17 studenata i 40 učenika. Učenici su jednokratno dobili po 400 KM, a studenti po 500 KM. Lani je dodijeljeno 99 stipendija i to 77 za učenike i 22 za studenta, i to tako da su učenici dobili po 200 KM jednokratno, a studenti 400 KM. Upravo je u toku konkurs za ovu školsku godinu.

Kakve su reakcije studenata i učenika na ove stipendije, a kakve javnosti?

– Djeca su zahvalna, a i njihovi roditelji. Često dođu i pojedinačno da se zahvale. Ustvari, mislim da čovjek ne bi ovo trebao javno ni iznositi, niti za to tražiti zahvalnost. Neka Bog to upiše u dobra djela.

Ali mi nismo društvo davanja, mi smo društvo uzimanja. Kod nas se ovakve geste obično bagatelišu. Znam da ima onih koji kažu: ‘Ma ja, on je dao te plate, ali je uzeo na drugom mjestu’.

Foto: Al Jazeera

Ja sam mogao ove pare staviti u budžet, ali šta bih onda dobio, kada ima njih koji rade u Olovu, a žive u Sarajevu, pa onda iz tog budžeta uzimaju novac za prevoz, za stanarinu, za odvojeni život, topli obrok. To bi se istopilo samo za te ljude kojima je zabremedet živjeti u Sarajevu. Zašto ne žive ovdje gdje i rade? I nije to slučaj samo sa Olovom, tako je širom BiH. Odgovorno tvrdim – kada se to ne bi radilo, kada se silni novac ne bi trošio na te stavke, mi bismo mogli da živimo bez kredita. Otiđite bilo gdje u Evorpu i vidjet ćete da toga tamo nema. Imaš platu, pa sam plaćaj od nje prevoz, stan… Poslodavca nije briga gdje živiš, njega interesira ono šta radiš, koliko radiš i on ti za taj rad da platu, a ne za neke tamo pojedinačne potrebe.

Kada ulazim u Sarajevo, uvijek gledam ono naselje Hotonj, svakim danom je sve veće, jer ovi iz okolnih mjesta i općina svi hoće da žive u glavnom gradu. A to naselje nema ni kanalizaciju i vodovod kako treba. Toliko je napućeno da samo čekam da jednog dana pukne i čitavo sklizne dole u čaršiju.

Budući da radite besplatno, da li se to odražava na kvalitet Vašeg rada u općini?

– Pitajte koga god hoćete u Olovu kako ja radim i, bez obzira – voljeli me ili mrzili, siguran sam da će vam reći isto.