Na roditeljima najveći teret online nastave za djecu s poteškoćama u razvoju

Dobijanje asistenta u nastavi za djecu s poteškoćama u razvoju proces je koji u Bosni i Hercegovini gotovo po pravilu kasni na početku svake školske godine, ali je ove godine to kašnjenje stavilo poseban teret na roditelje, koji moraju ostati kući kako bi njihova djeca mogla pratiti online nastavu, piše BIRN BiH.

Harun Tanović, dječak s Downovim sindromom, nije navikao na asistenta u nastavi. Na početku trećeg razreda srednje škole, on i njegovi roditelji već su navikli na to da im obrazovni sistem neće obezbijediti asistenta na kojeg Harun ima zakonsko pravo. Za sve razrede osim prvog razreda osnovne i prvog razreda srednje škole, oni su sami plaćali asistenta u nastavi.

U vrijeme pandemije, kada nastavu umjesto u školi mora da prati preko računara i mobitela iz svog doma, to je stavilo dodatni pritisak na njegove roditelje. Umjesto da to radi asistent, oni su morali za Haruna prilagođavati lekcije koje najčešće dobija putem e-maila.

Svoje je profesore vidio na upoznavanju na početku školske godine, a danas većinu ne vidi tokom online nastave. Za njega i brojnu drugu djecu s poteškoćama u razvoju, kojima je vizuelni ili zvučni kontakt važan, to je problem koji trebaju premostiti asistenti u nastavi. Njegova majka Sanja Tanović kaže da je škola podnijela zahtjev za asistenta na vrijeme, tri mjeseca prije početka školske godine, ali polovinom oktobra, kada je nastava već uveliko trajala, Harun nije imao asistenta.

“To je ono što nas roditelje frustrira. Gubimo vrijeme na procedurama koje su bespotrebno duge”, kaže ona.

Za Harunove roditelje taj period bez asistenta u nastavi značio je njihovu potpunu uključenost u proces prilagođavanja lekcija njegovim potrebama kako bi ih razumio. Dok taj proces njima svakodnevno oduzima vrijeme od drugih porodičnih obaveza, Harunu ne pruža u potpunosti odgovarajuće znanje.

“Kvalitet online nastave uveliko ovisi o pripremi materijala nastavnih listića. Sad u doba korone, uglavnom mi roditelji to radimo, da budem iskrena”, kaže njegova majka.

Tokom nekoliko dana koje su novinari BIRN-a BiH proveli s Harunom dok je pratio online nastavu, on je na svom laptopu i mobitelu najčešće čitao sadržaj e-mailova koje dobija od svojih profesora u sarajevskoj Srednjoj školi za okoliš i drvni dizajn. Predmeti koje je pratio u tom periodu nisu imali audio ili video učestvovanje profesora, izuzev praktične nastave, koju je Harun pratio u videoprenosu. Uprkos podršci profesora, takav pristup je za Haruna i njegove roditelje poseban izazov.

On kaže kako mu škola mnogo nedostaje i da se raduje povratku u školske klupe, gdje će imati priliku razgovarati s profesorima i prijateljima, koji mu puno pomažu.

“Volim školu puno, volim da učim (…) najviše volim da se družim s drugovima, da zajedno pričamo i idemo u školu”, kaže on prepričavajući najljepša sjećanja iz škole.

Tokom nastave Harun čita e-mailove od profesora i prepisuje zadatke u svoju svesku, ali svaka njegova zadaća zahtijeva pomoć asistenta u nastavi. Često mu je potrebna pomoć da prati vrijeme početka časova jer njegova koncentracija za online nastavu traje vrlo kratko, posebno jer ne vidi niti čuje svoje profesore.

Zbog toga on tokom nastave često mijenja mjesto na kojem radi, ali i obaveze, jer mu interesovanje i pažnju e-mail ne može zadržati, kaže njegova majka Sanja.

“Harun u svim segmentima školske nastave i zadaće treba našu podršku, manje-više, ali to znači naš konstantan angažman. Nekako se rasporedimo suprug i ja prema našim obavezama na poslu. Harun se, naravno, zna javiti i pročita obraćanje profesora, ali njegov angažman se tu završava”, kaže ona i dodaje kako sve zadaće završavaju s njim kroz pripremu prilagođenog materijala.

Obrazovni sistem u BiH nije dovoljno vodio računa o ovim problemima kada se pripremala online nastava, smatra Nirvana Pištoljević, međunarodno priznata stručnjakinja za specijalno obrazovanje i inkluziju i izvršna direktorica nevladine organizacije “Edukacija za sve” (EDUS).

Ona ističe kako nije bilo značajnih istraživanja o stvarnim mogućnostima djece s poteškoćama u razvoju za online nastavu.

“Morate računati na zamor, koliko dugo dijete može pažnju da drži, da li uopšte može da prati i 15 minuta online sadržaja, je li iko izmjerio koliko djeca mogu da sjede i prate nešto online, da fokus drže na toj aktivnosti?”, kaže Pištoljević.

Svi ovi problemi dodatno se povećavaju bez asistenta u nastavi, kažu sagovornici BIRN-a BiH. Pravo na asistenta ima svako dijete s poteškoćama u razvoju, a trenutne procedure su takve da roditelji moraju obavijestiti školu o potrebama za svoje dijete, kako bi škola poslala zahtjev Ministarstvu obrazovanja da im dodijeli određeni broj asistenata. Taj dodijeljeni broj često ne bude onaj koji je tražen, kaže Sevdija Kujović, predsjednica Udruženja “Život sa Down sindromom” Federacije BiH.

“Ovi sad asistenti koji su dodijeljeni, oni nisu dovoljni, oni ne mogu zadovoljiti potrebe iskazane od škole. Taj broj koji je iskazan jeste daleko veći”, kaže ona.

U isto vrijeme, ministar obrazovanja Kantona Sarajevo (KS) Anes Krivić kaže kako u ovom kantonu djeca s poteškoćama u razvoju, koja imaju osiguranu podršku asistenata u školi, imaju osiguranu podršku i u online okruženju.

“Ukoliko dijete nema asistenta, podršku su obavezni pružiti članovi Mobilnog stručnog tima za podršku inkluzivnom obrazovanju i učitelji, odnosno nastavnici”, odgovorio je Krivić.

Mobilni stručni tim čine logopedi, pedagozi i defektolozi koji pružaju podršku učenicima ali oni nisu zamjena za stalnog asistenta pri online nastavi.

Kasna odobrenja asistenata

Harunu su u prva dva mjeseca ove školske godine jedina podrška u nastavi bili njegovi roditelji. Treći mjesec nastave počinje s novom asistenticom, koju je dobio nakon odobrenja Ministarstva.

Za njega asistentica znači da će imati prilagođenu nastavu, brže savladavati gradivo, a za njegove roditelje više prostora i vremena za druge aktivnosti s Harunom.

Njegova asistentica Selma Kanlić je master pedagogije završila prošle godine, a tokom studija je, kako kaže, obavila niz značajnih praksi vezanih za rad s djecom s teškoćama u razvoju. Ipak, ovo je njeno prvo radno iskustvo kao asistentice u nastavi za djecu s poteškoćama u razvoju. Otežavajuća okolnost za nju je što nije bila uz učenika od početka školske godine.

“Vjerujem da bi bilo puno lakše da smo od samog početka radili organizirano, na način koji najbolje odgovara za razvoj maksimalnih potencijala kod učenika, ali ne sumnjam da ćemo uz veliku volju i želju stići sve propušteno”, kaže ona.

Roditelji i stručnjaci s kojima je razgovarao BIRN BiH kažu kako se problem s kašnjenjem u uvođenju asistenta u nastavi ponavlja iz godine u godinu širom BiH. Takvoj praksi protivi se Nirvana Pištoljević. Ona objašnjava da način na koji se asistenti u nastavi uvode u obrazovanje u BiH, zbog toga što Ministarstvo obrazovanja nije preuzelo adekvatan model školovanja, stvara model koji se “krpi” uz pomoć organizacija.

Ona smatra da asistent mora biti stalno zaposlena osoba koja ima stalan rad sa nastavnim osobljem i učenicima.

“Uvijek se svodi problem na to da kada imaju asistenta, da je to samo ponekad, to je za dva-tri časa, ne za sve časove, jer se asistent dijeli ili se mijenjaju. To je jedna učenica, studentica, ili je s biroa, pa je našla drugi posao, pa se tri asistenta promijene u mjesecu, i to su strašne stvari”, kaže Pištoljević.

Ona smatra da se model asistencije pogrešno primjenjuje i da asistent nije podrška učeniku, nego je on asistent nastavniku.

“To nije ‘brigo moja, pređi na drugoga’, učiteljica ima osobu koja se brine za dijete s poteškoćama i ne mora više da obraća pažnju, da taj asistent uglavnom sjedi kraj djeteta i prati ga i pomaže u svim aspektima. To je pogrešno sasvim, to nije inkluzija, to je najgori mogući oblik, to je ‘jedan na jedan’”, kaže ona.

Takav problem u nastavi imao je i Harun, jer mu je asistent kojeg je ranije imao pravio distancu između njega i ostalih učenika, zbog čega je on gubio želju da sarađuje sa asistentom.

“Harun je jedan period imao problem, jer je asistent koji mu je dodijeljen stalno sjedio pored njega i radio zasebno s njim, što ga je dodatno izdvajalo od ostalih učenika. Bila je to ‘škola u školi’ tada”, kaže Sanja Tanović.

On s dječijim ponosom kaže da njemu asistent ne treba i da sve može sam, jer je veliki učenik.

“Meni ne treba niko, ja mogu sve sam”, odgovara Harun na pitanje da li bi volio da mu asistent pomaže u nastavi.

Inkluzivna nastava, odnosno nastava u školi jedan je od uslova za napredak djece s poteškoćama u razvoju, smatra Kujović.

“To se ne može uporediti, boravak u školi, drugi aspekti obrazovanja djece sa invaliditetom i boravak djece u inkluzivnom okruženju jeste nešto što mi zagovaramo godinama i online nam nikako ne ide naruku, ni nama roditeljima, ni njima”, kaže ona.

Zapošljavanje asistenata samo je jedan od dijelova provođenja inkluzivne nastave, objašnjava Elma Begagić, šefica Odsjeka za inkluzivnu edukaciju na Islamskom pedagoškom fakultetu Univerziteta u Zenici. Ona naglašava kako su individualne potrebe djeteta ispred svega drugog.

“Ne bi se trebalo više postavljati pitanje može li se dijete prilagoditi postojećem sistemu, pa i uz pomoć asistenta, već se sistem mora prilagoditi djetetu s njegovom individualnom potrebom za podrškom”, ističe Begagić.

Prema procjenama UNICEF-a, oko 6,5 posto djece starosti od dvije do devet godina u BiH ima neku vrstu invaliditeta, što ih, prema procjenama ove organizacije, čini jednom od najmarginalizovanijih i isključenih grupa u BiH.

Prema Analizi stepena inkluzivnosti osnovnog obrazovanja iz 2015. godine, u BiH je skoro 4.000 učenika koji imaju neku od poteškoća u razvoju, a zbog koje im je potrebna asistencija ili prilagođena nastava. U BiH ne postoje jedinstveni podaci o broju djece kojoj je potreban asistent u nastavi i koja su asistenta i dobili, te broju djece koja nastavu pohađaju bez asistenta.

Šta će donijeti novi mogući “lockdown”?

Zbog nedostataka u online nastavi tokom završetka prošle školske godine nakon proglašenja pandemije, neki roditelji djece s poteškoćama u razvoju insistirali su da se djeca vrate u školske klupe. Smatrali su da online nastava ne pruža dovoljno dobro znanje njihovoj djeci, naročito zbog neprilagođenosti gradiva za djecu s poteškoćama u razvoju.

Lamija Landžo, ispred programa za obrazovanje UNICEF BiH, smatra da su u najvećem riziku od negativnih posljedica online nastave najranjivija djeca, među kojima su i djeca s invaliditetom i poteškoćama u razvoju, jer su za mnoge od njih, kako kaže, prekinute usluge koje su ključne za njihovu dobrobit.

“Zatvaranje škola može imati velike posljedice. Ako djeca duži period ne pohađaju nastavu u školi, to može izazvati značajne gubitke i zaostajanja u učenju tokom i nakon COVID-19 krize. Povećava se rizik od napuštanja školovanja i narušava se kvalitet obrazovnih ishoda za generacije djece”, kaže Landžo.

Ona je kazala da UNICEF podržava obrazovne vlasti od početka pandemije nabavkom hardvera i softvera za online i kombiniranu nastavu, dezinfekcijskih potrepština, kao i za unapređenje kvalitete online i kombiniranog obrazovanja kroz podršku programima profesionalnog razvoja nastavnika i saradnika u obrazovanju.

“Od nadležnih ministarstava obrazovanja smo dobili informacije da je online nastava bila veliki izazov za obrazovanje sve djece, uključujući i djecu s invaliditetom – poteškoćama. Naše škole i porodice nemaju odgovarajuću asistivnu tehnologiju koja se mogla koristiti tokom online nastave”, kaže ona i dodaje kako mnogi nastavnici nemaju vještine potrebne za izvođenje online nastave.

Kršenje zakona nauštrb djece s poteškoćama u razvoju

BiH u praksi nerijetko krši prava djece koja je dužna poštovati prema Konvenciji Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom, koju je potpisala i kojom je bila dužna osigurati inkluzivni obrazovni sistem na svim nivoima i cjeloživotno učenje. Postoji više slučajeva kršenja prava na obrazovanje djece i mladih s invaliditetom – poteškoćama u razvoju, koje redovno dokumentuje Institucija ombudsmana za ljudska prava BiH, kaže Landžo.

“Ovi predmeti ukazuju da se Konvencija o pravima osoba s invaliditetom ne sprovodi u potpunosti i da postoji mnogo prostora za unapređenje”, dodaje ona.

Prema Okvirnom zakonu o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini, djeca i mladi s posebnim obrazovnim potrebama stiču obrazovanje u redovnim školama i prema programima prilagođenim njihovim individualnim potrebama.

“Individualni program, prilagođen njihovim mogućnostima i sposobnostima, izradit će se za svakog učenika, uz obavezno određivanje defektološkog i logopedskog statusa”, stoji u Zakonu.
Individualni program traže udruženja i roditelji djece s poteškoćama u razvoju, jer bi taj program omogućio učenicima prilagođenu nastavu tokom obrazovanja i jednostavniji pristup učenju i savladavanju nastavnih jedinica.

“Moramo se vratiti momentu kvalitetne procjene za stvaranje uvjeta kvalitetnog inkluzivnog obrazovanja djece. Taj pristup mora biti individualiziran, osoba se mora staviti u fokus, odnosno učenik, i po dogovoru sa učenikom se planira, između ostalog, i asistent u nastavi”, kaže Kujović.

Nastava mora biti individualno prilagođena svakom pojedincu, bez obzira radi li se o inkluzivnoj nastavi ili nastavi u specijalnim ustanovama, objašnjava Pištoljević.

“Imate roditelje koji jednostavno ne znaju, oni nemaju kapacitete da svojoj djeci pomognu da savladaju sve ono što uče. Ne mogu roditelji sve”, zaključuje ona.

Harun Tanović treći razred Srednje škole za okoliš i drvni dizajn još uvijek pohađa bez urađenog individualno prilagođenog programa. On i njegova porodica već su naviknuti na kašnjenje prilagođenog programa i asistenta, ali je ove godine online nastava dodatno istakla već postojeće probleme, zbog čega Sanja Tanović nije optimistična kada je riječ o primjenjivom znanju s kojim će učenici napustiti škole.

“Teško da će učenici izaći iz škole s primjenjivim znanjem, jer za kvalitetno praćenje usvojenog znanja fali fizička prisutnost profesora i ‘živa’ diskusija i propitivanje. U slučaju online nastave je velika odgovornost na roditeljima i njihovoj raspoloživosti za podršku u nastavi ”, zaključuje Tanović.