Na granici s Hrvatskom: J…m ti sto bosanskih majki! Gdje ćeš u ovo vrijeme?

Prosječan čovjek tokom svojeg životnog vijeka samo na spavanje potroši 26 godina. Radeći da bi preživio izgubi 11 godina, a isto toliko presjedi pred televizorom. Da su američki stručnjaci za “gubljenje vremena” svoje ankete provodili u zapadnoj Bosni, onda bi se u ovaj bizarni niz savršeno uklopio još jedan podatak: Bošnjaci na graničnom prijelazu Maljevac u kolonama provedu točno četiri godine svojih života, piše Jutarnji list.

Prema nekim procjenama, čak 17.000 ljudi porijeklom iz Unsko-sanskog kantona susjedne države živi i radi u Sloveniji i Austriji. Većina njih svaki vikend dolazi kući u Bosnu. Iz Slovenije Hrvatsku prijeđu tamo gdje je najtanja, u Karlovačkom kantonu, pa im do granice treba oko dva sata. Da bi je prešli, što obično biva petkom popodne, treba im još barem toliko, a u dane blagdana i dvostruko dulje. U nedjelju popodne ista priča, samo što se u tom slučaju radi o ulazu u Hrvatsku. [yuzo_related]

Hasim Hasanbašić je musafir (putnik) iz Ljubljane za jedno selo između Velike Kladuše i Bihaća već 35 godina (od toga samo prvih 10 nije bilo granice).

– E, ovo nema nigdje na svijetu i ovo je živa sramota. Po šest sati, jarane, ovdje se vozi u koloni od 500 metara do granice. Jedan auto štambiljaju valjda deset minuta. I ja se svađam, jer dosta mi je više svih tih godina, a oni kažu: Ako ti nije pravo, vrati se natrag – žali nam se ogorčeni Hasim dok njegova kći Anela, čiji bosanski jezik ima slovenski prizvuk, ne može pojmiti zašto se svaki put pečatira putovnica ljudima koji godinama imaju dozvolu za boravak u Sloveniji.

To bi htio znati i Elvis Redžić. On je svoju putovnicu izvadio 6. augusta 2014. godine. Iako vrijedi deset godina, morat će je mijenjati već ovaj mjesec jer mu je ostalo mjesta za samo dva pečata. To će ga koštati novih 60 maraka (240 kuna).

– Onako na prvu rekao bi čovjek da ova Evropa nije normalna. Al, slušaj dalje. Imam kuću kod Sudo Luke, to ti je kilometar i pol unazad, a treba mi četiri do pet sati da bih ga prešao – jada se Elvis dok s Razimom Mehmedovićem i Hamdijom Durakovićem, radnicima ljubljanske Čistoće, razgovaramo koliko su oni svojeg slobodnog vremena ostavili u kolonama na Maljevcu, stojeći na mjestu gdje se spajaju dvije kilometarske “zmije”: jedna koja se spušta s brda, a druga koja dolazi po novom izlazu iz Velike Kladuše.

Ima stotinu sličnih priča s Maljevca, no jedna se izdvaja: na tom je prijelazu u autu rođena i jedna beba. Vozilo zaglavilo u gužvi, a beba baš odbila čekati pečatiranje pasoša. Da se nešto mora poduzeti slažu se s obje strane granice. Zato su karlovački župan i načelnici hrvatskih općina s jedne te unsko-sanski premijer i njegovi načelnici s druge strane potpisali u Velikoj Kladuši inicijativu za proširenje graničnog prijelaza. Jedan original je otišao za Sarajevo, a drugi za Zagreb. Od toga je prošla godina, a iz glavnih gradova još nije došao nikakav odgovor. Zamjenik načelnika Cetingrada Ferid Krak ima stotinu ideja kako riješiti problem, ali što mu vrijedi kad ne odlučuje on.

To je frustrirajuće za sve one kojima je taj granični prijelaz svakodnevica, a među njima je i Admir Muhić, efendija u Cetingradu koji svakodnevno, poput svojih sumještana, kako Bošnjaka tako i Hrvata, odlazi u BiH, a u jednom je trenutku i javno upozorio na problem graničnog prijelaza.

– Nikoga nisam mislio napadati, mi smo stanovnici RH, doprinosimo toj državi i također je smatramo svojom, pa imamo u njoj pravo na slobodu. Jednom prilikom, vraćajući se u Hrvatsku, zaustavili su me hrvatski policajci. Uzeli su mi dokumente i rekli da je pao sistem, iako su tri trake u pravcu BiH normalno radile. Pokvarilo se samo na meni, mojoj supruzi i 3,5-godišnjem djetetu. Nisam dobio nikakvo objašnjenje, samo drski odgovor djelatnice, nakon pola sata čekanja, da se žalim njenom šefu – kaže efendija, smatrajući da mu je to bila kazna jer se pobunio protiv gužvi.

Razočaran je grubošću djelatnice, pa je iznio ružne priče svojih sunarodnjaka o postupanju mladih policajaca s Maljevca, tražeći malo više ljudskosti.

– Kada je putnik pokucao na staklo zaspalom policajcu, ovaj se trznuo i probudio, uzeo putovnicu i zagalamio: “J…m ti sto bosanskih majki! Gdje ćeš u ovo vrijeme?” Kada neko ima dužu bradu izvade mu sve iz auta pa kažu: “Ah, pa ti si austrijski državljanin. Sretno!” Previše je prostačkih dobacivanja: “Bosanci preplavili Evropu’, ‘pun mi vas je k….”, “šta si blen’o”,  ‘kuš tamo, vamo dođi”, “imaš li barem babin tops za policiju”, “parkiraj desno da te ja prepipam”, “jesi turist ili terorist”, “da nisi iz Maoče”, “šta ima u Siriji”. Ili, recimo, kada naiđe sama djevojka ili žena u autu, policajci dobacuju “što si sama, treba li ti jedan, ali vrijedan”, “dobra si puška, a ja imam pištolj”, “bi probala neobrezanog”. Nisu to putnici zaslužili, nikako – ogorčen je efendija Muhić.