Muškarci u BiH podnose više tužbi za diskriminaciju i mobing od žena

Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini sačinila je izvještaj o analizi sudske prakse u predmetima diskriminacije u Bosni i Hercegovini za period 2018.-2021. godine. Zakon o zabrani diskriminacije koji je usvojen 2009. godine, te koji je dopunjen 2016. godine propisuje obaveze zakonodavne, sudske i izvršne vlasti, kao i pravnih lica i pojedinaca koji vrše javna ovlaštenja da osiguraju, štite i stvaraju uslove za jednako postupanje.

Piše: A. DUČIĆ/Fokus.ba

Istraživanje Misije o percepciji javnosti pokazuje još uvijek nizak nivo svijesti i razumijevanja antidiskriminacijskog pravnog okvira. Kako se navodi, evidentan je i nedostatak povjerenja u institucije koje su zadužene za postupanje u predmetima diskriminacije.

Prema istom istraživanju, većina onih koji dožive diskriminaciju, to ne prijave. Ipak, Misija OSCE-a je u izvještajnom periodu zabilježila porast broja predmeta diskriminacije (posebno onih koji su pokrenuti protiv organa i tijela vlasti) i to po broju podnesenih tužbi i donesenih presuda.

Nadalje, podaci iz Sistema za automatsko upravljanje predmetima u sudovima (CMS) Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) BiH ukazuju da je u periodu od 2009. do 2021. godine doneseno više od hiljadu meritornih odluka primjenjujući odredbe ZZD-a, uključujući najmanje 973 presude, sa evidentnim porastom tokom godina.

Dvije najznačajnije kolektivne tužbe u izvještajnom periodu podnijeli su Udruženje “Vaša prava BiH” i Evropski centar za prava Roma (ERRC), a indikativne su za postignuti napredak u primjeni i razumijevanju kolektivnih tužbi.

Prva je završena pozitivnim ishodom u slučaju segregacije u školama u Srednjobosanskom kantonu u vezi sa tzv. sistemom “dvije škole pod jednim krovom” nakon više od deset godina parničenja i intervencije Ustavnog suda BiH.

Druga tužba se odnosila na diskriminaciju Roma koji žive u naselju Banlozi u Zenici, i to u pogledu loših stambenih uslova, tačnije nemogućnosti pristupa tekućoj vodi.

Za razliku od kolektivne tužbe koju je podnijelo Udruženje “Vaša prava BiH”, a koje se suočilo sa brojnim proceduralnim preprekama i nerazumjevanjem u vrijeme kada su se sudovi tek upoznavali sa ovom novom vrstom parničnih stranaka, ERRC se nije suočio sa proceduralnim problemima u tom pogledu i cijeli postupak okončan je – na tri sudske instance – nakon samo godinu i mjeseci.

Nadalje, kako se navodi, u analizi kada se pregledaju presude u kojima su muškarci i žene individualni tužioci, muškarci kao tužioci (30,5%) su brojniji od žena (18,6%) u odnosu na ukupan broj presuda, što još jednom potvrđuje dosadašnje trendove nejednake zastupljenosti spolova.

Konačno, može se primijetiti da se pravna lica pojavljuju kao tužioci u 4,1% predmeta diskriminacije obuhvaćenih ovom analizom. U BiH postoje različiti stavovi o zaštiti pravnih lica od diskriminacije; ZZD nudi zaštitu ovoj grupi, za razliku od antidiskriminacijskih odredbi Ustava RS

Mobing je jedan od najčešće prisutnih – od svih ostalih – oblika diskriminacije, i u skladu sa ranije utvrđenim trendovima, tužioci su u ovim predmetima češće muškarci (66 posto) nego žene (35 posto).

-Ne postoji razlog za vjerovanje da su žene manje podložne mobingu od muškaraca. Ustvari, podaci iz prethodnih analiza ukazivali su da su uopšteno žene u BiH češće izložene raznim vrstama diskriminacije od muškaraca. Ostaje pitanje zašto je manje vjerovatno da će žene pokrenuti tužbe za zaštitu od diskriminacije. Ranije utvrđeni razlozi vrijede i dalje, naime ranjivim i marginalizovanim kategorijama žena bi moglo biti teže pristupiti sudovima, djelomično zbog strukture tržišta rada, porodičnih obaveza, nedostatka pristupa prevozu i ostalih ekonomskih barijera – navodi se.

U izvještajnom periodu zabilježen je jedan slučaj teže diskriminacije (član 4 (6) ZZD), a odnosi se na nezakonita postupanja organa javne vlasti prema aktivistima pokreta „Pravda za Davida“ u Banjoj Luci. Osnovni sud u Banjoj Luci utvrdio je postojanje direktne i proširene diskriminacije, kao i uznemiravanja i segregacije.

U izvještajnom periodu, zabilježen je značajan broj presuda koje se odnose na invaliditet (52,1%) i starosnu dob (4,2%) kao osnove diskriminacije (Grafikon 9).35 Analizirana sudska praksa u BiH pokazuje da se obje ove osnove najčešće vode u postupku kao direktni oblici diskriminacije

Takođe, povećan je broj predmeta koji se odnose na navodnu diskriminaciju na osnovu vjere, kao što su slučajevi koji se odnose na zabranu nošenja hidžaba i brade u Oružanim snagama BiH i pravosuđu. Ovo su složena pitanja koja još nisu u potpunosti riješena pred Evropskim sudom za ljudska prava (ESLJP), a sve žalbe koje su ovdje uzete u obzir su odbačene u meritumu. Očekuje se da će protiv ovih odluka biti uložena apelacija Ustavnom sudu BiH.4

Analiza ovog, kao i prethodnog izvještajnog perioda, pokazuje da je oblast u kojoj je diskriminacija najzastupljenija – ili možda ona koja će najvjerovatnije biti predmet sudskog postupka – jeste oblast zapošljavanja i rada koja čine 51% svih presuda. Značajan porast broja predmeta može se primijetiti u širokoj oblasti socijalne zaštite, uključujući dodjelu socijalnih naknada, koji čine 34% svih presuda