Murphy: SDA nisu svi Bošnjaci, SNSD nisu svi Srbi, HDZ nisu svi Hrvati

Ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini Michael Murphy gvorio je večeras na Konferenciji Bosanskohercegovačko-američke akademije umjetnosti i nauka u Tuzli.

Ambasador Murphy govorio je o propuštenim prilikama, posebice u zadnjih 17 godina, od trenutka kada je “nekolicina” političara oborila Aprilski paket.

“Potopljen je od strane malog broja političkih lidera koji nisu mogli prihvatiti ništa manje od onoga što su oni smatrali “savršenim” dogovorom”, poručio je ambasador Murphy.

Posebno je spomenuo imenom i prezimenom trojicu političara, koji za sebe nerijetko tvrde da predstavljaju Bošnjake, Srbe i Hrvate.

Govor ambasadora Murphya možete pročitati u nastavku.

“Želim zahvaliti predstavnicima Bosanskohercegovačko-američke akademije umjetnosti i nauka što su me pozvali da budem danas sa vama, kao i svima vama što ste prevalili toliki put da biste pokazali vašu privrženost Bosni i Hercegovini.

Bh. dijaspora koja broji dva miliona ljudi nezaobilazan je dio društvenog tkiva ove zemlje. Vi donosite ključne investicije u zemlju. I ono što je važno, vi dijelite znanje i stručnost – iz oblasti medicine, inžinjerstva, robotike – koje ste stekli van granica zemlje kako bismo se približili zajedničkom cilju, a to je da osiguramo demokratsku i prosperitetnu budućnost za ovu zemlju u sklopu evro-atlantskih institucija.

Tužna je realnost što se čini da je ova evro-atlantska budućnost dalje u poređenju sa vremenom kada sam prvi put službovao ovdje između 2006. i 2009. godine, bez obzira na prošlogodišnju odluku EU da BiH odobri kandidatski status. Zemlja se suočava sa toksičnim koktelom destabilizirajućih političkih izazova: sve je više autoritarizma i secesionizma iz Republike Srpske, institucionalne atrofije i podjela u Federaciji, te slabljenja institucija na državnom nivou uzrokovanog ovim pojavama. Korupcija je endemska i podriva demokratiju i privredu BiH. Kao posljedica svega ovoga, više od pola miliona stanovnika napustilo je zemlju u protekloj deceniji.

Kako se to desilo? Ne tako davno bile su moguće ključne, strukturalne promjene. U deceniji nakon Daytonskog mirovnog sporazuma, BiH je izgradila nekoliko ključnih institucija na državnom nivou – Centralnu izbornu komisiju, sistem sudova, Obavještajno-sigurnosnu agenciju i mnoga druga državna ministarstva i regulatorna tijela. Najveći od ovih uspjeha bilo je formiranje multietničkih Oružanih snaga BiH u kojima danas Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Ostali časno služe rame uz rame u domovini i van nje i garantuju sigurnost zemlji i svim njenim građanima.

Ovi uspjesi nisu se dogodili spontano. Za njih je bila neophodna koncentrisana podrška međunarodne zajednice – a kada to nije uspijevalo – strateški pritisak i djelovanje. Politički lideri koji su napadali mir, stabilnost i vladavinu zakona suočavali bi se sa sankcijama. Sve je to urađeno kako bi se ojačala BiH i pripremila za konačno članstvo u EU – što je cilj koji nam je bio i ostao zajednički sa ljudima ove zemlje.

Tada smo, kao i sada, smatrali da je Dayton početna tačka – temelj koji treba nadograditi – a ne, kao što neki u RS to predstavljaju, sam sebi cilj. Sjedinjene Države su marljivo radile sa političkim liderima na nadogradnji Daytona i tada se činilo da su ključne, pozitivne promjene moguće. Aprilski paket iz 2006. vjerovatno je najbolji primjer svih tih nastojanja.

Aprilski paket bi ojačao institucije BiH i predstavljao bi veliki korak ka integraciji u EU. On je podrazumijevao jednog, indirektno izabranog predsjednika koji bi imao uglavnom ceremonijalne ovlasti, te osnaženo Vijeće ministara sa puno manje mogućnosti za bilo koju stranku da blokira funkcionisanje države. On bi BiH približio parlamentarnom sistemu koji bi nagrađivao postizanje konsenzusa, a ne politike podjela. Što je najvažnije, prema Aprilskom paketu, država bi imala ovlasti da izrađuje i usvaja zakone, uspostavlja institucije i usvaja standarde radi zadovoljenja uslova za integraciju u EU. Nastojanja da radimo sa onim liderima koji su u to vrijeme imali političku hrabrost da grade bolju BiH bila su za svaku pohvalu. Nažalost, Aprilski paket nije usvojen u Parlamentu zbog samo nekoliko glasova – potopljen je od strane malog broja političkih lidera koji nisu mogli prihvatiti ništa manje od onoga što su oni smatrali “savršenim” dogovorom.

Da li je Aprilski paket bio savršen? Ne, daleko od toga. Pregovori su bili teški. Bilo je mnogo onih u BiH koji su smatrali da je otišao predaleko u smislu smanjenja etničkih zaštita i entitetskih privilegija. Bilo je i drugih u zemlji koji su smatrali da paket nije dovoljno daleko išao. Aprilski paket bio je kompromis – koji bi, bez obzira na svoje manjkavosti, transformisao BiH nabolje. Posmatrajući iz današnje perspektive, jasno je da su lideri koji su odbili kompromis i obećavali savršenstvo 2006. uništili najbolju šansu koja se do danas pojavila za provođenje istinskih reformi u BiH.

Nedugo zatim se međunarodna zajednica povukla. Računala je da je sama mogućnost za integraciju u EU dovoljna da natjera političke lidere u BiH da postižu teške kompromise neophodne za jačanje demokratije u zemlji, ekonomski rast i budućnost u evro-atlantskoj zajednici zemalja. To je možda bila razumna kalkulacija u to vrijeme, ali se ispostavilo da je bila pogrešna. Preuzimanje odgovornosti od strane lokalnih aktera na kraju nije donijelo promjene koje je međunarodna zajednica očekivala i koje su željeli građani BiH. Umjesto toga, preveliki broj političkih lidera smatrao je preuzimanje odgovornosti od strane lokalnih aktera ne kao poziv na odgovorno djelovanje, već kao mogućnost za dalje podjele zemlje, pljačkanje državne blagajne, te za poništavanje ili slabljenje reformi. Institucije koje su uz mnogo truda uspostavljene su se raspale jer im je nedostajalo novca i čvrstog liderstva ili jer su korištene kao sredstvo u korist jedne političke stranke. Zamah u BiH je usporen, zaustavljen, a potom je krenuo u suprotnom pravcu.

Ne možemo vratiti propuštene prilike od prije 17 godina. To jeste tragično. Ali to ne znači da moramo propustiti prilike koje pruža naredna decenija. Neće biti lako obrnuti ovaj trend. Akumulirani problemi ne mogu se riješiti preko noći. Moramo vratiti snagu i kapacitete institucijama na čijoj izgradnji su marljivo radili građani BiH i moramo obuzdati one koji ih nastoje uništiti i reagovati na to. To znači korištenje nadležnosti međunarodne zajednice i preventivne ovlasti kada je to neophodno kako bismo odbranili institucionalni i teritorijalni integritet BiH – što je obaveza koja postaje sve urgentija zbog turbulentnih geopolitičkih kriza u Evropi i rastućeg malignog uticaja vanjskih aktera čiji je cilj da zemlja skrene sa puta ka evro-atlantskim institucijama.

Već smo bili svjedoci određenog ograničenog uspjeha. U proteklih 18 mjeseci, Sjedinjene Države sankcionisale su do sada nezabilježen broj političara i kriminalaca kako bi pokazale da napadi na institucije BiH i vladavinu prava ne mogu proći bez posljedica. EU je povećala broj pripadnika EUFOR osiguravši mu prijeko potrebne dodatne snage. NATO savez, predvođen SAD, usvojio je set posebno kreiranih mjera podrške s ciljem jačanja partnerstva i saradnje između Saveza i BiH.

Odluke visokog predstavnika u protekloj godini osigurale su da se Opći izbori 2022. održe na vrijeme, osujetivši one koji su ih pokušali odgoditi uskraćivanjem sredstava za izbore. Ovim odlukama blokirana su nastojanja RS da preuzme kontrolu nad državnom imovinom na šta nema pravo, te da se imovina raspodijeli van parlamentarnog procesa. Ovim odlukama ojačan je integritet izbornog procesa, iako široko rasprostranjene prevare zabilježene za vrijeme izbora 2022. još jednom naglašavaju urgentnu potrebu za dalji rad u ovoj oblasti. Ovim odlukama spriječen je kolaps Ustavnog suda Federacije BiH. Njima je smanjena mogućnost da politički lideri zloupotrebljavaju pravo na etnički veto i da unedogled obstruiraju ključna imenovanja u Federaciji, te su dovele do formiranja prve nove Vlade Federacije od 2014. godine nakon četverogodišnje blokade. To su neupitne činjenice.

Iz određenih krugova uslijedile su kritike nakon svake od navedenih odluka, kao što je to bio slučaj i prije kad god bi međunarodna zajednica djelovala u Bosni i Hercegovini.

Uopšteno govoreći, kritičari tvrde kako međunarodna zajednica bira strane ili bira pogrešnu stranu ili čak mijenja strane. Ovakvi komentari uvijek dolaze od političkih lidera i stranaka koji su propustili priliku da sami razriješe ove probleme. Intervencija ni u kom slučaju ne predstavlja prvi izbor. Iskreno rečeno, međunarodna zajednica je prečesto bivala i previše strpljiva i tolerantna prema neobuzdanim političkim liderima riješenim da slijede usko-političke interese nauštrb građana ove zemlje. Zvijezda vodilja za međunarodnu zajednicu, u ovim i svim drugim slučajevima, jeste funkcionalna demokratija, napredna ekonomija, te institucije koje rade u interesu građana Bosne i Hercegovine, a ne određenog političkog lidera ili njegove stranke.

Neki kritičari tvrde da su odluke visokog predstavnika produbile podjele u ovoj zemlji, ali time se ustvari miješaju uzrok i posljedica. Bosna i Hercegovina – u svojoj vlasti i u društvu – mora voditi računa o svojoj multietičnosti čak i dok radi na smanjivanju ili čak potpunoj eliminaciji trvenja i nepovjerenja u cjelokupnom državnom tkivu. To je put koji se mora preći, a ne krajnje stanje do kojeg se dolazi čarobnim štapićem.

Politički lideri su se u prethodnih sedamnaest godina svim silama odupirali tom putu. Umjesto toga, promovisali su podjelu optužujući one druge da njima, odnosno onima koje oni predstavljaju, uskraćuju svjetliju budućnost. Činili su to, dijelom, i namjernim zamagljivanjem odnosa između stranaka, stranačkih lidera i etničkih grupa, osmišljenim kako bi se nepovjerenje održavalo. To je urađeno s ciljem neutralisanja opcija koje bi značile dobrobit za sve građane Bosne i Hercegovine.

Zbog toga je neophodno prisjetiti se, tokom rasprava i pregovora u vezi sa ovakvim stvarima, da Bakir Izetbegović nije SDA i da SDA nisu svi Bošnjaci, da Milorad Dodik nije SNSD i da SNSD nisu svi Srbi, te da Dragan Čović nije HDZ BiH i da HDZ BiH nisu svi Hrvati, čak i kada se ovi lideri tako predstavljaju.

Nije dovoljno željeti novu, reformisanu ustavnu strukturu i samog sebe proglasiti principijelnim i posvećenim ostvarenju ovog cilja. Morate raditi na tome. Pristup “sve ili ništa” u građenju funkcionalnije, strukture države u kojoj je manje naglašen etnički princip, kako smo vidjeli još 2006. godine, jednako je toksičan za Bosnu i Hercegovinu kao i nacionalizam kog se svi gnušamo. To znači učestvovati u pregovorima u dobroj volji, a ne potkopavati ih iznutra ili narušavati izvana kao posmatrač. To znači stremiti konsenzusu i biti spreman na kompromis.

Ovo je naročito važno kada se radi o provedbi odluka Evropskog suda za ljudska prava (ECHR) u predmetu Sejdić i Finci i drugim povezanim predmetima. U periodu od 2006. do 2022. godine, Sjedinjene Države su se u više navrata angažovale s ciljem postizanja konsenzusa između političkih lidera u pogledu realizacije ovog cilja, a to zahtijeva dogovor između dvotrećinske većine političkih stranaka u državnom parlamentu.

Međunarodna zajednica, uključujući visokog predstavnika, nema zakonsko ovlaštenje da mijenja državni ustav s obzirom da je on sastavni dio Daytonskog sporazuma. Izmjene državnog ustava zahtijevaju rad zasnovan na povjerenju između konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine, koji jesu i ostaju kategorija u ustavu, zakonima i društvu ove zemlje.

Šta onda znači sve to? Znači ponovnu izgradnju okruženja u kojem politički lideri mogu reformisati i jačati – ne samo održavati – institucije Bosne i Hercegovine. To znači donošenje ključnih reformi zarad jačanja vladavine prava u Bosni i Hercegovini, te borbu protiv korupcije. To znači provođenje ekonomskih reformi koje će stvoriti prostor za ekonomski rast predvođen privatnim sektorom koji je od ključnog značaja za dalji prosperitet. To znači jačanje integriteta izbornog procesa, institucija civilnog društva i nezavisnih medija koji pomažu u pozivanju na odgovornost izabranih lidera. Politički lideri koji su voljni pružiti ovakvo liderstvo imaće jaku podršku Sjedinjenih Država.

Ambicije koje moja Vlada ima u Bosni i Hercegovini iste su kao što su uvijek bile – stabilna, demokratska, napredna BiH, čvrsto usidrena u evro-atlantske institucije. Moj tim, kao i ja, svakodnevno vrijedno radimo na realizaciji ovih ciljeva.

Sjedinjene Države su najveći pojedinačni donator u Bosni i Hercegovini. Od 1995. godine, uložili smo više od 2 milijarde dolara u podršku Bosni i Hercegovini, njenoj demokratiji, društvenom i ekonomskom napretku. Od građenja institucionalnih kapaciteta, do podrške lokalnom pomirenju i jačanja turizma, s ponosom smo investirali u Bosnu i Hercegovinu, njenu evro-atlantsku budućnost i njene marljive građane čija su stamenost i osnovna pristojnost snaga ove zemlje.

Jačanje Oružanih snaga BiH glavni je stub naše podrške. Od obuke oficira, do nabavke vitalne opreme i sredstava, te provođenja zajedničkih vojnih događaja, Sjedinjene Države bile su najbliži partner OSBiH tokom prethodne dvije decenije, dosljedno našoj posvećenosti putu Bosne i Hercegovine ka NATO savezu.

Borba protiv endemske korupcije još jedan je ključni prioritet. Malo je šta pogubnije za građane neke zemlje od toga da moraju plaćati mito za osnovne javne usluge ili da vjeruju da bez dobre veze ne mogu zaraditi za pristojan život. Iz tog razloga Sjedinjene Države toliko ulažu u vladavinu prava. Vršimo obuku pripadnika agencija za provedbu zakona i tužilaca koji su voljni suprotstaviti se ukorijenjenoj korupciji i finansijski pomažemo urede za borbu protiv korupcije u obavljanju posla koji je od vitalnog značaja u građenju Bosne i Hercegovine u kojoj niko neće biti iznad zakona.

Veliki dio podrške koju pružamo upravo se multiplicira da bi oni koji su posvećeni svjetlijoj budućnosti Bosne i Hercegovine – ljudi poput vas – mogli donijeti promjene. U februaru ove godine, obilježio sam početak novog projekta Vlade SAD – Diaspora Invest, koji je nastavak našeg prvog, veoma uspješnog programa sa dijasporom koji je okončan prošle godine. Novi projekat za cilj ima generisanje najmanje 50 miliona dolara sredstava od dijaspore kroz investicije privatnog sektora, otvaranje 2000 novih radnih mjesta u preduzećima povezanim sa dijasporom, pružanje podrške za 600 mikro, malih i srednjih preduzeća povezanih sa dijasporom, te poticanje najmanje 30 lokalnih zajednica na saradnju sa dijasporom u svrhu sticanja znanja i kapitala.

Istina je da su izazovi sa kojima se Bosna i Hercegovina suočava značajni, ali Bosna i Hercegovina nije sama. Sjedinjene Države, kao i uvijek, s ponosom stoje uz Bosnu i Hercegovinu, pomažući ostvarenje svjetlije budućnosti. Niti jedna zemlja nije bila više posvećena toj budućnosti, niti je uložila više u njeno ostvarenje od Sjedinjenih Američkih Država. To se neće promijeniti.