Sarajevo je sigurno samo za rukovodstvo policije

Bosna i Hercegovina, naročito njen glavni grad, svakodnevno je pogođena ubistvima, napadima, smrtonosnim nesrećama, paljevinama… što za predstavnike policije ne znači i da je situacija nezadovoljavajuća.

A stanje je sve osim zadovoljavajućeg, sa uzrokom koji se relativno lako da izliječiti ako bi postojalo dovoljno volje, smatra Eldan Mujanović, direktor Centra za istraživanje politike suprotstavljanja kriminalitetu i profesor na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu.

Prema tvrdnjama policije, Sarajevo je siguran grad. Da li je ta tvrdnja opravdana?

– Sarajevo je siguran grad samo za rukovodstvo policije Kantona Sarajevo i eventualno za ljude koji ne žive u realnosti. Sarajevo je davno prestalo biti siguran grad, a ne samo u proteklih nekoliko dana, nakon tragične pogibije dvije djevojke naletu automobila. Građani se osjećaju nesigurno zbog svih stvari koje se dešavaju na dnevnoj bazi. I nezamislivo je da policija tvrdi da je grad siguran u danu kada su ubijene dvije djevojke u centru grada i kada je palicama na smrt pretučen muškarac u svom stanu.

Što je još gore, istaknuto je da je grad siguran jer nema masovnih ubistava. Zar zaista treba 50 ljudi izgubiti glavu, da bi neko situaciju proglasio nesigurnom?

Šta je uzrok takvoj nesigurnoj situaciji i porastu kriminala?

– Jedno od ključnih problema je pitanje da li je država omogućila da se kriminal isplati ili ne. Kroz sva istraživanja smo utvrdili da živimo u ambijentu u kojem je poslana poruka da se kriminal isplati. Država je oduzela jako malu količinu nezakonito stečene imovine, čime je poslana poruka: činite krivična djela, a ono što ste stekli činjenjem krivičnih djela ćete zadržati.

Sudstvo ne šalje poruku da se kriminal ne isplati.

Kako je moguće da ne bude adekvatnih kazni?

– To je druga dimenzija problema, koja se tiče izvjesnosti kažnjavanja. Živimo u ambijentu, koji traje više od 20 godina, u ambijentu nekažnjavanja neodgovornosti. A, nažalost, i institucije su se uklopile u sistem neodgovornosti. Napravljen je sistem nezamjeranja, sistem netalasanja.

Eldan Mujanović

Nametnula se situacija gdje nema jasnog sistema odgovornosti. Ne možete jasno uprijeti prstom i reći ko je za šta odgovoran. I kad krenete od vrha prema dole, ovdje niko nizašta nije odgovoran.

Kako je prekinut lanac odgovornosti?

– U demokratskim društvima imate jasnu liniju parlament-vlada-policija, odnosno sistem u kojem civilno društvo nadzire rad policije i kojem policija odgovara. Međutim, mi smo žrtva eksperimenta međunarodne zajednice, koja je uvela neke nezavisne nadzorne odbore, koji su prekinuli lanac odgovornosti. Pri čemu mi ne znamo ko su ljudi u tim odborima, koje kompetencije imaju, šta rade i ne rade, niko ne odgovara narodu.

Primjera radi, u jednom od prethodnih izvještaja takvog nezavisnog nadzornog odbora smo imali situaciju da se hvali radi komesara policije, a kao zabrinjavajuće se ističe serija krađa zadnjih sjedišta iz automobila marke Peugeot. Uz svo dužno poštovanje prema pokradenima, u nizu stotina ukradenih automobila, ubistava i razbojništava koji su nam postali svakodnevnica, odbor brine krađa sjedišta.

Postavlja se pitanje kakav je to odbor i kakav je to komesar koji se ne bave gorućim problemima. I to nije specifično samo za Sarajevo, slična je situacija širom BiH.

Koliko su nezavisni ti odbori?

– Niko ne zna koliko su nezavisni ti odbori. A većina stručnjaka smatra da su oni apsolutno zavisni, jer ih imenuju političke stranke.

Da li to znači da su političari prilagodili sistem svojim potrebama?

– Stvoren je vrijednosni sistem u kojem političke stranke, kao što i sve drugo u državi nastoje staviti pod svoju kontrolu, stavile su pod kontrolu i policiju. A kontrola policije najviše treba političkim strankama, jer ima najveću snagu, ima oružanu moć i to je institucija koja je na terenu, u društvu, koja zna sve što se sve dešava.

Ono što sigurno znam jeste da je sistem nezavisnog nadzora nad policijom donijela međunarodna zajednica. Kada je taj sistem doživio fijasko, kada je sistem pokazao da je nemoguće utvrditi odgovornost za bilo šta, onda se politika, bez obzira na njen predznak, lako u to uklopila i lako prihvatila činjenicu kao takvu.

A nadzornih odbora nigdje nema na svijetu.

Koja je posljedica nezavisnog nadzora i sveopće neodgovornosti?

– Ako nekome date ogromna ovlaštenja i moć, kakvu ima policija, opremu, saznanja, mogućnost da 24 sata dobijaju povjerljive podatke, a ne stavite na drugi tas odgovornost, dobićete situaciju kao onu u kojoj je komesar u Bihaću pravosnažno osuđen za teški kriminal. Slično se dešavalo i u drugim gradovima. To je indikator da nešto nije uredu. Sistem omogućava takve stvari.

Kad na to dodate da je u cijeloj BiH znanje u policiji poprilično devastirano, situacija je još gora. Treba pravičan sistem organizacije, činovanja, zaštite onih koji dobro rade od vanjskih i unutrašnjih faktora. Problem imenovanja podobnih je prečesto prisutan. Također, nespremnost institucija na saradnju i da daju uvid u svoj rad dodatno pogoršava stanje.

Znači, loša sigurnosna situacija nije posljedica države u tranziciji, kako se to često zna reći?

– Nedostatak odgovornosti je doveo do ovakve situacije. Ne možemo se vaditi na tranziciju. Svako društvo je prošlo tranziciju. U krajnjem slučaju, svako društvo je u stalnoj tranziciji.

Policija često lopticu prebacuje na tužilaštvo. Tako je ovih dana aktuelna priča da je protiv osumnjičenog za ubistvo dvije studentice na saobraćajnom prelazu podneseno više krivičnih prijava.

Kolika krivica za nesigurnost leži u tužilaštvu?

– Treba shvatiti da policija radi na terenu, pribavlja dokaze i onda ih dostavlja tužilaštvu. Lako je reći: priveli smo 100 počinitelja krivičnih djela, a vi ste pustili 90. Tužilac može postupiti samo na osnovu onog što policija donese. Naravno, to ne znači da je tužilaštvo nevino. Dešava se da ne budu agilni, da drže slučajeve do zastare i slično. Opet se vraćamo na pitanje odgovornost. A čini mi se da je sada u tužilaštvu nova energija, koja traži ispitivanje prethodnog rada i kažnjavanja odgovornih.

Sudstvo u BiH je česta meta kritika. Kolika je njihova uloga u nezadovoljavajućoj sigurnosnoj situaciji u zemlji?

– Sudovi nemaju senzibilitet prema dešavanjima u društvu. Autistično se ponašaju, kao da nisu dio društva, a ne mogu živjeti pod staklenim zvonom. Ako imate situaciju da u 90 posto slučajeva presuđujete minimalne kazne propisane zakonom za određena djela, a često i manje od minimalne kazne, onda šaljete lošu poruku.

Time se dovodi da se raspiruje problem koji bukti, umjesto da se podigne granica kazni, koja bi problem regulirala. Također, kad ljudi idu na služenje kazni, treba provjeriti kako se izvršavaju te kazne. Da li su to hoteli ili zatvori.

Ovdje se možemo vratiti na pitanje oduzimanje nezakonito stečene imovine – ako pošaljete čovjeka u zatvor, a njemu ostane imovina stečena kriminalnim djelovanjem, slabu ste poruku poslali. U zatvoru on može da kupi ugled, korupcija je prisutna u zatvorskom sistemu, a na izlasku ga čeka sve ono što je nezakonito stekao. Još kad na to dodate male kazne…

Ako država na vrijeme uspije oduzeti nezakonito stečenu imovinu i pošalje osuđenika praznih džepova u zatvor, to je već druga priča. Time pošaljemo poruku da se kriminal ne isplati. Tek se radi na tome da se oduzima imovina. Ali je tu opet tužilaštvo važno.

Kad oduzmete imovinu, to je druga priča. Minimalna kazna bez oduzimanja imovine nema svoju svrhu, nema rehabilitacijsku svrhu, nema neki preventivnu svrhu, neće spriječiti druge da se bave istim djelima. Znači, kad pošaljete poruku da se kriminal ne isplati, da će biti ozbiljno kažnjen, onda ćete dobiti rezultate.

Šta je ključ za rješavanje hroničnog nedostatka odgovornosti?

– Društvo mora izvršiti pritisak na institucije, tražiti promjenu sistema. Treba tražiti da se preuzme odgovornost. Uzmite za primjer ubistvo dvije djevojke u udaru automobila, za koji se sumnjiči Sanjin Sefić. Najviše mi je strah što se ponavljaju stvari. To je jedina konstanta i niko ne bude odgovoran za sve to. Nikad niko nije ni odgovarao i ništa se ne mijenja. Ako ovaj slučaj ne dovede do ostavki, nametanja odgovornosti, traženja odgovornosti, samo je pitanje kada će se ista stvar ponoviti.

Vani šefovi policije preuzmu odgovornost, nauče nešto iz grešaka. Treba revidirati sistem odgovornosti, jer nama praktično dolazi faktura dugogodišnjeg nerada, neodgovornosti, nepostojanja civilnog nadzora policije.

Jedini način da se promijene stvari jeste jak pritisak javnosti, koja će tražiti da se promijene stvari i odgovornosti. Treba izvršiti i pritisak na međunarodne institucije. Jer, političke stranke nemaju interes da mijenjaju stvari. Oni imaju privilegiju da su ti mehanizmi pod njihovom kontrolom. Ako narod bude tražio da nema privilegovanih i selektivne primjene zakona, onda će se stvari promijeniti u cijeloj zemlji.