Mostar u kandžama devedesetih

Ako slušate političke prvake najveće bošnjačke i najveće hrvatske stranke u Bosni i Hercegovini, članove državnog Predsjedništva Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića – kojima je stalo da se predstave kao proevropski odgovorni političari – oni će o Mostaru načelno govoriti gotovo isto tako mudro kao što je ovih dana govorila američka ambasadorka: ona je rekla kako „etnička ili bilo kakva druga podjela ne bi mogla biti dio rješenja“ u omogućavanju građanima Mostara da kao i građani svih drugih bosanskohercegovačkih gradova na oktobarskim lokalnim izborima biraju svoje gradske vlasti.

Čović je u prisustvu američke ambasadorke i sam odbacio podjelu i čak rekao kako je Mostar „jedini multietnički grad“ i kako „tako mora i ostati“.

Ali, sat otkucava i rok za donošenje rješenja za Mostar u skladu s odlukama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – 10. maja – sve je bliže i ako do tada ne budu donesena nova izborna pravila ovaj grad će biti jedini koji nije održao izbore još od 2008. godine.

Mogu dvojica prvaka političkih partija koje predsjedavaju nad Mostarom svih poratnih godina u načelu biti „protiv podjela“ i tvrditi kako je među njima sve već dogovoreno ali iza njihovih prigodnih zauzimanja za „nepodijeljeni grad“, „multietnički Mostar“ koji „pripada svima“ očita je nepomirljiva težnja za kontrolu nad Mostarom.

SDA tvrdi kako njihov predlog obezbjeđuje jedinstveni grad i gradsku upravu ali skeptici u njemu vide prvenstveno brigu da se očuva vlast nad „svojim“ dijelom grada uz privid jedinstva na gradskom nivou. HDZ je takođe na riječima za cjeloviti Mostar ali takav u kojem će očuvati kontrolu na osnovu novih etničkih realnosti: prije rata u gradu je postojala neznatna muslimanska većina a danas se smatra da postoji dvotrećinska hrvatska većina.

Sa istorijom neiskrenog predratnog i ratnog savezništva, pokušaja potčinjavanja Armije i institucija Bosne i Hercegovine HVO-u i Herceg-Bosni, kocentracionih logora od Mostara do Dretelja, masovnog progona Mostaraca i drugih Hercegovaca, rušenja Starog mosta i progona Veleža – i nepostojanja političke volje i pameti da se i dvije decenije nakon rata nađe „rješenje za Mostar“ – ne treba da čudi što ima mnogo onih koji sumnjaju da će se do stvarne saglasnosti doći za preostalih mjesec dana do raspisivanja lokalnih izbora.

Sva ta iskustva iz dvije i po decenije cvjetanja „etničke demokratije“ i brige samo za dobrobit vlastitog „konstitutivnog naroda“ plodno su tlo za širenje podozrenja i napetosti, sumnji i strahova, pa i nevjerice da se sada odjednom može postići sporazum koji se nije mogao postići za više od dvije decenije.

Političke vođe, u projektovanju svog proevropskog imidža, i mogu tvrditi kako je na vrhu postignuta saglasnost ali da problemi nastaju na lokalnom nivou, ali Mostar je samo simbolični izraz nepomirljivosti nacionalističkih projekata iz devedesetih.

O tome je na haškom suđenju ratnom vodstvu „Herceg-Bosne“, Prliću i ostalima, prikazan dokumentarni film „Velika Hrvatska“ koji je negdje pred Božić 1993. godine prikazao Kanal 4 BBC-a. Producentkinja tog projekta željela je da pokaže kako se, u sjeni srpskih progona u ime projekta „Velike Srbije“, u Bosni i Hercegovini bez odgovarajuće osude u međunarodnoj javnosti provodi istovjetan projekt „Velike Hrvatske“.

Tako je i naslovljena ta dokumentarne emisija („Greater Croatia“). Njena autorka je u izjavama autoritativnih svjedoka i dokumentima pokazala kako je hrvatski predsjednik Tuđman bio opsjednut uspostavljanjem hrvatske vlasti na dijelu bosanskohercegovačke teritorije i kako se o tome dogovarao na sastancima s Miloševićem čak i dok su međusobno ratovali.

Dokumentovala je, takođe, i kako je hrvatsko vodstvo još neprihvaćeni mirovni plan iz Ženeve vidjelo kao „zeleno svjetlo“ za preuzimanje poptpune civilne i vojne vlasti na teritorijama na kojima bi po tom predlogu bila hrvatska većina. Probosanski hrvatski političari smijenjeni su i njihovo mjesto su zauzeli „prohercegbosanski“ ekstremisti koji su poneseni zaokruživanjem „hrvatske republike“ u Hercegovini žrtvovali hrvatsko stanovništvo posebno u centralnoj Bosni.

U ime te ideje muslimansko stanovništvo iz više hercegovačkih gradova progonjeno je, držano u koncentracionim logorima a međunarodnim organizacijama je dozvoljeno da se pobrinu o prognanicima samo ako će ih transportovati u druge zemlje da se više nikada ne vrate.

Ekipa dokumentarne emisije „Velika Hrvatska“ u septembru 1993. došla je u Mostar, nekako baš u vrijeme kad je „most pao u Neretvu“, i tamo je intervjuisala i tek imenovanog premijera „Hrvatske Republike Herceg-Bosna“ Jadranka Prlića. Taj intervju u cjelini je prikazan na njegovom suđenju u Hagu i u njemu Prlić pored ostalog objašnjava zašto smatra Mostar glavnim gradom svoje republike.

„Republika mora imati svoj glavni grad. Mora imati sveučilište. Mora imati sve drugo što republiku čini republikom. Našu vlastitu civilizaciju, sa teatrom, simfonijskim orkestrom, i tako dalje“ – govorio je Prlić, a producentkinja je zaključila kako ta „civilizacijska prijestonica“ ne uključuje i svoje muslimansko stanovništvo: ono je protjerano iz zapadnog dijela grada.

Ne treba da čudi što malo ko vjeruje da baštinici ratnih politika devedesetih mogu iskreno prigrliti ideju ujedinjenog grada u ujedinjenoj državi.