Magareće mlijeko – lijek iz Vlasenice

Pet godina nakon završetka rata u BiH povratak izbjeglih i protjeranih Bošnjaka u sjeveroistočnoj Bosni postaje brojniji i oraganizovaniji. Te 2003 godine u rano proljeće Alen Džindo se počeo vraćati u rodnu Vlasenicu i pomalo renovirati kuću u kojoj je zatekao jednu srpsku porodicu, izbjeglice iz Sarajeva.

Godinu i po dana smo živjeli skupa, pod istim krovom dok oni sebi nisu napravili kuću i preselili se. Tu su u Vlasenici ostali, žive, i dan danas smo kućni prijatelji i ostali smo u odličnim odnosima. Inače ovdje u Vlasenici ja imam puno prijatelja među Srbima, posebno komšijama sa kojima se odlično slažem. Zajedno radimo, pomažemo jedni druge, sve praznike zjednički proslavljamo i dijelimo dobro i zlo”,  kazuje Alen za DW.

Alen je po zanimanju saobraćajni tehničar, supruga Meliha je hemijski laborant. Po povratku posla niotkud. Više godina su se snalazili, poput mnogih drugih jer valja živjeti. Nesreća nikad ne dolazi sama i da zlo bude veće Tarik, najstariji od četvoro djece, se teško razbolio:

„Tri mjeseca smo dijete vodali po bolnicama. Mjesec dana je zatim hospitalizivan na Klinici za plućne bolesti Slavinovići u Tuzli. Dijete je non-stop kašljalo. Nije mogao da spava, uspavljivali su ga sedativima. Od silnog kašlja je bio izgubio i glas. Na kraju su nam ljekari savjetovali da mu pokušamo lijek tražiti u klinici u Kamenici kod Novog Sada koja je kao savremenija ali tamo su za liječenje trebala velika sredstva. Čini mi se 4.500 eura za deset dana hospitalizacije i nalaze što mi nismo imali.”

“A onda nam je jedna medicinska sestra predložila da mu pokušamo davati mlijeko od magarice kao alternativni lijek. Čovjek se u takvim situacijama i za slamku hvata pa smo i to probali. Nakon pet-šest dana smo uspjeli kupiti magaricu koja se muze, jer to je bilo isplatljivije od traženja i kupovine mlijeka. Na vlastitu odgovornost uzeli smo dijete iz bolnice, dovezli ga kući. Dovezli smo i magaricu i supruga počinje da je muze. Svaki dan po nekoliko puta, po pola šoljice za kafu jer magarica dnevno daje decilitar do decilitar ipo mlijeka. Meliha to pomuze on odmah popije i šesti dan djetetu se vratio glas. Nakon toga počinje da spava bez sedativa, kašlja je sve manje…jedanaesti dan moje dijete je zdravo, K'o da nikad nije bio bolestan odlazi u Sarajevo u školu“, priča Alen Džindo.

Bolest djeteta ukazala na posao od kojeg će živjeti

Nakon toga priča o izlječenju i lijeku se širi najprije među komšijama, prijateljima i dalje.„Otac od jednog mog prijatelja, starac od 80 godina, zbog teške astme dugo nije izlazio iz kuće. Nakon nekoliko dana uzimanja magarećeg mlijeka starina šeta, ne ulazi mu se u kuću. Ljudi se čude i počinju od mene tražiti mlijeko.Međutim treba znati da magarica mlijeko daje samo kad ima mladunče, ždrijebe. Kad ždrijebe prestane dojiti, magarica zna za 24 sata da prestane davati mlijeko. Nisam uspijevao objasniti ljudima da mlijeka više nema i tako uz kafu moja supruga predloži da krenemo ozbiljno u biznis proizvodnje magarećeg mlijeka“, priča Džindo.

Bilo je to prije našto manje od četiri godine i od prve magarice pa do danas je krdo naraslo na brojku od 40-50 grla. Na naše pitanje koliko tačno magaradi imaju, Alen kroz smijeh odgovara:

„Kažu stari da ne valja govoriti tačan broj, valjda da se ne „ureknu“ tako da i ja kažem da ih imamo manje od 50 a više od 40“.

Sa povećanjem broja magarica Meliha i Alen su se sve više suočavali sa nepoznanicama posla u koji su se upustili a o kojemu ranije nisu ništa znali. Prve dvije magarice su bile smještene u šupi za drva.

Kad je broj narastao na šest-sedam rođak im je dao napuštenu kuću za privremeni smještaj odmah preko puta njihove, tu u naselju. Zatim nedaleko odatle kupuju prvu parcelu od oko 300 kvadratnih metara, koju pola godine čiste jer je bila pretvorena u divlju deponiju smeća.

Nakon godinu dana sakupljanja sredstava uspijevaju napraviti prvu štalu za svoju magarad. Kupuju zatim i krče okolne parcele i stvaraju pravu farmu od oko dvadesetak duluma površine. Farma je na granici treće i četvrte gradske zone. Kako bi rekli u gradu a nije u gradu, nikom ne smeta. Sve lijepo uređeno, čisto u prelijepoj prirodi.

Svojim radom i sredstvima od džungle napravili pašnjak

„Sve smo uspijeli uraditi sami vlastitim radom i vlastitim ulaganjima. Kupovali smo zemlju, pozajmljivali, vraćali dugove, od džungle pravili pašnjak. Ničija nijedna marka u sve ovo nije uložena osim naše. Sve donacije mene su zaobišle.

Nikad ni od kog, ni jednog pfeninga, nikakvog podsticaja, nikakve pomoći, nisam dobio valjda zato što nisam „stranački igrač“. Ne idem u džamiju, ni u crkvu, nikog ne molim za milostinju a današnje vlasti takve ne vole, ništa im ne daju, uzeli bi ovo što imamo ako mogu”.

Džinde kažu da im se ovaj posao i pored svih troškova i odricanja isplati. O odlasku iz BiH nikad nisu razmišljali jer vlastitim primjerom su sebi i drugima pokazali da se i u Bosni i Hercegovini može od svog rada solidno živjeti.

„Kod nas društvo, država nije uređena. Dajte vi mladim posao i pristojnu zaradu za ono što su kvalifikovani da rade, pa neće tražiti hljeba u drugim zemljama. Evo samo u mom poslu kako je to izraženo. U susjednoj Hrvatskoj podsticaj po jednoj muznoj magarici je 250 eura. Kod nas ih uopšte nema u zakonu“, kaže Džindo.

Meliha i Alen Džindo kažu da sve što su postigli i čime se danas bave, iziskuje veliki rad, trud i odricanja. Napominje i da treba voljeti ono što radite, jer njihov radni dan počinje u šest ujutru i završava kasno uveče. To je porodični posao u kojem svi članovi porodice imaju svoju ulogu.

Pored magaraca, imaju rasnu kobilu za priplod, jare, dva ponija, dva psa šarplaninca, više kokoški i mačaka a prave i kavez za perad jer i time žele upotpuniti posao na farmi. Kad ste vrijedni i imati dobru ideju i u BiH možete solidno živjeti – bez ikakve pomoći države.