Mladi u BiH već tokom školovanja donesu odluku o odlasku iz zemlje

Brojni mladi u Bosni i Hercegovini već tokom školovanja donesu odluku o odlasku iz zemlje. Ima i onih koji se vrate ili ne razmišljaju o životu izvan granica domovine.

Almasa i Suzana volontiraju u omladinskim centrima u Tuzli. Dok Almasa ne razmišlja o odlasku iz zemlje, Suzana kaže da nije sigurna, nadajući se da će ovdje imati priliku za solidan život.

“Jer se i sama sa sobom borim nekako da odredim u kojem smjeru da se krećem. Da li je uopšte vrijedno da ostajem ovdje, da ulažem svoj trud i rad ili da pronađem bolje prilike“, kaže Suzana Dušanić za BHRT.

“Šta je ono što me prvo zadrži? Pa to je vjerovatno ljubav prema ovoj zemlji. Tu je i taj neki stari bosanski inat koji ne da da se odmah predamo“, ističe Almasa Bečić.

Suzana dodaje da pokušava uticati na stvaranje prilika u svojoj domovini, za razliku od Mehana i Armina, koji su odmah nakon školovanja, kažu, shvatili da nemaju tu budućnost.

„Nisu dobre plate. Ja sam u Njemačkoj već godinu dana. Bolji je život, više para“, kaže Мehan Čeliković.

„Prinuđen sam da idem? Zašto? Nema perspektive neke. Jednostavno ne vidim se više toliko ovdje“, govori Armin Čeliković.

„To bih ja primarno krivila obrazovni sistem. Svjesni smo da sada imamo hiperprodukciju kadra kojeg svjesno obrazujemo da ga isporučimo evropskim zemljama“, mišljenja je Almasa Bečić.

Razlog u ranom razmišljanju o odlasku profesorica Vovna vidi u nasljedstvu od roditelja, nesigurnom sistemu koji je prisutan 30 godina, bez osnovnih uslova za dostojan život, činjenici da odrastaju sa narativom da trebaju otići što je, dodaje, logično.

„Na svu sreću, mi imamo i jako rijetke primjere, ali i one koji se vraćaju. Šta je njihov motiv? Ja bih ga tražila u onom patrijarhalnom vaspitanju, da smo mi ipak ljudi koji su privrženi svojoj porodici, da smo ljudi koji težimo jednom zajedničkom životu“, smatra Smiljana Vovna, profesorica sociologije.

Upravo to je razlog zašto se Sejfudin vratio iz Beča i sa suprugom otvorio kafić u Teočaku.

„Trudio se, pokušavao da ostanem, da radim. Međutim, sistem koji je tamo se, nažalost, mom karakteru nije dopao“, kaže Sejfudin Halilović.

Sagovornici BHRT-a poručuju mladim ljudima da, prije donošenja odluke o odlasku, barem pokušaju obezbijediti sebi budućnost u Bosni i Hercegovini. Ko zna, možda se trud i isplati.