Mladi u BiH stvarni svijet zamjenjuju virtualnim
ve je više roditelja u Bosni i Hercegovini koji traže psihološku pomoć na Klinikama za psihijatrije za svoju djecu koja su postala ovisnici o internetu.
Stvarni svijet djece u kojem žive je onaj virtualni, svijet igrica kojeg smatraju pravilnim, a za roditelje, nastavnike, prijatelje potpuno su izgubili emocije.
Djeca na internetu provode dvanaest sati dnevno, mjesecima ne izlaze iz kuće. Roditelji i nastavnici potpuno su izgubljeni.
Programer iz Tuzle Sanel Hodžić (25) dnevno na internetu provodi i do 14 sati. S prijateljima ne izlazi u kafiće. Iako je svjestan da je ovisnik, potpuno je zadovoljan svojim životom. Svjestan je i promjena koje njegov organizam doživljava kada nekoliko sati provede u prirodi.
“Na kafi poput ove s Vama nisam bio tri ili četiri mjeseca. Ujutro ustanem u 7.00 sati, dnevno odvojim pola sata do sat vremena pauze i budem s roditeljima. Navečer kada legnem u 23.00 sata. Cijelo vrijeme sam na internetu. Budem na društvenim mrežama, gledam fimove”, opisuje Hodžić svoj prosječni dan.
Na pitanje RSE da li je svjestan da je njegov način života za mnoge koji ga čuju nepojmljiv, zabrinjavajući posebice za roditelje, liječnike i profesore, Sanel sasvim staloženo odgovara:
“Gledajte, ovo je jedna vrsta pripreme za ono što nas sve čeka. Danas se već stvaraju roboti kojima ljudi upravljaju putem internet. To je novi način života koji možda neće živjeti ove generacije, ali hoće sigurno generacije za deset do 20 godina. To je promjena, to je evolucija, to je revolucija čovječanstva. Može bilo ko sada mene u ovom trenutku smatrati čudnom osobom. Biće mi zanimljivo čuti šta će mi reći za deset godina.”
Sa novim generacijama, posebice s mladima poput Sanela kojih je sve više, niti roditelji, niti profesori ne znaju kako da se izbore, niti kako više da dopru do njih.
Profesorica Bosanskog jezika Amela Džinić Isanović ne krije zabrinutost.
“Događa mi se da kada roditeljima sugerišem da djeci ograniče vrijeme koje provode na internet, da mi dođu za deset dana i kažu da su pokušali, ali da su djeca postal agresivna. Svakodnevno gledam moje učenike koji, kada idemo na putovanja, uvijek su na telefonima, čak s kraja na kraj autobusima komuniciraju telefonima”, kaže Isanović.
Psihologinja, dr. Branka Antić Štauber, navodi da niti škole, ni društvo u cjelini, još uvijek nisu svjesni pošasti interneta i u kojim internet razmjerima već uzima danak.
“Imali smo slučaj u Sarajevu da dječak izbode drugog dječaka u tramvaju i da je hladno otišao. Kao da je u igrici pobijedio i otišao dalje svojim putem. Oni žive u takvom svijetu, da je to ustvari najprirodnije – ono što je na internetu”, ističe Antić Štauber.
Dr. Mevludin Hasanović kaže da je sve više onih koji dolaze po psihološku pomoć na Kliniku za psihijatriju UKC Tuzla. Ovisnost o internetu je, itekako, prisutna među mladima kojima je virtualni svijet postao njihov stvarni život.
“Internet će sigurno utjecati na slab razvoj kognitivnog i emocionalnog kapaciteta, tako da će ljudi biti uvrnuti, biće na neki način poremećeni. To je po meni, velika, još uvijek nevidljiva, drama koja se trenutno odvija u glavama mladih ljudi i u odnosima između njih i njihovih roditelja”, riječi su dr. Hasanovića.
Profesorica Amela Džinić Isanović smatra da je prvi korak za sve, posvetiti se djeci u obitelji. Prvi roditelji moraju ostaviti mobitele i tablete sa strane.
“Ono što je zanimljivo, djeca su svjesna svega. Sve manje se druže, sve manje imaju prijatelja. Neke prijatelje su izgubili zbog interneta. Izgubili su vrijeme, došli su do nekih krivih informacija, da je neko uticao na njih mimo njihove volje i da su izmanipulisani. Međutim, svi moramo biti svjesni da djeca sama iz ovoga ne mogu izaći”, zaključuje Džinić Isanović.
