Miljević: Razlika između Grka i nas je samo u tome što su se Grci bunili

Prema posljednjim podacima koje je iznijela Vlada Republike Srpske, zaduženje ovog bh. entiteta približava se dozvoljenom limitu od 60 posto BDP-a, no politika zaduživanja se nastavlja. O politici zaduživanja Republike Srpske, stanju u bankarskom sektoru i javnim preduzećima za Oslobođenje je govorio ekonomista Damir Miljević.

Vidite li Vi kraj takvoj vrsti održavanja tekuće likvidnosti budžeta i postoji li alternativa takvoj politici?

– Nažalost, s obzirom na politike koje se provode i koje su zasnovane na daljem zaduživanju, ja ne vidim skori kraj tome, prvenstveno iz razloga što je i domaći i inostrani bankarski sektor u svakom trenutku spreman da finansira Vladu RS-a. Ono što treba razumjeti je da je bankarima bitno da se vraća kamata, a glavnica se ne mora nikada vratiti. Tako da ovaj sistem može još dugo godina da funkcioniše, s tim što će, normalno, svako novo davanje kredita biti uslovljeno novim ustupcima nekome.

Kada već spominjete davanje ustupaka za novac, to nas dovodi i do jedne od ključnih tema koja je u fokusu cijele bh. javnosti, a to je set zakona o povećanju akciza na naftu i naftne derivate, što uvjetuje, kako to tvrde entitetski premijeri, MMF za nastavak kreditnog aranžmana s BiH. Da li je to uvjet MMF-a?

– Ono što je interesantno jeste činjenica da u pismu namjera nigdje nije navedeno povećanje akciza kao uslov za taj aranžman. Drugo, iskreno govoreći, mislim da je MMF to stavio na dnevni red iz jednostavnog razloga da zaštiti one koji su davali kredite za infrastrukturu, a to su Evropska investiciona banka i Evropska banka za obnovu i razvoj. Da li je to ili ne uslov MMF-a, manje je važno, ali je činjenica da pare oni neće dati dok se to ne odradi. A to predstavlja katastrofu za privredu u BiH jer će to dovesti do lančanog poskupljenja i pada životnog standarda, a što je loše i za građane i za poljoprivredu.

Šta će biti s poljoprivrednicima u RS-u, odnosno da li će obećanje o davanju subvencioniranog plavog dizela moći to kompenzirati?

– Pa plavi dizel neće sam po sebi riješiti probleme poljoprivrednika u cijeloj BiH, dakle ni u Republici Srpskoj. Ono što on može da riješi jeste da malo olakša položaj poljoprivrednika i da se uvede red oko te regresirane nafte. No, očito je da su vlasti protiv uvođenja reda, ali za rješavanje njihovih problema potrebno je daleko više mjera koje se trebaju provoditi u dužem razdoblju.

Nakon stečaja Bobar banke isti scenarij ponavlja se i sa Bankom Srpske. Kako komentarišete činjenicu da i dalje niko za propast te dvije banke nije odgovarao i da se, za sada, sve svelo na spektakularna hapšenja direktorica Agencije za bankarstvo RS-a i IRB-a, odnosno da je na tome sve stalo?

– Kada je u pitanju bankarski sektor RS-a, sasvim je jasno da tu postoji sprega politike s jedne i bankara i tajkuna s druge strane, što je i dovelo do propasti dvije banke, a na putu je da tako završi i treća banka. Očigledno je da nema spremnosti vlasti RS-a da sami rješavaju tu situaciju jer oni su očiti saučesnici. Sad vidimo da je podignuta optužnica na nivou pravosuđa BiH u slučaju Bobar banke i treba sačekati šta će biti. Ono što ja vidim kao problem jesu agencije koje monitorišu rad sistema i u koje se postavljaju podobni, a ne sposobni ljudi. I dok se ta situacija ne riješi, neće biti nikakvog napretka.

Može li najavljeno donošenje zakona, koji bi kontrolu nad radom bankarskog sektora stavio na državni nivo, doprinijeti većoj stabilnosti u toj oblasti?

– Lično smatram da se tu ništa spektakularno neće desiti jer i kontrola na nivou BiH je sastavljena takođe od politički podobnih ljudi, a ne onih koji su na osnovu svojih sposobnosti taj posao dobili da rade. Tako da opet ostajemo u domenu političke volje da se nešto kontroliše, monitoriše, rješava ili ne rješava.

Bez i trunke patetike može se konstatovati da su javna preduzeća rak-rana RS-a i već godinama služe za zapošljavanje stranačkog članstva i kupovinu naklonosti glasača. Željeznice, Šume RS-a, Elektroprivreda gomilaju gubitke. Postoji li način da se ta preduzeća stave na noge ili će se ići u njihovu privatizaciju?

– Što se tiče restrukturiranja javnih preduzeća, ja sam tu veliki skeptik iz jednostavnog razloga jer se ne može očekivati da oni koji su ta preduzeća doveli u ovakvu situaciju sada ih restrukturiraju na pravi način. Ja u tu bajku ne vjerujem. Ono u što vjerujem jeste da će biti otpuštanja radnika, da će se tako pokušati zamazati stvari. Ali, nažalost, ovakva situacija u javnom sektoru vodi do toga da kada nećete ili ne znate kako da upravljate, onda se kao rješenje predstavlja privatizacija. Mada ja mislim da u domenu komunalnih preduzeća, Elektroprivrede, Šuma RS-a, ne bi trebalo ići na privatizaciju jer to neće donijeti korist građanima RS-a.

Kada opozicija govori o zaduživanju RS-a i finansijskoj dubiozi, koristi termin dužničko ropstvo i grčki sindrom. Koliko je takva budućnost ovog entiteta izvjesna?

– Što se tiče dužničkog ropstva, mi već jesmo u dužničkom ropstvu. Čim dođete u situaciju da oni kojima dugujete pare mogu da uslovljavaju zahtjevima koji nemaju veze s grejs-periodom, visinom kamate, a mi moramo da ispunjavamo uslove da bismo novac dobili. I to da smo u dužničkom ropstvu nije sporno. Ono što je meni sporno je što ni pozicija ni opozicija ne pokazuju spremnost da nađu neki drugi put, osim bjesomučnog zaduživanja. Odnosno, ja još nisam vidio neki smislen plan kako bi se RS izvukao iz ovakve očajne, ekonomsko-socijalne situacije. Od pozicije mnogo toga ne očekujem, ali i čitava priča opozicije svela se na kritiku vlasti. I to je uredu, ali od opozicije ne stižu ni prijedlozi kako to da se riješi. I zbog takve situacije mi u društvu imamo beznađe i letargiju normalnih, prosječnih građana.

Grčki sindrom?

– On je kod nas odavno na sceni. Nama Njemačka i Velika Britanija na sto stave Reformsku agendu i mi je potpišemo. Pa nam MMF dođe i kaže daćemo vam pare, ali morate uraditi to, to i to. Pa vam EBRD dođe i također kaže mi ćemo vam dati novac, ali morate uraditi to i to. Pa o kojem mi grčkom sindromu pričamo? Jer jedina razlika između nas i Grčke je ta što su se Grci bunili, a mi nismo.