Miličević: Za mnoge žene širom BiH i svijeta, dom nije sigurno mjesto

Generalna skupština Ujedinjenih nacija 1999. godine je proglasila 25. novembar za Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Taj datum je izabran kako bi se obilježilo ubistvo sestara Mirabal, aktivistkinja za demokratiju i pravdu.

Četiri od deset žena u Bosni i Hercegovini pretrpjelo je psihološko, fizičko ili seksualno nasilje, pokazalo je istraživanje koje je provela Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE).

Tim povodom počinje i međunarodna kampanja 16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama.

U Sarajevu je povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama i početka Globalne kampanje 16 dana aktivizma “Kad dom ne znači sigurnost” u organizaciji Fondacije CURE – ispred sarajevske Tržnice održana ulična akcija putem koje su prolaznicima aktivistkinje davale osnovne podatke o kampanji.

Govoreći o značaju ovog dana i kampanji „16 dana aktivizma” aktivistkinja Jadranka Miličević iz Fondacije Cure kaže da je ova godina započela turbulentno za planetu i njeno stanovništvo zbog globalne pandemije izazvane COVID-19 virusom.

-Svi/e smo bili/e primorani/e da promijenimo našu svakodnevnicu i izazovi s kojima smo se suočili/e donijeli su dodatne probleme u ostvarivanju ženskih prava. Mnogobrojne kampanje koje su uključivale promociju fizičkog distanciranja u svrhu zaštite od COVID-19 su vođene pod sloganom #ostanikući promovirajući politiku da je „dom sigurno mjesto“. Ali za mnoge žene širom BiH i svijeta, dom nije sigurno mjesto, smatra Miličević, jer su izolacija i fizičko distanciranje u domovima mnogim ženama značili povećan rizik od porodičnog nasilja.

– Dom nije uvijek sigurno mjesto za žene, a posebno su u opasnosti tokom zatvaranja, jer ne mogu pobjeći od svojih zlostavljača. Zbog toga Globalne kampanje 16 dana aktivizma! „Kad dom ne znači sigurnost!“, predsjedavajuća komiteta za prava žena Evropskog parlamenta, Evelin Regner, iznijela je podatak da se nasilje u porodici povećalo za jednu trećinu u prvoj sedmici od uvođenja mjera oganičenog kretanja i apelovala je na zemlje da u doba krize prouzrokovane COVID-19 pandemijom intenziviraju podršku žrtvama rodno zasnovanog nasilja – podvukla je Miličević.

Ona ističe da ne postoji baza podataka na nivou entiteta, a kamoli na nivou BiH o ženama koje su žrtve rodno uslovljenog nasilja ni prije pandemije, a posebno ne sada.

-Globalno bi trebale bi da postoje objedinjene informacije. Nije postojao sihronizovan odgovor institucija u odnosu na slučajeve nasilja u vrijeme pandemije – podvukla je.

Tokom pandemije COVID-19, kaže Miličević, prema bilješkama nevladinih organizacija, korišteni su različiti oblici nasilja prema ženama i djeci: od onih vidljivih – fizičkog nasilja do suptilnih – psihološkog nasilja, kao i nametanja krivice ženi za nemogućnost izlaska. Najčešći razlozi zbog kojih su žene zvale SOS telefone, dostupne online psihologe/škinje su: nasilje od partnera, nasilje od brata, nasilje od bližih rođaka s kojima dijele prostor stanovanja, odnosno kuću, suicidalne misli uslijed nasilja od strane partnera i njegovih roditelja, zdravstvena problematika dodatno pogoršana uslijed nasilja, teška socio-ekonomska situacija, nemogućnost nabavke osnovnih egzistencijalnih potreba hrane, higijene, ogrijeva, zabrinutost za neplaćene režije i nemogućnost nabavke i kupovine medikamentozne terapije uslijed nedostatka financijskih sredstava.

Miličević također ističe da je nasilje je društveni problem i veliki je problem što većina građana/ki BIH smatra da je nasilje privatna stvar, i tako se i odnosi spram žrtava nasilja.

-Često čujemo komentare: Šta je tražila to je i dobila; Šta je tražila tako obučena; Jedan šamar nije ništa; Šta me briga šta se dešava iza zatvorenih vrata; BH društvo je postalo rezignirano u odnosu na porast nasilja u svakodnevnom životu, na ulici, u parlamentima, na javnim mjestima, a kamoli u odnosu na nasilje u porodici – kazala je.